Drugi nastavak
»To ovisi o tome što vi razumijevate pod
životom.«
»Život je to« — raširila je ruke kao da se ne zna izraziti — »život je
sve što nam leži pred očima. Zašto one idu u samostan? To nisam nikad
razumjela. Vjerujem, iz straha ili iz ograničenosti. U svakom slučaju,
to su čudna, od svega izdvojena stvorenja.«
Opazila je da su me njene riječi neugodno dirnule i zašutjela je. Ni ja
nisam htio nastaviti razgovor, premda mi je na jeziku bilo pitanje:
»Tada vi zacijelo ne razumijete niti zašto ja postajem svećenik?«
Nastala je mučna tišina. Svi su nas u odjelu slušali. Morao sam naći
prikladan odgovor, a osjećao sam se potišten. I tako sam govorio
o životu poslije smrti kao o pravom životu. No to mora da je zvučalo
vrlo suho, kao napamet naučeno.
U međuvremenu se smračilo. Oči su mi potražile iza prozorskog stakla
pokretnu prirodu, koja me je prije kratkog vremena još tako radovala.
Iščezla je iz moga srcai nestalo je radosti. Obuze me siva utučenost,
unutarnje neraspoloženje i neobična potreba da plačem.
Zmirkava svjetla sela kroz koja smo prolazili izranjala su iz noćne tame
i nestajala. Što smo se više približavali kastilskoj visoravni, to su
jače blistale zvijezde na nebu. Naslonio sam bradu na poprečnu šipku
pred prozorom i ponavljao u sebi lagano i sjetno riječi razgovora.
Da, ja sam bio osobenjak, čudno biće iz jednog drugog svijeta. Nisam
imao ništa zajedničko s drugim ljudima u vlaku. Moja reverenda bila je
nepropusni omot pod kojim se moje srce polako ali sigurno sušilo. A
zašto zapravo? Ljudi su ipak znali da mi nismo drukčiji od njih, da smo
od istog mesa i krvi, da imamo iste strasti i pogreške i da život
volimo kao i oni; da, taj život, koji je ležao pred nama sa svom svojom
ljepotom koju krije u sebi. Da li je stvarno istina da je naš život
beskoristan i prazan, da se mi iz kukavičluka odričemo života? Iz
kukavičluka?! Osjetio sam kako stišćem zube i kako mi ruke stežu
niklovanu šipku. Vlak je presijecao uvijek nova polja i livade, a
svjetlo iz unutrašnjosti vagona osvijetlilo bi ih za trenutak. Vidio sam
kako je moja sjena jurila za nama i mislio: da, zaista ja sam čudak. Svi
to kažu, svi.
Što smo se više približavali Valladolidu, to su mi misli postajale
vedrije. Ipak žalac je ostao u meni iako sam sve više mislio na ona tri
mjeseca koja su ležala preda mnom. Već dvije godine nisam vidio svoju
obitelj, a to je bilo vrlo mnogo za mene jer sam oduvijek bio najradije
kod kuće. Čim bih prestupio kućni prag, gubili su mi se svi problemi.
Na kolodvoru me očekivalo pola obitelji. Jedva se može opisati prizor
pozdravljanja jer se on ni u čemu nije razlikovao od pozdravljanja bilo
kojeg došljaka.
»A gdje je mala Crucita?«
»Kod kuće!«
»Odmah ćeš je vidjeti.«
Pri burnom pozdravljanju umalo bih bio izostavio Faustinu, našu staru
služavku koja me još kao dijete poznavala.
»Faustina, kako si?«
Pogledala me prestrašeno:
»Hvala, dobro! A vi, senjorito?«
Počeo sam se smijati: »Hu! Kakva formalnost!«
»Vi ... vi ste sad tako drugačiji!«
Zašto, zašto je Faustina ponovila riječi Španjolke iz Engleske? Zar su
se svi urotili protiv mene; jesu li se željeli i odvratiti od mene?
Ali moje neraspoloženje opet je odmah
iščezlo; bilo je to samo kratko nabiranje čela. Svi su me uvjeravali da
izgledam bolje nego prije, da mi je boravak u Rimu mnogo koristio i da
mi reverenda izvrsno stoji. To je bilo prvi puta da su me u njoj
vidjeli.
Kad smo došli kući ne brinući se ni za koga, otrčao sam u sobu svoje
sestre. Njeno dijete ležalo je u svojoj košari i spavalo. Nisam mogao
drugačije; morao sam je uzeti na ruke i pritisnuti na grudi. Mala se
malo protivila mom burnom zagrljaju, protrljala očice i tada me dugo
gledala a da me nije prepoznala. Promatrala je reverendu i šešir,
posebno šešir, i briznula u strahovit plač.
Žalostan sam prišao krevetu i mislio da sam i za svoju nećakinju postao
tuđinac.
Slijedećeg jutra probudio sam se umoran i s bolovima u leđima: madrac je
bio premekan, a ja sam se navikao spavati na tvrdom. Za trenutak sam
skočio iz kreveta i razgledao svoju sobu. Sve više sam osvježavao
sjećanje na pojedine predmete i zadovoljno uzdahnuo. Iz kuhinje je
odjekivao glas moje majke koja je pričala s malom. »Pazi, da ti ne
dođem!« Navukao sam kućne papuče, prebacio reverendu preko spavaćice i
otrčao u kuhinju.
