Dok počinjem ovo poglavlje,
čudim se samo tome što sam
toliko slobodan da pišem o
ispovijedi o kojoj još tako
malo znam. Don Gerardo, vi
biste morali pisati ovo
poglavlje, a ne ja, vi sa
svojih 100.000 ispovijedi i
svojim milijunom oproštenih
grijeha.
Vjerojatno je to općenita
pogreška cijele knji¬ge, jer
što ja mogu reći o
svećeništvu i o žrtvi svete
Mise? Samo njezina aktivnost
daje knjizi, možda, izvjesno
opravdanje, jer ovdje se ne
nalaze dogmatske rasprave o
tome, Što je svećeništvo ili
što bi trebalo biti, nego se
samo iznose svježi, živi
dojmovi pravih časova. Možda
sam ovu knjigu trebao pisati
dvadeset godina kasnije; no
tada bi ona — nažalost! —
teško mogla biti prožeta
uzbu¬đenjem koje danas
osjećam.
Nekoliko dana nakon
primicija napustio sam
Španjolsku, da bih opet
započeo studentski život.
Ali nedostajalo mi je nešto
da budem svećenik u punom
smislu riječi: nisam smio
ispovijedati. Bio je to
osjećaj sličan onome kod
ređenja prije nego nam je na
koncu Mise spušten rub
misnice i po-dijeljenja
vlast opraštanja grijeha.
Kad sam ponovo došao u
Italiju, a bilo je pro¬šlo
uskrsno vrijeme u kojem smo
mi studenti če¬sto pomagali
rimskim župnicima, nisam
očekivao da će mi se pružiti
kakva prilika za to; no ona
je ipak došla.
Jedne večeri, otprilike
sredinom svibnja malo prije
ispita, rekao nam je
Jlegens, da su od njega
molili ispovjednike za jedno
malo selo blizu Rima, u
kojem se održava misijska
nedjelja. Za tu zadaću
javili su se, uglavnom,
mladi svećenici, a i ja sam
tu spadao.
Tako sam zaklopio
svoje povijesne knjige
i otvorio moralnu
teologiju koju već tri
godine ni¬sam pogledao. Sto
sam vise listao stranice,
tim više mi je rastao
strah, jer sam opažao da
je sve što sam učio,
potonulo (potamnilo) i
zaboravljeno. Go¬tovo sam
otišao Regensu da precrta
moje ime na spisku, ali
nisam imao hrabrosti
da se odreknem tako dugo
gajene želje. Sjedio sam
uz knjigu do dva ujutro.
Napokon sam preporučio Bogu
uspjeh pothvata i legao.
Pod predavanjima slijedećeg
jutra bio sam pri¬lično
odsutan. Prvi put
osjećao sam se kao
dušo¬brižnik; ispred mene su
iskrila lica koja su se
pri¬bližavala mojoj
ispovjedaonici. Taj
dojam rastao je još više
poslije podne dok smo šuteći
sjedili u autobusu, da
jedni drugima ne
bismo saopćavali
osjećanja! Osjećao sam
se povezan s ljudima uže
nego ikad, kao brat svih
radnika u tom punom
au¬tobusu koji su me,
možda, promatrali
pogledima pomračenim od
predrasuda, kao brat
one žene s košarom voća,
i vozač koji mi je pred
očima ra¬širio
komunističke novine u svoj
njihovoj veličini. Opet mi
je došla misao na krv.
Sjetio sam se rečenice za
koju ne znam od koga
potječe: »Sveće¬nici, vi
ste upravljači krvi.« Sad
sam bio na putu da je
dijelim upravo kao Pričest.
Hvatala me jeza pri pomisli
na ono, što sam trebao
učiniti: opet u šumi tajni
i čudesa! Kad podignem
ruku, trga se u nebu jedan
list u povijesti života
jednog čovjeka: ne radi se o
vise ili manje lijepom
obredu niti o nježnoj
riječi utjehe, nego
o Čudu mojih ruku,
isto takvom kao kad bi
ozdravljale bolesne i
lije¬čile hrome; jer tko
može oprostiti grijehe osim
Boga? Progonila me misao da
smo mi ljudi izgubili smisao
za čudesa. Kao čudo izgleda
nam ono što »vidimo« i što
je korisno! Čudo je suzbiti
poplavu ili požar, Čudo je
uskrisiti mrtvaca, čudo je
umno¬žiti kruh ili ribe.
