Mora da
sam bio vrlo blijed kad sam pristupio
oltaru. Točno se sjećam da sam bacio
pogled u crkvenu lađu i da mi je zbog
suza sve izgledalo maglovito. Sad će mi
pozliti, mislio sam; ali držao sam se
uspravno i bio bih mogao još satima tako
stajati. Tolika snaga je, čini se,
strujila iz tla u mene. Pri tom mi je
bilo vruće; alba i misnica su me
stiskale. Imao sam osjećaj da ne mogu
hodati. Kad sam došao u sredinu poprečne
lađe, ujak mi je malo podigao albu da
bih se mogao lakše popeti uz stube
prezbiterija.
Nas četiri — Facundo, Don Victoriano,
moj ujak i ja — stali smo tiho pred
oltar. Poslije su mi ispričali da je
cijeli prezbiterij bljesnuo svijetlim
sjajem i da su orgulje zabrujale punim
akordima. Ja nisam ništa ni vidio, ni
čuo. Polako sam govorio: »U ime Oca i
Sina i Duha Svetoga«, svjestan da
izričem nešto nepobitno sigurno. Sve što
se sad trebalo odigrati, događalo se u
ime Svetoga Boga, a ne u moje. Bio bih
rado ponovio: »U ime Oca...«, ali sam
nastavio »Pristupit ću k Božjem
žrtveniku« i čuo sam, kako mi s desne
strane ujak odgovara: »K Bogu, koji me
razveseljuje od mladosti«.
Slušao sam njegov čvrsti, ali već nešto
trošni glas i odjednom shvatio
neizmjernu tajnu koja nas povezuje. On
je drhtao; jamačno se sad nakon više
tisuća svojih Misa sjetio prve, koja je,
poput moje, bila puna suza. Možda je
mislio da će i meni biti jednom dana
ista milost. Da, mi sami smo
nevažni; nijedan od nas ništa ne znači, jedino što
traje i vrijedi je svećeništvo, taj dar
koji se već dvije tisuće godina predaje
i poklanja na pokoljenje i još danas je
pun života kao i prvog dana. Svi sad
misle na isto: na ovaj neobični slučaj
koji nas povezuje, sinulo mi je kroz
glavu. Sjetio sam se pozdrava na
kolodvoru: kako me zagrlio, i činilo mi
se kao da još sada osjećam njegovu ruku
na svojoj kosi i čujem njegov
glas: »Moj mladiću...«
Molili smo dalje: »Sudi mi, Bože, i
rasudi parnicu moju s bezbožnim
svijetom; oslobodi me od opaka i lukava
čovjeka!... Ti si, Bože, jakost moja...
Slavit ću Te uz citaru, Bože, Bože moj.«
I opet: »Pristupit ću k Božjem
žrtveniku. K Bogu, koji me razveseljuje
od mladosti.« Zatim: »Slava Ocu i Sinu i
Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku,
tako i sada i vazda i u vijeke vjekova«.
Ove sam riječi izgovorio sasvim lagano.
Htio sam, da me čuju, da ih svi u crkvi
čuju. Najradije bih bio istrčao,
zaustavio sve ljude na ulici, sve
automobile, otvorio vrata trgovina i
gostionica, probudio spavače, uskočio u
autobuse i zajurio se u urede da za
trenutak uhvatim sve ljude na svijetu i
prisilim ih da zajedno sa mnom
zahvaljuju Bogu i izgovore punim grlom
Njegovo ime, jer je On velik, i jer je
dobar prema svim ljudima, a osobito
prema meni. »Slava«. — Osjetio sam
duboko tu riječ i osjećao sam se previše
neprikladnim i malenim da bih govorio s
Njim. Pa ipak, istovremeno sam znao, da
je On prisutan. Tada sam se nagnuo: Da,
Jose Luis, i ti si griješio. »Kad ti ne
bi bio grešnik, ne bi nikako mogao biti
svećenik« — sad sam se sjetio ove
rečenice iz Pacovog pisma. Griješio, da!
