Devet pisama
Prigodom ređenja i mlade Mise primio
sam mnoštvo pisama. Tada nisam imao
ni vremena ni prilike da ih čitam,
ali sad ih rado iznosim. Zanimljivo
je ustanoviti kako različito osjeća
svaki pojedinac moje svećeniŠtvo i s
kako različitih stajališta se ono
može prosuđivati.
1.
Dragi moj mladiću, primili smo tvoje
pismo i radujemo se da si se tako
dobro pripravio za svoje svećeničko
ređenje. Predajemo ovo pismo danas u
poštu sa sigurnošću da će stići
točno na dan ređenja i saopćiti ti
osjećaje koji nas zaokupljaju zbog
najvećeg obiteljskog događaja.
Čudnovato je kako je Providnost
dosada uređivala da pisma dolaze
uvijek u pravi čas. Sjećam se kako
su točno stizali tvoji listovi
prilikom vjenčanja tvoga brata i
tvoje sestre i prigodom Angelininog
stupanja u samostan. Zato sam
siguran, da će i ovo pismo biti kod
tebe točno 19. ožujka koji se brzo
primiče.
Jose Luis, dragi mladiću, kad bi
ovih dana mogao vidjeti svoju majku
i mene! Ne možeš sebi predstaviti
što to za nas znači! Znaš da smo
uvijek sanjali o tome da jedan od
naših sinova bude svećenik. S koliko
smo zabrinutosti gledali kako godine
prolaze, uvijek u strahu da nam Bog,
možda, ipak neće darovati tu veliku
sreću! Dvanaest godi¬na... Je li
stvarno istina, da to sad smijemo
doživjeti? Sad smo konačno mirni,
jer se za kratko vrijeme ostvaruje
ono, što smo tako dugo željeli.
Kao kršćanski roditelji
smijemo biti zadovoljni.
Svoje
prvo dijete morali smo vratiti nebu;
tamo ono koje nije bilo rođeno za
zemlju, ulaže za nas svoje molbe. I
od naše žive djece poklonili smo Mu
polovinu: jednog sina i jednu kćer
za svijet da se produži život naše
obitelji, i jednog sina i jednu kćer
za Boga. To je naš apostolat! Naš
život nije ostao neplodan, i nadamo
se, da će naša djeca nastaviti naše
djelo koje treba služiti samo slavi
Božjoj.
Pišeš da ćete Vi, novoređeni
svećenici podijeliti preko
vatikanske radiostanice svoj prvi
blagoslov. Vjerojatno ćemo moći ćuti
Tvoj, ali ako nam ne bude uspjelo,
ipak znamo da dopire do nas kao i
poljubac tvojih roditelja Tvojim
posvećenim rukama.
Valeriano
2.
Moj
najdraži dobri mladiću, nikad nisam
tako jasno kao u ove dane osjetila
veliku milost, koju nam Bog želi
darovati. Pri tom moram misliti na
nekoliko pojedinosti iz tvoga
života. Pukim slučajem bio si kršten
vodom iz Palestine odakle su upravo
bili stigli tvoji kumovi. Od 30.
kolovoza 1930. svima nam se činilo
da si ti izabranik. No, ne moraš
misliti da si bio anđelčić, nego si,
naprotiv, katkad bio upravo neotesan
i tvrdoglav. Godine su prolazile i
kad si navršio devetu, i kad su te
tvoji učitelji pripravljali za
prijelaz u višu školu, došao si
jednog dana kući i ispričao mi da
želiš ići u sjemenište. Jedva sam
znala što da ti odgovorim i puna
radosti ispričala sam to tvom ocu.
On je smatrao da trebaš ići nekoliko
godina u višu školu i tada ćemo već
vidjeti, hoćeš li ostati pri svojoj
želji. Ali bio si uporan: »Ja želim
ići u sjemenište!« Opisivala sam ti
svećenički život, njihove žrtve i
odricanja; govorila sam o
sjemeništu u kojem je iza
građanskog rata bilo prilično
loše, o hladnoći, o hrani... A ti si
odgovorio sasvim ozbiljno (čini mi
se da te i sad čujem): »Mama, ja
želim u sjemenište«. Stupio si u
listopadu s jedva deset godina. Prvu
si godinu još stanovao kod kuće.
Sjećam se točno: bila je vrlo oštra
zima i moj Bože, koliki je snijeg
bio napadao preko noći, a bilo je
tek pola sedam. Ali nisam te mogla
ostaviti da spavaš! Brzo sam te
obukla, umotala te debelim šalom,
zakopčala ti kaput i otpratila te do
sjemeništa (ni jedan jedini put te
tamo nisu pratile služavke: uvijek
tvoja majka), i zatim sam išla na
Misu u sedam sati.
Što bih sve mogla ispričati o tvom
sjemenišnom životu! Stvar s kaputom,
onu s bijelim puloverom ili s
reverendom svetog Ibaneza... Ne bi
bilo kraja. Kako mi je bilo teško
kad si otišao u sjemenište
Valladolid, a još mnogo teže kad si
otputovao u Rim. Sad je sve to
prošlo, ali u meni je još nazočno
kao nekada. I što sad dolazi? Jesi
li temeljito razmislio, moj mladiću?
