Napeto
očekujem da te vidim za oltarom i
predstavljam si trenutak kad mi
daješ Svetu Pričest. Tada ćemo
potpuno shvatiti kako su divni Božji
putovi, tek tada. Kako sam plakala
kad si pisao da je među nama sve
svršeno. Vjerujem da sam tada mrzila
svećenike i jedva da sam uopće išla
na pričest. Ali postupno se moj
bijes slegao i počela sam mirnije
promatrati stvar. Bila sam
ljubomorna na Krista koji je bio
moćniji od mene; ali bila sam i
ponosna što sam pobijeđena od tako
velikog suparnika. Da si me bio
napustio za ljubav neke druge
djevojke vjerujem, da to ne bih
podnijela. Zapravo, nisam ti trebala
sve to pisati, jer to može u tebi
probuditi bolne uspomene upravo na
tvoj najljepši i najuzbudljiviji
dan. Oprosti! Čvrsto vjerujem da me
još voliš, ali da je tvoja ljubav
sad čistija nego prije, jer te je
stajala mnogih žrtava. Misli na mene
kod svoje prve Mise i oprosti, ako
budem jako uzbuđena prilikom našeg
ponovnog susreta. Ti ćeš to
razumjeti. Sad želim da budeš
sretan, sretan kao ja. Moli za mene
da budem kako Bog želi. Ne
zaboravlja te:
Marisa
5.
Nezaboravni Pepe Luis, ne znam čak
kako da počnem. Radosna vijest o
tvojim primicijama zatekla me tako
iznenada i tako daleko od tebe...
Šteta! Bio bih tako rado posve blizu
tebe da ti na licu čitam misli i
osjećaje, da čujem što šapćeš Isusu
svojim svježe posvećenim rukama. Svi
su se izredali pred tvojim očima kad
si podigao kalež »Pro totius mundi
salute«. I ja sam, dakako, bio među
njima, zar ne? Sjećaš li se, ja sam
taj koji se s tobom igrao... Da,
molili smo zajedno, učili zajedno,
išli zajedno na šetnje (jer smo
obojica bili najmanji u razredu),
čak samo zajednički jeli svoje kekse
i čokoladu.
Kad
sam jučer uvečer jednim od onih
neobičnih slučajeva kakvi se
događaju u sjemeništu, čuo tvoj
blagoslov preko radija, spopala me
neobuzdana radost. Jedva sam
uključio aparat kad dođe jedan iz
Madrida, i onda ti. Vjerujem, da sam
skočio u zrak i, naravno, nisam
mogao dalje slušati.
Pepe Luis, tri put u životu gorjelo
mi je lice od radosnog uzbuđenja:
prvi put kod jednog obiteljskog
događaja, drugi put kod proglašenja
dogme o Marijinom uznesenju i treći
puta ovom zgodom. Jedva se može
vjerovati da se čovjek može tako
silno radovati. Znam još točno što
si rekao, jer sam odmah otrčao u
svoju sobu da to zapišem: »Sretan
sam, upravo strašno sretan, jer je
Bog ispunio moje srce i dao mu
radost; sretan sam, jer prilikom
blagoslova koji ću vam podijeliti,
znam, da to nipošto nisu prazne
riječi, nego je Bog uz mene i ja vas
smijem blagosloviti; i tako vas ja
blagoslivljam u ime (ovu si riječ
posebno naglasio) Oca i Sina i Duha
Svetoga.«
Ćutim tvoj glas iz udaljenosti od
mnogo stotina kilometara, taj dobro
poznati glas, onaj isti kojim si
vikao: »Budalo«!, kad smo igrali
nogomet često tako dugo, dok nam se
cipele nisu potrgale!
Sjećaš li se još ratnih godina? I
onoga 19. srpnja kad je prilikom
povratka iz Manjarina trg na kojemu
smo se inače igrali, bio pun
naoružanih brdskih ratnika u
kamionima, i kad smo — ne shvaćajući
što se to zbiva, pobjegli odande u
paničnom strahu? A onda slijedećeg
dana pucnjava kada je ustrijeljen
Gerardo, i odmah zatim mir, ali loš
mir, jer uvijek, kad smo igrali
nogomet, nedostajao nam je vođa
navale...
I znaš li još kako smo u zimsko
jutro rano, oko pola sedam tapkali u
sjemenište po još netaknutom snijegu
i zagrijavali se grudanjem; i kako
smo se pod satovima nabacivali
papirnatim kuglicama, ne zato da si
nešto saopćimo, nego da izazovemo
pozornost? Znaš li još kakvu sjajnu
gun¬gulu smo započinjali kad je
nestalo svjetla (ili smo, štoviše,
doveli do nestanka)? Kakva su to
bila vremena.