Međutim, to što je uvreda
Boga koja seže dotle, da nas
osuđuje za svu vječnost,
nestaje kao da je nikad nije
ni bilo, ne čini nam se
vrijednim isticanja. Možda
bi bilo dobro kad bi Bog na
neki način — ne znam kakav —
pokazao kako iščezavaju naši
grijesi, nešto poput ruke na
gozbi kralja Baltazara...
Popodne u šest sati stigli
smo u seoce u kome nas je
župnik spremno očekivao. Kad
nas je ugle¬dao, odahnuo je
s olakšanjem i rekao:
»Četiri, do¬bro. Toliko i
trebamo. Večeras će,
nadam se, biti
za sve posla.«
Ušli smo u župni dom i
popili čašu mlijeka. »Sad
dolaze djeca do devet sati«,
rekao je. »U deset sati je
noćno klanjanje za muževe i
mladiće i mi¬slim da će
ispovijed trajati do dva
sata, do Mise. Ujutro rano
dolaze žene.« Bio je to
simpatičan čovjek koji nas
je gledao kao svoje sinove.
Pogledali smo se prilično
uplašeno i dok smo stiskali
svoje krunice u džepu,
rekosmo: »Stojimo Vam na
raspolaganju.« Crkva je bila
mala, gotovo sirotinjska,
ali je imala vrlo lijepo
oslikane prozore koji su
davali neobično sjenovito
svjetlo i poticali na
pobožnost. Župnik ih pozorno
pokaza: »Misni stipenđij
jednog Amerikanca, čiji je
sin tu pao u prošlom ratu.«
Smiješio se. Tad nas je
dopratio do ispovjedaonica;
bile su uske s tvrdim
sjedalima, šum brzih,
tapkavih koraka pokaza nam
da su se crkvena vrata
otvorila i da je bujica
djece ušla. Disao sam dušo i
duboko.
U početku je moj primitivni
talijanski ispadao malo
mucavo, ali kasnije je sve
išlo glatko. Već kod druge
ispovijedi nestala su mi sva
strahovanja i osjećao sam
neobjašnjiv spokoj. Djeca su
dolazila, nabrajala svoje
grijehe i brzo ali
promišljeno da ništa ne
zaborave i primijetilo se,
da je spisak bio
pripravljen. Trudio sam se
da govorim njihovim jezikom,
a prije svega da odu
zadovoljni iz
ispo-vjedaonice. Bilo je
žalosno kad bi ispovijed
koja je ustanova Božje
ljubavi i milosti služila za
to, da ljude uznemiruje.
Konačno sam zadovoljan
ustao. Osobito me ve¬selilo
što su oni zaista došli s
pouzdanjem punim vjere, a ne
da izvrše naređenje, što su
Čvrsto vjero¬vali u
oproštenje svih svojih
grijeha i razgovarali sa
mnom kao da govore Bogu. To
je dostajalo, da budem od
srca radostan.
Tek sam se poslije večere
kad su došli muževi i
mladići, osjećao kao
ispovjednik. Kad to danas
pro¬matram iz izvjesnog
odstojanja, izgleda mi, kao
da sam tada bio obala, o
koju je udarao val za valom
i odlagao sav glib i
prljavštinu koju je nosio sa
sobom. Sjedio sam na
stolici, a oni su klečali na
šamlici za klečanje, jer
nije bilo dovoljno
ispo¬vjedaonica i tako smo
se mogli uzajamno točno
vi¬djeti. Možda je to za
njih bilo malo'teže — ne
mnogo, jer sam bio nepoznat
u selu — ali meni je to bilo
drago, jer odijeljen
rešetkom uvijek sam imao
utisak da govorim prikazi.
Bili su jednostavni ljudi,
svi s istim pogreš¬kama, i
čovjek je morao s njima
govoriti o njiho¬vim
problemima njihovim jezikom.
Vjerujem, da ne griješe iz
zle volje, nego iz dosade
seoske uspavano-sti i tupog
materijalizma što ga izaziva
svakodnev¬no bavljenje
poljem i stokom. Kako je
krasno po¬dići ruku i vijeti
ih kako zadovoljno odlaze
znaju¬ći da će barem
nekoliko dana živjeti u
stanju mUo-
sti. Objasniti im da je
ispovijed nešto posve
jedno¬stavno, da ih svećenik
potpuno razumije, jer je i
sam čovjek, da se ne
uzrujava zbog njihovih
slabo¬sti koje i sam
poznaje. Opomenuti ih da ne
do¬puste da teret grijeha na
njima dugo počiva, nego neka
ga se riješe što je moguće
prije, jer je onda sve mnogo
ljepše! Opaziti da, osobito
mladići uvi¬đaju, kako je
bolje voditi Čist život, jer
im tužna neugodnost zbog
njihovih grijeha
govori iz lica.