Nikako mi nije uspjelo steći povjerenje male. Darivao sam joj kekse i
bombone, obećao da ću joj kupiti loptu, te da ću je odvesti na trg
Karussel da se vozi. Sve badava. Dijete me je uplašeno gledalo i nije ni
glasa izustilo. Kad sam je uzeo na ruke, rekla je samo: »Ne!« i okrenula
glavu da je ne bih mogao poljubiti.
»Daj svome ujaku Isi jedan poljubac! Ne budi baš mala luda. Ta on je
ipak tvoj dragi ujak Is koji je došao s jako dugačkim tu-tu.«
No ništa nije pomagalo.
Poslije Mise pošao sam obilaziti kuću. Mnoge stvari bile su se
promijenile. Kad sam odlazio prije dvije godine, nije bilo djece u kući,
a sad je i ovaj mali mops (vrsta psa) od godinu i pol sve okovao. I moji
roditelji bili su se promijenili; djelovali su mi mlađe i svježije.
Prošao sam kroz sve sobe, prešao rukom preko starog klavira iz svog
djetinjstva, pozdravio oba strahovito mrska poprsja u blagovaonici i
pogladio hrbat svojih knjiga koje su kao uvijek bile poredane na
policama.
Kako nisam imao nikakvog posla, odlučio sam, da prokrstarim gradom. Kroz
kućna vrata izašao sam na suncem obasjani mali mirni prostor. Jedva sam
išao nekoliko koraka kad tromi, dahćući autobus prepriječi ulicu. Vidio
sam ga kako praska u svim smjerovima kao da će se sav izlomiti da bi iza
ugla zakrenuo i nestao u ulici Marija de Molina.
Iza autobusa zakrenuo sam i ja u istu ulicu. Bila je svježe poprskana i
bljeskala se na suncu. Na uglu sam se skoro sudario s grupom djevojaka
koje su glasno i živo razgovarale. Četiri od njih izgledale su kao
švelje, peta je bila mala djevojčica u tamnoplavom školskom ogrtaču.
Točno sam čuo kako su došaptavale:
»Jeste li vidjele kako je to mladi svećenik?. »Svećeniiik!«
»Pst, luda Lizo!« rekle su ostale i zahihotale.
Nisam znao da li da se smijem ili ne, ali nisam zapravo više osjećao
nikakvu neugodnost. U tom trenutku bio sam po prvi puta jasno svjestan
da nosim reverendu. Odjednom mi se zaplela među noge i smetala mi u
hodu. Da, morao sam si jasno pojmiti, da sad pripadam određenoj
kategoriji, da sam za ljude više ili manje »mladi svećenik«.
Na Zorillovom trgu gradili su kuću i radnici su se penjali po skelama.
Zastao sam i promatrao je; zapravo više sam gledao ove ljude, koji su
izgledali, kao da se igraju u zraku. Što misle sad oni o meni? Da li me
mrze? Kad bi me barem mrzili!
Moram priznati da imam jednu maniju: ne znam da li je tada nastala;
svakako se tamo dogodilo prvi puta da sam sebi svjesno postavio pitanje:
što misle ljudi o meni, o nama svećenicima? Oh, kad bi nas barem mrzili!
Mrziti neku stvar znači u osnovi voljeti je, pridavati joj značenje.
Nitko ne mrzi mrava. Mnogo bolnija je ravnodušnost, zid šutnje i
nerazumijevanje između nas i drugih kojima smo ipak tako blizu. Od onog
dana obuzeo me osjećaj tuge. Shvatio sam da, sjednem li na klupu u
parku, sve oko mene postaje ozbiljnije, da sam tuđinac među onima koji
tiho razgovaraju, među skupinama djevojčica koje se glasno smiju i
međusobno prskaju, a osobito među djecom. S druge strane osjećao sam im
se tako blizu... I rasrdio sam se kad sam čuo kako jedna glupa dadilja
kaže svom štićeniku: »Samo pazi! Ne budeš li dobar, ovaj čovjek će te
odnijeti!« Ona naravno nije mogla znati da sam ja i došao u park da
vidim djecu kako se igraju, a knjigu sam ponio samo za izliku da
»veliki« ne bi mislili kako beskorisno rasipam svoje vrijeme.
Ne, na djecu se ne mogu potužiti. Kako bih i mogao, kad me ipak uvijek
kad sam izlazio iz parka, okruživalo jato od njih petnaest do dvadeset i
ljubilo mi ruku svojim prljavim ustima i punim nosićima. Doduše, još
nisam bio svećenik, ali sam pustio neka im bude; oni nisu ništa znali o
višim i nižim redovima, i svaki koji je nosio reverendu, bio je za njih
svećenik. Jedan za drugim prilazili su sasvim ozbiljno i zatim opet
otrčali da nastave prekinutu igru. Bio sam blizu suza: moje su ruke
imale nešto posebno, nešto tako veliko da se isplatilo za trenutak
zaboraviti igru i smijeh da bi ih poljubili. Moje ruke još nisu bile
zapravo ništa, ali djeca su gledala u njima ono što će jednom od njih
postati. Morao sam se smijati kad je posljednja djevojčica rekla
predzadnjoj: »Znaš, time dobivamo oprost.«