A sad, Pepe Luis, stari dečko, sad
si ti svećenik, a i ja uskoro. Što
su zapravo dvije godine? Momče, ne
znam... Majka mi je onda govorila:
dvanaest godina, dvanaest godina...
A onda: još uvijek osam godina. Sad
nedostaju još samo dvije, čak ništa,
takoreći, prekosutra. To je divno!
Mladiću, tako sam veseo i uzbuđen da
jedva mogu mirno sjediti. Svaki dan
kažem sam sebi: »Sutra započinjem
vježbati Misu,« Naravno da to nikada
ne činim, ali na taj način održava
se očekivanje budnim.
Dakle, Jose Luis, ne pišem ti dalje,
jer ovi dani nisu određeni za to da
čitaš moju bujicu riječi, jer sve
što pišem, samo je trabunjanje prema
sili koju ti doživljavaš. Moli za
mene, hoćeš? To mi je vrlo potrebno.
Bog stoji tako blizu pred mojim
vratima, a ja sam još točno onakav
lopov kao i prije.
Gadno je biti tako sitničav s Bogom
sad kad je On tako blizu. Ali možda
je uvijek tako, da smo mi više ili
manje prazni, a Bog mora primiti
našu naprtnjaču. Moli Ga da to
učini. Dopusti da te od srca
zagrlim. U Kristu tvoj:
Mariano
6.
Dragi prijatelju, želim li biti
pošten, moram ti priznati da me ni
jedno pismo nije tako pogodilo kao
ovo danas! A ja ipak već imam nešto
godina na grbači i stalno me mnogo
toga snalazi; iz svega sam uvijek
izlazio manje više zdravo i dobro.
Ali
ovo ovdje je nešto drugo. Danas ti
trebam oduševljeno govoriti o stvari
u koju ne vjerujem. Kad ja govorim
»oduševljeno«, činim to doista zato,
jer to stvarno jesam, a ne zato što
»čvrsto odlučujem« da takav budem.
Moj poziv književnika donosi mi
često potrebu da nastupam u ulogama
koje mi ne leže, da moram govoriti
ljudima koje mrzim. Ali dok to činim
znam, da to ne govorim ja, nego
jedna figura. Danas je drugačije:
Danas me stvarno uzbuđuje nešto, što
stoji u suprotnosti sa svim mojim
uvjerenjima, nešto što mi izgleda
besmislenim.
Osim toga, bojim se, da ti nanosim
bol. U ove dane tvoje je srce
otvoreno i već malenkost ga može
povrijediti. No, unatoč tome,
vjerujem da je bolje da patiš zbog
moje iskrenosti, nego zbog moje
neiskrenosti. Ne bi mi bilo teško
napisati konvencionalno pismo i
kazati da si »izabrao bolji dio«
zaželjevši ti »uspješni apostolat«.
Ipak bi ti odmah vidio da je to sve
bila laž; a kako znaš, laž nije moja
snaga. Vijest o tvojoj prvoj Misi
ponukala me mnogo na razmišljanje i
došao sam do zaključka, da je naše
prijateljstvo doista nešto
neobjašnjivo. Kako smo si mogli
pisati tako često i tako duga pisma,
iako imamo u osnovi različite
vidokruge!
Sjećam se trenutka kad smo se
upoznali i siguran sam, da sam ti se
učinio prilično neotesan i spreman
na kavgu; takav sam stvarno i bio.
Vjerujem da je to bilo potrebno, i
kad su granice bile malo bezobzirno
pomaknute, sve je pošlo bolje. Za
mene si kod svoje prve posjete bio
poslanik svojih poglavara koji me
žele obratiti i izgledalo mi je, da
iskreni postupak traži da ti
pokažem, kako se na tom području
nema što učiniti, da se ja u svom
položaju dobro osjećam — i dalje se
još dobro osjećam — i da nemam ni
najmanje volje prihvatiti uvjerenja
koja ne osjećam.
Kako
vidiš na tom si polju postigao vrlo
malo uspjeha; ne kažem: baš ni malo,
jer ipak si postigao da mi vi sada
izgledate manje fanatičnim. Danas
smatram mogućim da svećenik poštuje
slobodu mišljenja svoga susjeda i da
ne mrzi one, za koje vjeruje da su
na krivom putu — jer svaka
netrpeljivost temelji se na mržnji.
Danas držim mogućim otvoreno
raspravljanje o najdubljim
religioznim problemima, bez tvog
nastojanja da me poslije prvog
razgovora ispovijediš (iako si ti,
zapravo, dosada jedini svećenik s
kojim sam bliže saobraćao).