Bilo je pola tri izjutra kad
sam ustao sa stoli¬ce na
smrt umoran, ali zadovoljan
i ispunjen rado¬šću, koja se
doista ne da opisati. Svi su
mi ti mla¬dići postali
dragi, i bilo mi je žao kad
sam gledao kako odlaze,
možda do slijedeće godine, a
ja ih ne mogu slijediti, ne
mogu im pomagati u životu,
usmjeravati ih, jer život je
težak, a đavao je budan.
Kad sam te noći legao i
ocjenjivao svoj dan, bilo
rni je jasno, da je bio
najpuniji u mom životu.
Mnogi su ljudi toga
popodneva učinili korak k
Bo¬gu i to... po mojim
rukama. Nisam bio na to
pono¬san, jer sam znao da
nisam vrijedan tog velikog
dara. Unatoč tome srce mi je
bilo puno i zahvalno;
isplatilo se živjeti. U
sedam ujutro opet sam, još
smrtno umoran, sjedio u
ispovjedaonici; ovaj puta su
dolazile žene. Kakva
razlika! Ispovijed
muškara¬ca dovodila me bliže
k Bogu, a ispovijed žena
vo¬dila me u mlin
svakidašnjice, k radu u sobi
i ku¬hinji. Morao sam dati
smisao njihovom životu,
po¬moći im da vide Boga među
kuhinjskim loncima, da ih ne
pritisne tupost, koja njihov
život doduše ne čini
griješnim, ali ga čini
neplodnim i optere¬ćuje
beskorisnim malenkostima.
Bilo je ispovijedi, moram i
to reći, koje su me
najdublje potresle: žene,
koje su znale patiti i
po¬znavale razloge zbog
kojih su trpjele; muževi
koji su se borili protiv
najmanjih pokreta
sebičnosti, starci i starice
koji su svoj dan provodili u
molitvi
za čitav svijet, mladići i
djevojke koji su se u
griješnoj okolini sačuvali
čistima. Čovjek se tada
zapita: zašto Bog dopušta da
mi sjedimo, a ovi lju¬di
kleče, kad su prije trebali
oni odriješiti nas, nego mi
njih. Ali odmah se na to
javlja Bog koji sa smiješkom
kaže: Ludo, što zapravo Čini
tvoja ruka, kad je dižeš u
ispovjedaonici? Ja sam taj,
koji oprašta, neka ti je
jasno. Uostalom, zar je
uopće itko dostojan da
oprašta grijehe?«
Kad sam u dvanaest sati
služio Misu i okrenuo se za
»Dominus vobiscum«, pogled
mi je kliznuo crkvom i imao
sam dojam da ona pripada
meni, kao da su svi koji
tamo kleče moja djeca, moja
djeca u trajanju od jednog
kratkog trenutka.
Kad smo opet sjedili u
autobusu, bili smo mnogo
govorljiviji nego kod
dolaska. Svaki je htio
iznijeti svoje utiske koji
su kod svih bili jednaki:
radosni osjećaj, da smo
stvarno dušobrižnici, i
ne¬strpljenje, da konačno
smijemo ozbiljno raditi.
Na¬ravno, sasvim smo čuvali
ispovjednu tajnu i
pripo¬vijedali smo o svojim
govornim poteškoćama koje su
katkad dovele do veselih
brkanja i zabuna. Znali smo
da je to dopušteno, jer se
zapovijed šutnje odnosi samo
na iznesene grijehe u sebi;
no radije smo željeli biti
točniji, nego počiniti i
naj¬manju neopreznost.
Autobus je napuštao selo i
svi smo kao po dogovoru
pogledali još jednom nazad
prema crkvi da je dobro
upamtimo, kao da je
predstavljala našu prvu
župu. Sat kasnije uronili
smo u vrevu velegradskog
prometa, u talasavo more
ljudi koji ne bi nikad točno
shvatili razlog naše
radosti.
U sasvim drugačijim
okolnostima odvijalo se moje
drugo djelovanje kao
ispovjednika. Ovaj puta je
došlo još nenadanije.