Poželio sam da mi duša u tom času bude
prozirna kako bi se mogla vidjeti sva
njena bijeda, njena prljava, dosadna
svakidašnjica. Bilo mi je sasvim
svejedno što bi drugi mogli o meni
misliti. Oni su me smatrali neokaljanim
i čistim, ali ja to nisam bio. I to su
trebali svi znati da još bolje
razumiju
neizmjerno veliko zbivanje koje se sa
mnom dogodilo: Bog, koji nikad ne
griješi, pred kojim ne važi nikakav
ugled nego samo istina, učinio me svojim
slugom, premda je znao da mi život
nipošto nije bio svet. Došla mi je na
pamet rečenica — vjerujem: Leona Bloya —
rečenica, koja se tako često čuje, a za
koju sam tek u ovom trenutku vidio da je
više nego opipljiva: »Jedino što je
vrijedno žaljenja u ovom životu jest: ne
biti svet«. No stisnuo sam zube; teško
da se Bog mogao među mojim prstima jako
dobro osjećati.
Dok su me salijetale te misli, lagano
sam govorio Confiteor. Tri levita su mi
odgovarala: »Smilovao ti se svemogući
Bog; otpustio ti tvoje grijehe i priveo
te u život vječni«. — »Amen«, rekao sam
i dok su oni molili općinsku ispovijed,
gledao sam na Raspetoga koji je stajao
na sredini oltara. Vidio sam Njegove
raširene ruke i nasmiješio se. Možda je
sve bilo u tome, ne da smo mi dobri,
nego da je On uvijek spreman oprostiti
nam. S pouzdanjem u to počeli smo
dijalog: »Bože, obrati se k nama i oživi
nas.« »Tada će se puk Tvoj radovati u
Tebi.« »Pokaži nam, Gospodine, svoje
milodrđe.« »I spasenje svoje daj nam.«
»Gospodine, usliši molitvu moju.« »I
vapaj moj k Tebi neka dođe.«
Stupio sam na oltar s izrazom za koji su
mi prijatelji rekli da se nije znalo, je
li smijeh ili plač. Četiri koraka koja
su me dijelila od oltara, išao sam
polako, svjestan da se sad napokon
približavam velikoj tajni. Sad se doista
ostvarila. Prag je bio prekoračen,
zavjesa rastrgana. Sagnuo sam se i
poljubio oltar na mjestu gdje su
počivale moći mučenika. Još jednom sam
molio Boga da mi oprosti grijehe, i da
smijem čistim srcem prinijeti Svetu
Žrtvu.
Don
Victoriano, đakon, prišao mi je s
kadionicom, a ujak mi je pružio lađicu.
Tri put sam stavio tamjan na užareno
ugljevlje i visoki stup dima se dizao
prema stropu. Dok sam kadio oltar,
učinilo mi se kao da sam ponovio riječi:
»Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom« i uz
dizanje dima i zvuk lanaca na kadionici
rekao sam: »O Bože, o Bože, o Bože!« Na
desnoj strani oltara molio sam
Introitus: »Radujem se u Gospodinu i
kličem u Bogu, svojemu Spasitelju; Bog,
Gospodin mi je snaga. Pozdravite Boga,
našega pomagača, kličite Bogu
Jakovljevom.« Kad sam u sredini pred
oltarom molio Kyrie, izgledalo mi je kao
da sam opet prostrt kao prilikom
ređenja. »Gospodine, smiluj se. Kriste,
smiluj se.« Još jednom smo molili Boga
da nas očisti od svake krivice, jer za
ono što se trebalo dogoditi, morala je
duša biti čistija od našeg ruha koje nam
je sezalo do stopala.
Kor je zapjevao »Gloriju«. Sjeli smo.
