Pod
molitvom sam se malo smirio. Bujica
je polako jenjavala i ispunjavao me
veliki spokoj. Bila je to jutarnja
svježina na Gospodnjoj obali koju
sam bio osvojio i zaposjeo.
Preplavio me silan val radosti i
ponukao me da pogledam prema Madoni.
Koliko radosne mirnoće je stvarao
pogled na nju! Sad sam bio dijete
koje je smjelo počivati u njenom
krilu, a da ona ne opazi da drži
teret svoga Sina.
Opet smo se postavili u dva reda i
jedan za drugim prilazili biskupu.
Prekrižio nam je stolu na grudima
riječima: »Primi jaram Gospodnji;
Njegov je jaram sladak i breme je
Njegovo lako.« Zatim je svakom
obukao misno odijelo koje je na
leđima bilo napola savijeno i
pričvršćeno s dvije igle: »Primi
svećeničku haljinu koja označava
ljubav; jer Bog ti može umnožiti
ljubav i usavršiti svoje djelo.«
Odjeveni u svećeničko ruho vratili
smo se na mjesta i klečeći slušali
biskupovu molitvu; »Bože, koji si
začetnik svakog posvećenja« (sjetio
sam se, da te riječi stoje na fasadi
naše sjemenišne kapelice)
»i od koga je pravo posvećenje i
potpuni blagoslov, izlij, Gospodine,
darove svojega blagoslova na ove
svoje sluge koje redimo na
svećeničku čast: da ozbiljnim
djelima i svetim životom budu
kao starješine živeći po
propisima koje je Pavao dao Titu
i Timoteju; da danju i noću
razmatrajući Tvoj zakon koji su
čitali, vjeruju, što su uzvjerovali
naučavaju, što su naučavali
sli jede, i neka pokazuju
pravednost, postojanost,
milosrđe, jakost i ostale
krijeposti; da naučavaju svojim
primjerom, utvrđuju opominjanjem, pa
sačuvaju čist i neokaljan dar svoje
službe; neka na službu Tvoga puka
neokaljanim blagoslovom pretvaraju
kruh i vino u Tijelo i Krv Sina
Tvojega; da postojanom ljubavlju do
savršenog čovjeka, do mjere dobi
punine Kristove na dan pravednoga i
vječnoga suda Božjega uskrsnu čistom
savješću, pravom vjerom, puni Duha
Svetoga. Po istom Gospodinu našemu
Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, koji s
Tobom živi i kraljuje u jedinstvu
istoga Duha Svetoga, Bog, po sve
vijeke vjekova. Amen.«
Cijelo
vrijeme bio sam kao omamljen od
radosti i jedva sam zamjećivao što
se oko mene događa. Neprestano sam
si ponavljao: »Ja sam svećenik!« To
mi je bilo dosta. Sad je biskup
klekao i zapjevao »Veni Creator«.
Crkva je zazivala Duha Svetoga da
siđe na moje ruke koje će biti
posvećene. Tek sad sam pomislio na
svoju obitelj, na svoje prijatelje.
Za vrijeme prvog dijela ređenja kao
da je sve iščezlo i Božja prisutnost
me sasvim ispunila. Ali sad, kad
pogledam ruke, sjetim se svojih
roditelja; dotakao sam vrpcu koju mi
je sestra oslikala i ona mi se
pojavila pred očima. Osjećao sam se
okružen svima koji udaljeni preko
tisuću kilometara sad misle na mene.
Molio sam za svoje ruke, sjećao se
njihovih djela, molio Boga da mi ih
ispuni, jer ja... Ponovo sam Ga
molio, da me sveže, da po mislima i
predodžbama ne postanem kolebljiv;
rekao sam Mu da je za mene čista
sebičnost i ugodnost a nikakva žrtva
predati Njemu svoju slobodu. Klečeći
sam pružio biskupu oba dlana. On je
svojim u ulje uronjenim palcem
označio na njima veliki X. Ne
trenuvši okom pratio sam put ulja
koje mi je križalo ruke i
promijenilo ih za svu vječnost.