Biti svećenik nije isto što i biti
odvjetnik ili liječnik. To je mnogo
veće i nadvisuje sve što postoji na
svijetu; to znači utjeloviti Krista,
poput njega živjeti, govoriti,
poučavati i postupati. Trebaš biti
kao On, ti, moj mladiću. Možeš mi
vjerovati da mi još uvijek sve
izgleda kao san, da, san; ali za tri
dana ćeš ti učiniti najveće od svih
čudesa... Zar je moguće da male ruke
koje sam tako često prala i brisala,
sad imaju tako silnu snagu? O moj
Bože, što sam učinila da mi to
pokloniš?
Jedva mogu misliti na dan tvoje prve
Mise kad ćeš mi staviti Kristovo
Tijelo u usta. Znam, da tu hostiju
posvećuješ sa željom da Isus po tebi
dođe k meni. Kako je samo moguće da,
kad se to zna, tolike majke ne
prepuštaju rado Bogu svoju djecu;
sjećaš se, zacijelo, Suarezovog
slučaja. Ne, moj mladiću, mogu ti
samo jamčiti — i htjela bih to reći
svim majkama — najveća je radost na
svijetu osjećati se Božjom
suradnicom na živom hramu koji je
svećenik; to je najveće i najljepše
o čemu jedna majka može sanjati. Već
je čudnovato darovati djeci život,
ali da jedno od te djece smije
utjeloviti Krista, to prelazi sve
snove jedne majke. Da, moj mladiću,
sreća da si postao svećenik,
preobilno nagrađuje sve moje žrtve i
patnje.
Za danas ništa više. Pripremi se
dobro za veliki dan. Moli za mene,
da ovi dani ostanu u mom srcu duboko
ukopani, da zaboravim sve ljudsko i
da vidim u njima samo božansko.
Poljubac od tvoje majke za koju
znaš, koliko te voli.
Pepita
3.
Pepe Luis, stari prijatelju, daj mi
svoje ruke i svoj blagoslov. Uopće
ne znam što bih ti rekao, kad si i
ti postigao cilj. Sad ćeš razumjeti
zašto me od 19. V. 1951. više
osobito ne zanimaju ni znanost, ni
naslovi, a ni poezija. Upravo sam
dovršio treći niz duhovnih vježbi i
time je još jednom ostvarena
polovina korizmenog programa. Ići će
to već s Božjom pomoći. Tako izgleda
svećeništvo, dragi stari druže, taj
lijepi i bolni poklon koji će ti
donijeti sveti Josip.
Razgovarajmo časak, ako hoćeš.
Gledaj da Mise prvog mjeseca služiš
intenzivno kako bi te zauvijek
posvetile. Jer iza toga ne preostaje
ništa, nego jad i gorčina, ako
čovjek opazi kako postupno postaje
debelokožac u dodiru s Kristom i
dušama.
Vjeruj mi: stid me govoriti s onim
koji još treba sve dati. Ne znam,
hvala Bogu, što je slomljeni
svećenik.
Jednom smo govorili o tome da je
jedina stvar vrijedna žaljenja
na svijetu, ne biti svet;
zaista smo mislili ozbiljno s tom
rečenicom. I samo u tome leži trajna
vrijednost, već ćeš vidjeti; ili —
nećeš vidjeti. Čovjek postaje svet
samo naporom, nevoljom i radom.
Stalno i uvijek nanovo molim Isusa s
upravo nesnosnom upornošću i osim
toga s razlozima, koji Ga, vjerujem,
moraju pridobiti, da mi On pri tom
pomogne. To mole i mnogi drugi ljudi
koje mi sam Bog stavlja uz put; — na
primjer: 70 mladića koje sam
ispovijedao jučer popodne na
završetku duhovnih vježbi i tri
bolesnika koji su danas prije podne
operirani, i djevojka koja me jutros
pitala za mišljenje o pokorničkim
vježbama u ovoj sedmici, i svi, koji
me susreću. I ti se ubrajaš među
one, za koje moli jedna mala
djevojčica, koja ovog tjedna želi
moliti za grešnike. Konačno, svi smo
mi grešnici: i ti, moj stari Pepe
Luis, jer inače nipošto ne bi mogao
biti dobar svećenik. Anđeo u
ispovjedaonici bio bi muka za nas
siromašnu ljudsku djecu. Ulijevaš mi
jezu i strahopoštovanje; ne mislim
samo tvoje novo svećeničko
dostojanstvo koje nas se već više
mnogo ne doima jer se trajno
ponavlja (ipak me se još doima, sto
mu gromova, tako otupio nisam), nego
mislim tebe, stvarnog svećenika Jose
Luisa, i sve, što ti svojim bićem i
životom stavljaš u službu velike
spasiteljske uloge koju preuzimaš.
