Prikazanje je za mene jedan od
najljepših trenutaka Mise. Dok je
patena smjernim pokretom uzdignuta
Bogu, izgovaramo tako jednostavnu, a
bogatu molitvu, koju nazivamo
Suscipe, molitvu, koja ne sadržava
ni jednu jedinu pjesničku frazu,
nego crpi svoju snagu iz velike
neizmjerne istine koju izražava.
»Primi, sveti OČe, svemogući vječni
Bože, ovaj neokaljani prinos koji
ja, nevrijedni sluga Tvoj, prinosim
Tebi, živomu i pravom Bogu za
bezbrojne grijehe, uvrede i
nemarnosti svoje, a i za vjerne
kršćane, žive i mrtve: da meni i
njima bude na spasenje i život
vječni. Amen.«
I dok sam prinosio kalež: »Prinosim
Ti, Gospodine, kalež spasenja moleći
blagost Tvoju da s ugodnim mirisom
uziđe pred lice Tvoga božanskog
veličanstva za spasenje naše i svega
svijeta. Amen. Primi, Gospodine, nas
duhom ponizne i srcem skrušene; i
takva neka bude danas naša žrtva
pred
licem Tvojim, da Ti bude mila, Gospodine Bože.
Dođi, Prosvjetitelju, svemogući
vječni Bože, i blagoslovi ovaj
prinos pripravljen svetomu imenu
Tvojemu.«
Sve sam te riječi govorio s
osjećajem stvarnosti, čemu se danas
sam čudim. Znao sam da ovdje svaka
riječ odgovara svom pojmu. Grešnik
je bio grešan, Vječni vječan,
nevrijedni sluga nevrijedan i Bog
istinit, živ; prinos je bio
neokaljan, a moji grijesi bijahu
bezbrojni. Zato sam i razumio dok
sam prao ruke, duboki smisao tog
obreda. Bilo je pravilo da se u
prvom dijelu Mise stalno ponavlja
molitva za očišćenje; kod pranja
ruku sam
znao da mi duša treba još jedno čišćenje da bi
mogla ući u sveti misterij, ako ne
sasvim čista, ono barem ne posve
umrljana.
Kod predslovlja se gotovo
osjećalo lepršanje
anđela. Djetinjstvo je opet oživjelo
preda mnom. Moja vjera nije bila
vjera muža u tom trenutku, nego
vjera djeteta, jednostavna, bez grča
i napora. Znao sam da anđeli postoje
isto tako sigurno, kao i stabla,
kamenje, cvijeće. Anđeli su me
okruživali
i u njihovu prisutnost sam sumnjao
isto toliko, koliko i u prisutnost
pjevača na koru. Izgledalo mi je kao
da se vraćam u svijet priča, kao da
je život takav, kako mi je majka
pripovijedala dok sam bio malen. U
tom času imao sam divovski snažno
ovaj osjećaj istine koji me nije
napuštao kroz sve zadnje mjesece;
riječi su mi se pokazale ispunjene
novim smislom kao svježe istine, kao
novo stvorene. Kad
netko u razgovoru spomene anđele, čini to najčešće s izvjesnim
naglaskom, nesigurnim riječima iz
kojih se lako može vidjeti, da nije
vrlo čvrsto uvjeren u njihovo
postojanje. Ja sam, naprotiv,
osjećao te riječi tako
živima; bilo mi je sasvim
naravno, hvaliti Boga,
veličati Ga s beskrajnim
četama anđela i arhanđela...
Poslije predslovlja je u
Misalu jedna prazna stranica, a
na slijedećoj je slika
Raspeća. Uvijek mislim da se tu mora
trenutak zastati kao da se stupa
kroz nepoznata vrata i mora se prvo
gledati ne dolazi li kakva
stepenica. I stvarno je iza vrata
stepenica, neizmjerno velika
stepenica: stepenica, koja
vodi k najdubljoj tajni,
jer dovde dopire predvorje.
Načinio sam kratku stanku prije
nego sam počeo »Te igitur« i
mislio: »Dragi moj prijatelju, sad
se više ne radi o tvojim malim
pričama, niti o tome da ti srce radi
brže ili sporije; radi se o nečem
važnom za svjetsku povijest. U
tvojim se rukama događa nešto, što
mijenja svjetsku povijest, jer se
svaki dan ponavlja na mnogim
mjestima i ne prestaje biti
uzbudljivo, revolucionarno. Ne radi
se o tome, da se jedno janje
spaljuje u čast Svevišnjemu, ili da
Mu se žrtvuje tvoj život, nego On
dolazi na zemlju da bi od tada
nastavljao Veliki Petak. Da li On
dolazi u tvoje ruke, ili u ruke
nekoga drugoga, u osnovi je
sporedno. To će se sad događati dan
za danom, mislio sam, a tebi je tek
sad, u času kad to dovršuješ svojim
rukama jasno, kako čudnovat, kako
neshvatljiv je taj događaj...«
Pod Mementom sam stajao prilično
dugo utonuvši u misli na svoje
prijatelje. Jutros sam pročitao brdo
pisama i u svakom je stajalo: »Daruj
mi mjestance u svojoj molitvi.« Sad
sam ovamo došao s punom vrećom
molbi, ali nisam se osjećao sam. Svi
smo mi zajedno pružali ruke prema
Kristu, a Gonzalo mi je pisao da Bog
ne može odbiti ono, što Ga molimo u
prvoj Misi.