»Dostoj se, Gospodine, posvetiti i
svetima učiniti ove ruke da sve što
blagoslivaju, bude blagoslovljeno i
što posvećuje, bude posvećeno i
sveto: u ime Gospodina našega Isusa
Krista.«
Sklopio sam ruke na kojima sam
osjećao ulje, i arhiđakon ih je
obavio sestrinom vrpcom. I opet sam
klekao pred biskupom: »Primi vlast
prikazivati Bogu žrtve i čitati Mise
za žive kao i za mrtve.«
Da si operemo ruke, ušli smo u
sakristiju u koju smo jedva svi
stali. Ja sam prao najprije limunom,
onda sapunom, a na koncu su nam ih
obilno prelili kolonjskom vodom.
Opet smo stupili pred oltar.
Izgledalo je kao da svi dišemo
slobodnije i dublje, svjesni da smo
nanovo rođeni. Moje ruke! Promatrao
sam ih razrogačenih očiju ne
shvaćajući što se s njima dogodilo.
To su bile iste ruke kao i prije,
ruke koje su se kartale, pisale
pisma kući, loše svirale na
klaviru... I sad, moj Bože! Polako
sam ih prinio ustima i poljubio im
vrhove. Nitko to nije vidio... možda
Madonna.
Samo ređenje je bilo završeno; sad
smo svi zajedno služili s biskupom
Misnu žrtvu. Zajedno s njim molili
smo glasno molitve. Glasovi su nam
postajali sve razgovjetniji, jer smo
htjeli dati važnost svakoj pojedinoj
riječi. Ceremonijar nam je davao
znak: tiše, tise. Glasovi su nam se
za trenutak prigušili da bi opet
zatim nabujali. Čovjek je naprosto
morao govoriti glasno da bi svu
svoju dušu izlio u riječi, da ih
barem danas svjesno proživi.
Kod »Mementa« sam molio na nakanu
biskupa koji nas je zaredio, onda za
sebe, za moje novorođeno
svećeništvo: molio sam za osamnaest
svojih drugova, da nam Bog udijeli
da budemo smjerni, uspravni i
spremni svećenici. Molio sam za
svoje roditelje, braću i sestre, za
cijelu obitelj i za sve s kojima
trebam kao svećenik doći u dodir.
Došla
je pretvorba, prva pretvorba našeg
života. Svaki je sa svog mjesta
konsekrirao zajedno s biskupom kruh
i vino na oltaru. Moje uzbuđenje je
raslo. Jedan trenutak sam vjerovao
da od suza neću moći izgovoriti
riječi; ipak to je bilo blaženo
uzbuđenje puno, spokoja i radosti
kakvo jošs nikad nisam osjetio; a
prije svega velika sigurnost,
neoboriva vjera u ono, što činim.
Transubstancijacija, pretvaranje
kruha i vina u Tijelo i Krv
Gospodnju nije bila teška tajna
teoloških traktata, nego tako
jednostavna, tako bliska...
Izgovarali smo. gotovo vikali
riječi: »Hoc est enim corpus meum.«
Nije mi se javila ni najmanja sumnja
da sam proizveo čudo, da se hostija
koju je biskup podigao, pretvorila u
Kristovo tijelo. I kad je podigao
kalež, svi smo drhteći od uzbuđenja
odavali počast čudu svojih usana.
Da, tajna je vidljiva, treba samo
imati čiste oči da se spozna istina.
Treba samo otvoriti uči da se čuje
kako nam sve stvari svojom nijemom
prisutnošću dovikuju: »Ovdje je
doista prisutan Bog! I Ti si Ga
doveo svojom riječju.« Misa se
nastavlja; pričest je postala jasan
izraz našeg mističnog jedinstva u
Kristu. Biskup nam je dijelio sv.
Pričest i svaki se od nas pričestio
hostijom koju smo svi zajedno
konsekrirali.
Zbor je pjevao: »Od sada vas više ne
zovem slugama nego prijateljima, jer
znate sve moje tajne. Primite Duha
Svetoga«. Stojeći smo govorili
Vjerovanje. Nikad mi nije bilo lakše
vjerovati nego tog jutra kad su mi
ruke bile od velike tajne pune rose.
Još jednom smo stupili pred biskupa;
opet je položio ruke na nas i
podijelio nam vlast opraštanja
grijeha. Sad su svakom ispravili
straga zavrnutu misnicu kao znak da
je sve dokončano. Prošaptali smo
biskupu zavjet poslušnosti i primili
poljubac mira. Sad je stvarno bilo
sve završeno.
Naš je
prošli život potonuo i otvorila su
se vrata za jedan novi. Meni su u
mom kutu opet navrle suze na oči;
bile su to mirne suze radosnice
onoga koji zna da je kod kuće i da
je zaštićen.