Činilo mi se da su danas kao onda u
Betlehemu, sišli anđeli da navijeste
slavlje. Val radosti strujao je crkvom i
mojim srcem kao da se ponavlja tadašnje
Rođenje... I vidio sam pred sobom jasle
od mesa i krvi, s mnogo pastira koji su
došli da vide Novorođenog Sina Božjeg u
štali mojih ruku. Jednini od tih uskih
putova od brašna spuštala se moja majka
noseći u naramku jednog dječaka, dečka,
koji je mogao biti moj mlađi brat, jer
mi je bio na dlaku sličan; možda sam to
čak ja, jer ga je majka zvala mojim
imenom. Nosio je kaputić koji sam ja
oblačio kad sam išao u osnovnu školu;
možda grad koji se dizao u pozadini,
nije bio Jeruzalem, nego Astroga, i
djeca koja su tu igrala nogomet, moji
drugovi i ja; i možda Herodov dvorac čak
nije ni bio Herodov dvorac, nego naša
katedrala ili biskupski dvor ili
vijećnica, a bradati vojnici koji su
stražarili na ulazu, bijahu oni isti
koji su onda 18. srpnja pred mojim
djetinjim očima stupali ulicama našega
gradića. Velika kuća tamo bila je, po
svoj prilici naša škola, a preko puta je
stajala Julijeva kuća s verandom, s koje
nam je ponekad njegova majka dobacivala
čokoladu; a tamo ostrag ležala je
zdravstvena stanica, pred kojom je bio
mali trg, gdje smo se često loptali i
gdje smo ponekad iznenada i žurno morali
umaći iz gužve, jer je neki od nas
pogodio prozor i Don Paco je bijesan
izjurio napolje. Don Paco, onaj s
brkovima koji je tada lamatao po zraku
štapom i psovao strahovito, a mi smo se
lopovski veselili što smo razbili
prozor, jer onaj, tko tako bogohulno
psuje, zaslužio je tako nešto i još
mnogo više. Iza ugla je bio samostan.
Kroz tu smo ulicu često trčali za okladu
da vidimo tko će biti prvi. Kad se
radilo o tome da se provučemo kroz vrata
prije nego li brat Rogelio zaključa i
tako se kao zabunom nađemo unutra,
dosađivali smo bratu Sebastijanu.
Oslikavali smo ograde čovječuljcima i
drugim likovima. Kad je došao Božić,
pravili smo jasle sa svim što tu
pripada, a kuće su morale biti točno kao
naše jer nismo mogli zamisliti da igdje
na svijetu ima kuća drugačijih nego
naše. Nismo shvaćali, zašto se u
Betlehemu ne postavlja nikakva
katedrala. Pitali smo brata Eugenija:
zar, možda, ljudi u Betlehemu nisu bili
kršćani i kad smo saznali da to uistinu
nisu bili, dobili smo volju da odmah
odjurimo tamo i svima porazbijamo
prozore; iako nam je zapravo i to ubrzo
dosadilo, jer smo mnogo voljeli
betlehemske stanovnike i promatrali ih,
barem pastire, kao dobre, stare znance.
A sad je odjednom došlo dotle, da ja
trebam pripraviti jedne druge jasle! I
sad je nestalo ono sretno maštanje jer
je djetinjstvo ležalo daleko od mene.
Ali unatoč tome, morao se sada
pripraviti put i štala za Boga, makar to
bila samo moja prazna ruka. Možda su pri
tom sletjeli anđeli i možda bih čak
uspio, ako sad brzo stisnem ruke,
uhvatiti kojega od njih, jer nije bilo
sumnje da oni obavljaju na mojim rukama
teški posao i čiste ih daBogu priprave
put, daju im toplinu gnijezda, kako
dijete Isus ne bi u njima zebao.
Kod oltara sam se obratio narodu:
»Gospodin s vama.« I vidio sam kako moja
nećakinja trči gore-dolje po sredini
crkve. Učinila mi se kao mali anđeo koji
je zaostao u Betlehemu.