Communicantes me obradovao možda
zato, što se u njemu štuje Majka,
ili zato što u njemu spominjanje
svetaca stvara atmosferu
povezanosti. Govorio sam polako i
pri svakom imenu sjetio sam se
povijesti sveca, poput starog
prijatelja.
Kad se oglasilo zvono za pretvorbu,
preplavio me sasvim neobičan
osjećaj: kao da sjedim u kinu u
kojem se istovremeno prikazuju tri
filma. Gdje sam ja bio? Jesam li
stajao na podnožju Golgote dok je
Krist krvario na Križu? Jesam li
sjedio kod Posljednje večere? Ili
sam sam djelovao na oltaru? Čak su
se i riječi smiješale. Nije se više
moglo razlikovati jesam li govorio
ja ili Krist:
»Ovo je moje tijelo« — Ali čije
tijelo? »Ovo je moja krv« — Čija
krv? Bože moj? Čija krv? — Sad tiho
sagni glavu; stvar ne ovisi o tebi!
Ovdje u šumi čudesa i tajni ne
smiješ se začuditi ako jeleni
govore, ako kruh postaje tijelom i
ako se tvoje jadne ruke
odjednom
nazivaju svetim i časnim.
Osjećao sam neizmjernu radost.
Nutrina mi je bila očišćena i
ispunjena novim životom, životom
punim snova i radosti,
možda životnom snagom Krista.
Da, ti malo biće, ti malo Ja, moraš
te riječi izgovarati sa svom
naravnošću. To je tvoje tijelo,
to znači tijelo
Kristovo. Baš tvoje tijelo. »Drugi
Krist«. Moj Bože, kako sam često čuo
tu rečenicu i imao sam dojam da
je lijepa, da je retorička. A
sad...
Dakle, uzmi kruh, još je kruh, u
ruke i govori: »Koji u
predvečerje svoje muke uze hljeb
u svoje svete i časne ruke i
podigavši oči prema Tebi, Bogu,
svome svemogućem Ocu, Tebi
zahvali, blagoslovi, prelomi i dade
svojim učenicima govoreći: »Uzmite i
blagujte od ovoga svi, jer je ovo
tijelo moje.« Poklekao sam.
Danas više ne mogu reći, jesam
li drhtao, plakao ili se
smijao. Sve se to odigralo u
jednom drugom svijetu kojeg se
više ne mogu sjetiti. Vjerojatno su
s kora orgulje tiho brujale i
zvonce zvonilo;
pretpostavljam, da su mnogi
plakali kad sam podigao hostiju i da
su mi ruke drhtale, ali to se
događalo u svijetu koji nije bio
moj. Što se zbivalo u mojim rukama,
ne mogu izraziti riječima. Tada sam
podigao Krv, Krv, koja nas spašava i
koja mijenja tok povijesti; Krv,
koja nas čini Božjom djecom.
Držao sam kalež vrlo čvrsto,
iz straha da nešto ne raspem i
zaista to se bilo umalo
dogodilo. Krv... Zašto je
sad opet vrijeme iščezlo i čulo se
udaranje čekića kao prije dvije
tisuće godina u Jeruzalemu? No što
zapravo znači vrijeme pred
misterijom? Sve se mijenja, a
ništa nije prošlo, ni
danas, ni prije dvije tisuće
godina; sve je uvijek isto, danas,
sutra...
Kad sam po drugi puta svinuo koljeno
pred kaležom, zastao sam za trenutak
kao očaran onim što sam upravo
učinio. Nisam imao snage da podignem
ruke. Dah mi je zastao. To nije bio
strah. Ne! To je bio osjećaj teške
stvarnosti koji me ispunjavao,
osjećaj, koji nisam nikada prije
doživio i koji nikako ne mogu
opisati, jer jedva da ću ga i sam
ikada potpuno shvatiti.