Vjerujem da sam i ja sa svoje strane
postigao jedan mali uspjeh što sam
ti pokazao, da svi koji misle
drugačije nego vi, nisu mnoštvo
vrijedno osude kako vi zamišljate, i
da čovjek može biti čestit i raditi
za ljubav među ljudima, a da nije
svećenik. Često mislim da ono što
nas dijeli nisu naša različita
shvaćanja, nego to, da se stvarno ne
poznamo.
Raduje me kad ponovo uzmem
tvoja pisma, u kojima mi sasvim
jasno kažeš da sam u zabludi; i to
mi se sviđa. I ti me u osnovi želiš
»obratiti«, ali ti to ne činiš
kao ostali; ti imaš hrabrost da
ne prekidaš sa mnom samo
zato, što već dvije godine
uzajamno raspravljamo, a da vam se
nisam ni za centimetar
približio. Drugi svećenici bili
su mi nakon nekoliko kratkih
napora prišili atribut »loš« i
otišli svojim putem. Ti nisi moje
prijateljstvo smatrao opasnošću
za svoju »dušu«, a ja, sa svoje
strane nisam preuzeo ulogu napasnika
kojega običavaju zli igrati u
dramama vaših duhovnih pisaca.
Vjerujem da moja pisma nisu imala
karakter đavolskih spletki ili
vješto postavljenih zamki. Moja
namjera nije bila da te
»obratim«. Vjerujem da je
najvažnije i stvar je konačno u
tome, da svaki služi Bogu u
svojoj vjeri. Reći ćeš da
je to strahovita teološka zabluda,
jer postoji samo jedna prava vjera.
Ali valjda ipak razumiješ da je
bolje ostati vjeran zabludi, nego
postati izdajica istine kakvih ima
tako mnogo u vašem taboru.
Dosada ti nisam rekao baš ništa o
tvome svećeništvu. Znaš da u to ne
vjerujem, kao uopće ni u jednu od
vaših služba, ali znam poštivati
tvoje uzbuđenje kod njegovog
primanja, i skoro vjerujem, da
ga, malo i ja osjećam. Konačno vidiš
da su sva tvoja očekivanja i želje
ispunjeni i ja, kao tvoj
prijatelj, radujem se s tobom, ako
i smatram sve to praznim
iluzijama. Ili možda ne
sasvim praznim, jer, iako su svi ti
obredi za mene kule u zraku, ipak
znam da će toga dana tvoje srce biti
ispunjeno velikom ljubavlju
prema Bogu. Ne isključi me,
molim te, iz te ljubavi. Moli Boga
za mene, ne da se obratim, nego
da Ga ljubim, jer na koncu je
zacijelo ipak sve u tome. Dopuštam
ti, dapače, da se toga dana moliš za
moje obraćenje; doklegod je to iz
ljubavi, možeš uraditi svaku
besmislicu.
Sa srdačnim pozdravom tvoj
prijatelj:
E. Martinez Marcos
7.
Dragi moj Jose Luis, kad primiš ovo
pismo, već si sigurno vidio vrpcu.
Među potezima kista na njoj možeš
mnogo čitati što sad nisam u stanju
izraziti.
Kako sam često, dok sam je
oslikavala, ponavljala rečenicu
koju si želio staviti na nju, malo
promijenjenu: »Cinge me, Domine,
et in aeternum ero tecum —
Sveži me, Gospodine...« Ne,
Gospodine, sveži nas oboje da
uvijek ostanemo kod Tebe. Tvoje
ređenje je nova vrpca koja nas
povezuje. Dopuštaš li mi vjeru da i
ja imam malo udjela na tvom
svećeništvu? Kako sam često
sanjala o tom danu? Znaš da moji
snovi daleko prekoračuju jedno
pismo. Samo Bog je vrijedan te
žrtve da toga dana nisam uz tebe, a
takve se moraju Njemu prinijeti,
iako su tešk! Ali u svojoj očinskoj
dobroti On mi poklanja da ti se
osjećam sasvim blizu. Udaljenosti
koje često tako smetaju, itgleda kao
da su iščezle i osjećam te pored
sebe mnogo bliže nego onda kad smo
zajedno čitali priče ujka Fernanda
ili igrali šah i ti me uvijek
pobjeđivao. Povezuje nas isti idea.
Tvoj i moj život imaju isti cilj,
iste nas stvari žaloste i vesele i
isti nas događaji uzbuđuju. Ti
proživljavaš »svoje« svećeništvo, i
ja ga proživljavam s tobom.