Bilo je dvadeset minuta do dvanaest
kad smo prilično iscrpljeni izašli
iz crkve. Ušli smo prije nepunih
četiri sata... I sad je svijet bio
promijenjen. Introitus je postao
stvarnost. »Djeco moja, ja sam s
vama u dubini vašeg bića.«
U predvorju smo stali u polukrug oko
biskupa i slikali se — oči su
mi još uvijek bile crvene.
Zatim se prolomila radost
poput oluje. Okružilo te stotinu
ruku i ramena, vukli te tamo i amo,
ti čak nisi ni opazio, tko ti
čestita, tko te tapše po ramenima;
nisi znao, bi li plakao ili bi se
smijao. Zabunio si se kod prvog
blagoslova, nalaziš sasvim naravnim
da ti ljube ruke, te božanske ruke
koje vise sa tvojih ramena. Cijela
je kuća iznova
odjekivala od ushićene »Alleluje«, a gore u našem
kalendaru nije više stajala nula,
nego je sad počelo novo brojanje do
u vječnost.
Čim mi je bilo moguće, umakao sam
radosnoj buci i pobjegao u crkvu.
Sjeo sam u kut, te bez riječi i
bez misli zurio u mjesto gdje
sam klečao. Boljela me glava pa sam
se popeo na krovnu terasu da
molim. Psalmi časoslova
učinili su mi se toga dana
življi i svježiji nego ikada prije.
Dan je bio vedar, sunce je sjalo i
presvlačilo sve svjetlom radosti.
Na ulicama ispod mene ključao
je život: automobili, kamioni,
omnibusi, užurbani ljudi, parovi,
koji se vode pod ruku, djeca koja se
igraju i viču. Sa svoje visoke
osmatraćnice vidio sam ih kako
jure tamo amo poput
neumornih mravi i tihi nalet
tuge umiješao se u moju radost.
Postao sam svećenik da ih
naučim gledati, objesniti im da
je svijet lijep i da ne treba
zdvojno tražiti sreću u svijetu,
nego da blaženstvo leži u nama
samima samo ako pažljivo
zavirimo u sebe. Za vrijeme
objeda sam jedva opažao što jedem.
Ostatak dana proveo sam pun duboke
i neopisive radosti. Pred večer
sam nabavio voznu kartu za sutrašnje
putovanje u Španjolsku. Ulice su mi
izgledale promijenjene i tuđe.
Saobraćaj me plašio: kad bih
danas bio pregažen... To je u osnovi
sad prilično svejedno; život mi je
ispunjen. Unatoč tome molio sam Boga
da mi daruje još barem nekoliko dana
da bih mogao u krugu svoje obitelji
proslaviti svoju prvu Misu.
Brzo i prilično neuredno sam pometao
stvari u kovčeg. Tako je završio
dan. Bila je već noć kad sam se
uspeo na terasu da izmolim krunicu,
svoju zahvalnu molitvu Majci
Božjoj za »ono jutros«. Tek
oko ponoći sam legao. Na stolu su
mi ležali svi brojevi obaju
kalendara. Popeo sam se na stolicu i
napisao broj, koji se protezao na
tri od četiri
zida. Za 47 613 925 804 209 godina bit ću još
uvijek svećenik.
Kad sam već ležao u krevetu, sjetim
se da danas nisam ništa napisao u
svoj dnevnik. Sjednem za stol u
spavaćici. Bio sam umoran i bez
volje za pisanje; osim toga bilo je
bez daljnjega nemoguće skupiti
utiske tog 19. ožujka. Konačno sam
pograbio držalo i napisao stranicu
koja je sad preda mnom:
Hvalite Gospodina, svi narodi,
Hvalite Ga, svi puci
Jer je silno nad nama milosrđe
Njegovo
i istina Gospodnja ostaje do vijeka.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,
kako bijaše na početku, tako i sada
i vazda
i u vijeke, vjekova. Amen.
Opet u krevetu promatrao sam
ogromni broj na zidu i u tami
mislio:
Tebi,
o Svemogući Bože,
Tebi se klanjamo, o Gospode.
Tebi, vječnom Ocu, klanja se sva
zemlja,
Tebi kliču anđeli, Tebi nebesa, Tebi sve vlasti,
Tebi kerubini i serafini.
Svi kliču bez prestanka:
Svet, svet, svet, Gospod Bog...