Morali su me gurnuti da bih nastavio
Misu. I govorio sam: »Unde et
memores, Domine...« Nekoliko sekundi
kasnije osjećao sam se smireniji kao
kod silaska u dolinu poslije mučnog,
teškog uspona na brijeg koji sam,
mislim, sada upoznao. To su sada
moje siromašne ruke blagoslovile
znakom Križa Tijelo i Krv, izgledalo
mi je skoro kao igra, kao potpuno
neshvatljiva šala. Radosno sam
proživljavao svaku riječ do jasnog
tihog jezera pričesti.
Zastao sam na obali da bih, kao kod
početka Mise zamolio oproštenje
svojih grijeha. Sad, kad sam opet
govorio o svojoj bijedi poslije onog
neizmjernog što sam učinio, zahvatio
me čudan osjećaj. Stoga sam prije
pričesti molio naravnije nego prije
Mise, iako molitve izražavaju isto.
Vjerujem da se uvijek, kad molimo za
oproštenje, u osnovi osjećamo malo
viteški. Tako nas uzdiže kad se
nazovemo grešnicima i kad znamo da
smo raskajani... U tom času moje
pokajanje nije bilo popraćeno
veličanstvenim osjećajem da se
učinim sitnim pred Bogom; molio sam
Boga, neka ne dopusti da se ikad
odijelim od njega, kao što sam mogao
kao dijete moliti majku za neku
stvar. »Gospodine, nisam dostojan«.
Izgledalo mi je malo smiješno da se
kod tih riječi udaram u prsa. Mislio
sam: da kažem »gospodine, nisam
kralj«, ne bih trebao nikakve fanfare ni trube.
Kad sam pio Krv, opet me obuzelo
drhtanje; možda sam stoga, utisak je
bio nov, osjećao punije i snažnije
Boga u sebi. »Krv«, ponovio sam...
Sad je došla velika radost. S
bijelom hostijom u ruci prišao sam
pričesnoj klupi na kojoj su klečali
moji roditelji. »Corpus Domini
nostri« — Majko, sjećaš li se kako
sam ti prije četrnaest godina rekao
da želim postati svećenik? Dvanaest
godina... Vidiš, sad je to tu!
»Corpus Domini nostri« — Majko,
pružam ti Kristovo Tijelo u zamjenu
za svoje. Kako paradoksalno!
Dajem onoj, koja me rodila
Tijelo Onoga, koji ju je
stvorio. — Sjećaš li se, majko,
oproštaja svake godine kad sam se
ponovo vraćao u sjemenište? Druge
godine, treće godine... Još sedam,
još četiri, još dvije. Pa zatim suze
kod svake Mise kad si mislila na to,
da za devet mjeseci, za šest,
za tri... I sad, majko,
sad, sad je »tvoj čas«.
Isplatilo se živjeti da se vidi
taj trenutak. »Tijelo Gospodina
našega Isusa Krista čuvalo dušu
tvoju za život vječni, majko.«
»Corpus Domini nostri« — Oče,
tvoje su oči suhe, ali su usne
stisnute da svladaju ganuće, ti,
uvijek malo siv i povučen u kući;
ali su svi uvijek znali da si ti
tu, da je tvoja ruka tu kad je
potrebno; često si izbivao
od kuće, ali sa sviješću da
tvoja obitelj živi zahvaljujući
tvojoj odsutnosti; ti, stalno
zaposlen za svojim pisaćim stolom,
ali sa znanjem, da je Bog i među
tvojim spisima. Nemoj sad drhtati,
oče! Pogledaj samo: taj, koji ti
stavlja hostiju na jezik, to
je tvoj dečko, najmanji od
svih. »Corpus Domini nostri« — I za
tebe, Paquito, koji me sad gledaš
razrogačenim očima, očima koje mogu
izgledati pune neznanja, ali
odražavaju punoću poznavanja. Neka
On čuva tvoju dušu, tvoju malu čistu
dušu. Da, tvoj ujak ti daje pričest,
onaj isti koji je jučer popodne s
tobom ležao na podu i sredio ti
ormarić s kockama za slaganje.
Shvaćaš li to? Možda ti to shvaćaš
bolje od svih, jer si još najbliži
Bogu.
»Tijelo Kristovo čuvalo vaše duše«,
rekao sam svoj svojoj braći i
sestrama, prijateljima i rođacima
koji su primali pričest iz moje
ruke. »Neka Krist bude s nama svima
u vijeke.«
Završetak Mise izgledao mi je gotovo
kao igra. Izgovarao sam molitve
naglo i brzo; još danas sam sebi ne
mogu objasniti, zašto. I kasniji
mladomisnički blagoslov i čestitanja
i zagrljaji u sakristiji, sve je to
prošlo, a da nisam pravo ni opazio.
Čeznuo sam za trenutkom kad se ugase
svjetla, ljudi napuste crkvu i kad
budem mogao sjesti u kut sam, ne
moleći, ne misleći, ništa ne
gledajući, ne opažajući dok mi suze
teku niz lice.