Dok sam čitao poslanicu i evanđelje,
osjećao sam nešto kao respekt pred
Božjom riječju. Bilo mi je kao da čujem
nalog: »Izuj svoju obuću« koji je
odjeknuo Mojsiju iz gorućeg grma. Kao da
mi je govorio: »Izuj obuću svojih
riječi, očisti ih od putne prljavštine,
jer su tlo kojim stupaš i redovi koje
čitaš, sveti.« »Pismo«, običavao je reći
jedan od naših profesora, »je Božja
oporuka. U današnje vrijeme ljudi su kao
ludi za memoarima kojegod sumnjive
ljudske veličine, a dosađuju se kod
Božjih memoara.«
Poslije evanđelja bio sam prilično
iscrpljen i rradostan jer smo smjeli
sjesti za vrijeme propovijedi. Jedva se
sjećam ičega što je rečeno s
propovijedaonice. Nutrina mi je bila
uzburkana poput mora i svaki val je
brisao trag prošloga. Tako su mi riječi
dopirale u uho, titrale u meni za
trenutak i odjurile da učine mjesto
drugima. Sjećam se da sam plakao i
stiskao ruke i da sam, pogledavši u
crkvu vidio, da i moja majka plače. Otac
je bio prividno miran, ali su mu oči kao
izgubljene zurile u prazninu; izgledao
je kao otrgnut od svega zemaljskoga. Bio
sam previše uzbuđen da promatram ostale
iz svoje obitelji; zaklopio sam oči i
pustio da se riječi propovijedi polako
slijevaju u mene.
Zatim smo se digli i zapjevan smo
»Credo«. Misli su mi se vratile u Rim, u
katakombe u kojima sam prije tri mjeseca
s grupom mladića iz Madrida slušao Misu.
Nervozno i uzbuđenim glasom rekao sam:
»Vidite,
ovdje su oni umrli, i to bez patosa s
kakvim tako često govorimo o mučenicima;
jer to su bili muževi kao vi i ja, ljudi
koji su znali da je vjera rizik kod
kojega se stalno nosi glava u torbi, a
ne prazna stvar koju nazivamo
vjerovanjem. Bolno je da se danas vjera
često unazađuje do boležljive,
sladunjave pobožnosti, dok ozbiljno,
duboko ljudski, kao sam život obvezuje
tijelo i dušu na veliku stvar. Osjećate
li da iz tih zidova zrači pravi život,
mladost i snaga, a ne govornički patos?
Trebalo bi konačno prestati govoriti o
vremenu mučenika kao o nečemu starom,
prošlom. I sad ćemo zajedno govoriti
»Vjerovanje«, polako i s razmišljanjem:
»Vjerujem u Boga, Oca svemogućega (to je
potkrijepio snažan zbor mladenačkih
glasova), Stvoritelja neba i zemlje (ove
zemlje, na kojoj živimo, sa svom
njezinom ljepotom i krasnim gradom koji
se uzdiže iznad ovih zidova). Vjerujem u
Isusa Krista, Sina Njegovog
jedinorođenog, Gospodina našeg, (to je
trebalo zvučati kao sveta zakletva) koji
je začet po Duhu Svetom rođen od Marije,
Djevice (ti ne smiješ manjkati u našemu
Credo, Marijo, Majko i Kraljice), mučen
pod Poncijem Pilatom (trpio je, jer je
bio čovjek kao ti i ja), raspet, umro i
pokopan (umrijeti nikada nije bilo lako,
pa ni Njemu), sašao nad pakao, treći dan
uskrsnuo od mrtvih (Njegova pobjeda je
predznak za našu), uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca (tamo očekuje
nas), odonud će doći suditi žive i mrtve
(nebeski Oče i Suce, sjeti se tada ove
molitve!). Vjerujem u Duha Svetoga (ja
vjerujem, vjerujem čvrsto u ljubav),
Svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela
(ovoga tijela koje nije rođeno za to, da
bude poniženo) i život vječni (kad ćemo
konačno svi biti ujedinjeni u Očevoj
kući). Amen.
Sve mi je to sada, kao samo od sebe,
došlo na pamet. Zastao sam časak: Da li
se to moglo nazvati vjerovanjem?
Vjerovati, znači imati povjerenja u
nešto što se ne vidi. A ja sam vidio,
sve sam »doticao«! Okrenuo sam se:
»Gospodin s vama.«