Kad te gledam pred sobom u misnom
odijelu, mislim na veliku zadaću
koji ti Gospodin povjerava. Gledam
te kako zalaziš među ljude,
proživljavaš mnoge nevolje i svaki
dan opet nanovo prilaziš Bogu da od
Njega primiš utjehu: Nemoj se
brinuti za titule i časti, Jose
Luis, niti za ikakvu ljudsku
vrijednost osim svoga svećeništva.
Opazit ćeš, kako nas reverenda,
unatoč svoj našoj naravnosti čini
tuđim za druge i za nas same, a čak
i za Boga, ako ti ljudi — i ti sam —
ne daju ništa što možeš Njemu
prinijeti. Nemoj, zaboga, misliti da
su to samo fraze; ja to doživljavam
svakog časa, a mi smo suviše slični,
a da se tebi ne bi isto dogodilo.
Onaj put smo, također
rekli: »Glavna vrlina svećenika
nije toliko čistoća i
dobrota, nego prije svega ljubav.«
Zapiši si to dobro u pamet.
(Dovde je pismo pisano strojem,
zatim slijedi teško čitljiv
rukopis):
Nećeš mi vjerovati da je prošlo već
osam dana kako sam počeo ovo pismo i
dosada nisam našao ni pet slobodnih
minuta da ga nastavim. Župnik mi je
otputovao na devet dana i za to
vrijeme pripao mi je i rad u
bolnici. Ukratko, bijedna muka!
Danas ti pišem u žurbi, jer u sedam
sati moram ispovijedati u jednom
studentskom domu, zatim u crkvi
Marijinih žalosti održati propovijed
i napokon pripraviti svoje pacijente
koji će sutra biti operirani. To je
sve vrlo lijepo i troši nas. Unatoč
svemu, zadovoljan sam što se nalazim
u Božjoj službi.
Sutra ću služiti Misu sasvim i
isključivo za tebe i trudit ću se da
mi misli borave u našem koledžu u
Rimu. Reci svim drugovima da mislim
na njih, molim za njih Božji
blagoslov i preporučam ih Majci
Božjoj.
Moli za mene, Pepe Luis. Zahvaljujem
ti na tvom posljednjem pismu. Ovo
piskaranje nije prava zahvala, ali
obećajem ti da ću ti nešto uputiti
čim me uskrsni »Alleluia« (čudit ćeš
se što ona predstavlja za svečane
Mise) istrgne iz ovog vrtloga
vječnih istina, u kome se sad
krećem. Premda sad stalno govorim
ljudima o posljednjim stvarima, imam
silnu volju pridodati s te strane
nešto vrlo ljudsko. Već tri mjeseca
nisam ispričao ni jednu šalu i nitko
mi nije ništa napakostio. Osjećam se
— nemoj mi se smijati — odraslim u
najgorem smislu te riječi. Ljudi se
sjete župnika samo kad nešto nije u
redu. Zato obično potrošim svoj dio
dobrog raspoloženja na tješenje
udovica i sličnih nevoljnika. Kakvo
bi mi veselje bilo da jednom budem
izvan toga, pa makar to bio samo
jedan sat!
Ali
sad dosta! Oprosti ovu divlju
zbrkanost. Javit ću se uskoro. Tvoj
Paco
4.
Dragi
Jose Luis, dugo sam razmišljala kako
da počnem ovo pismo i sad počinjem
upravo s tom izjavom. Ne znam pravo,
trebam li ti pisati jer će te,
možda, moje pismo ražalostiti.
Međutim, tako sam se mnogo radovala
pozivu da ti neizostavno moram
napisati nekoliko redaka.
Ne znam, prožima me čudan osjećaj
kad mislim na to, da si ti sad
svećenik. Ali, molim te, nemoj
misliti da je to tuga! To je radost,
sasvim neobična radost. Često sam
mislila na tebe i više nego jednom
plakala, ali od toga je već prošlo
mnogo vremena, barem pet godina. Kad
se sjetim ljeta u kome smo se
upoznali, izgleda mi, kao da je to
bilo davno iz minulih vjekova.
Ustvari, ponosim se time da si ti
svećenik i dala bih mnogo da mogu
doći na tvoju mladu Misu. Uviđam,
naravno, da to ne ide, ali plakala
bih od radosti i to bi bio za mene
nezaboravan doživljaj.
Teško je objasniti što osjećam;
vjerujem, da ti to ne bi ni razumio.
Gotovo je tako kao da si mi bio
brat, a ipak sasvim drugačije...
Nemoj misliti da sam tužna. Zaručena
sam. Jučer sam pričala zaručniku o
tvome pozivu i da sam prije pet
godina bila u tebe zaljubljena. U
početku je bio malo ljubomoran, ali
smo se zatim oboje tome smijali i
odlučili, da nas ti vjenčaš. On bi
te htio upoznati. Nisi mi nikad dao
svoju sliku; on će imati priliku da
te vidi, jer se nadam, da ćeš uskoro
doći služiti Misu u svom rodnom
mjestu.
