Epilog
Stosedamnaest Misa
Tournon, 15. srpnja 1953.
Dragi moj Antonio, ne možeš
zamisliti, kolika je moja radost
dok ti pišem ovo pismo. Kad ga
budeš čitao, bit ćeš već
svećenik. Kako velika, divna
riječ! Antonio, sad ćeš mnogo
toga razumjeti; razumjet ćeš
moje suze prije tri mjeseca!
Zaista sam tako govorio o
svećeništvu i rekao ti da će i
tebe uskoro zarediti.
Moram ti priznati: ne znam, kako
da napišem ovaj list! Tako sam
se silno radovao da ću ti
pisati, a sad ne znam kako
početi i kako govoriti. Osim
toga, neoprostivo je oduzimati
ti vrijeme u ove dane, jer ti
stvarnu radost ne pružaju moje
riječi, nego minute kad s Njim
govoriš i jasno ti je što Jesi.
Pogledaj, napisao sam »Jesi«
velikim slovima, ne znam zašto.
Ti ćeš, stari filozofe, biti
ovih dana iznenađen i potresen
kad vidiš, da biće nešto
vrijedi, kad opaziš, da je
promjena koja se u tebi zbiva,
bitna, a nipošto samo vanjska.
Sad bih ti volio malo pričati o
svom svećeničkom iskustvu.
Dakako, to je zapravo smiješno,
ali mi ipak dopuštaš radost da
ti nešto kažem u ova tri
mjeseca, o stosedamnaest Misa
koje sam odslužio?
Prije svega htio bih ti reći da
sam ponosan na svoje svećeništvo
i svaki dan zahvaljujem Bogu za
nj. Ja sam, doduše, bijedna
mrvica, a nikako svetac i moram
priznati, da iz svog svećeništva
nisam izvukao sve, što bi se
moglo upotrijebiti. I ovako mi
je ova godina donijela toliko
radosti, da je ne bih htio
mijenjati ni za jednu od
dvadesetdvije minule. Kakogod
bilo, postao sam drugi čovjek,
promatram svijet s drugog
stajališta i govorim Bogu na
drugi način. Moje Mise... ne,
više ne osjećam uzbuđenje svoje
prve Mise i rastresenost mi je
često tolika, da ne bih mogao
zamisliti; pa ipak ne bih tih
pola sata svakog jutra dao ni za
najljepših pola sata svoga
života, jer, prijatelju, Misa
je — jednostavno rečeno —
lijepa do suza.
Dogodit će ti se za nekoliko
mjeseci da izađeš iz crkve
nezadovoljan sam sa sobom, ali
nikad nećeš izaći nezadovoljan
Bogom. Sigurno je da se On
uvijek zalaže i toliko je blizu,
koliko je potrebno da uhvatiš i
čvrsto držiš Njegovu ruku; a ako
si još tako rastresen, ne
uzmanjka trenutaka u kojem On
kao sunčana zraka prodire u srce
i čini ga radosnim i spremnim za
ostatak dana.
Prekosutra moja Misa neće biti
tako veličanstvena kao tvoja,
Antonio. Neću drhtati kao ti, i
neće mi srce biti prostrano
poput tvoga; ali divno je da ti
sa svim svojim uzbuđenjem Misi
ništa ne dodaješ, jer On čini
sve kako u tvojoj, tako u mojoj,
tako i u Papinoj Misi. Ne znam,
što misliš o tome, ali za mene
je velika utjeha što sa
sigurnošću znam, da mi u Misi ne
odlučujemo baš ništa, da,
ulažemo li mi malo ili mnogo
osjećaja i pobožnosti, uvijek i
u svakom slučaju dolazi On i
zbiva se ono isto, što se
dogodilo u Kristovim rukama na
Veliki četvrtak. Možda to zvuči
kao isprika za našu nepažnju,
ali je istina koja se ne može
nijekati. Možda ti izgleda
neobično da ti tako govorim uoči
Mlade Mise, ali moje su riječi u
osnovi iste kao i prije tri
mjeseca i važe isto tako za
naredne godine. Moje kratko
iskustvo želi ti dati ovu
utjehu: Ne brini se, dragi
prijatelju, i ne muči svoj mozak
pitanjima: »Hoću li uvijek tako
služiti svoju Misu? Hoću li
uvijek biti tako vjeran i iskren
kao sada?« — u trenutku, u kome
se nalaziš, takva su
razmišljanja gotovo griješna.
To, na što se sve svodi je
činjenica, da te je On izabrao,
da On ne griješi, i da će doći
svako jutro u tvoje ruke. Druga
je stvar da se trudiš kako bi Ga
svako jutro primio čišćim
rukama. Ali budi unaprijed
uvjeren da one u stvarnosti
nikad nisu čiste po tebi, već
uvijek po Božjoj dobroti. Ne
kanim podrezati krila tvome
uzdizanju svetosti, nego te
upozoriti na oholi ponos i
sanjarenje o anđeoskoj
uzvišenosti na što nismo
pozvani. Sve ovisi o Njemu i
samo o Njemu.
Znaš, prije sam patio zbog toga
što nas ljudi smatraju
neobičnima i stranima. Sad
vjerujem da u tome ne samo imaju
pravo, nego, da je to što nas od
drugih razlikuje i dijeli uopće,
ono najbolje.
Savjeti? — Ne mogu ti ih dati
mnogo; prihvati samo ovaj.
Otvori, u ove dane koji mogu
biti odlučni za tvoj život,
širom svoje srce, sasvim širom,
kako bi — kad dođu tupi časovi —
a oni dolaze svima prije ili
kasnije —, kad te snađe napast —
da, i ona dolazi — bilo tako
obilježeno, tako žigosano, da
trebaš samo malo zaći u sloj
sjećanja, da naiđeš na
spasonosno, oživljavajuće
svećeništvo.
Jamačno ti ne trebam reći da ću
u ova tri dana misliti mnogo na
tebe. Služit ću svoju Misu kad
ti budeš, u bijelo obučen,
nemirna srca očekivao veliki
trenutak. A kad na obali rijeke
budem molio Časoslov, često će
mi misli odlutati k crkvi, u
kojoj se ti zaređuješ za
svećenika. Da, skoro vjerujem,
da će mi ruke uteći da bi se za
trenutak spustile na tvoju
glavu.
Ovdje sam jučer prekinuo, danas
trebam nastaviti. Još ti nisam
objasnio zašto ti pišem iz ovog
gnijezda s tako smiješnim
nazivom. Možda si pomislio da mi
je dodijeljena župa. Ali iz
naziva ćeš zaključiti da se radi
o jednom mjestu u Francuskoj.
Tako i jest: Tournon leži u
prekrasnom kraju između Rhone i
planina. Ima oko 6.000
stanovnika. Prije tri nedjelje
je kod nas završio semestar.
Kako sam bio prilično umoran, a
osim toga se nije moglo
očekivati da će se u mojoj
biskupiji odmah dijeliti službe,
odlučio sam da ovdje zamijenim
kapelana u samostanu časnih
sestara, odmorim se i
istovremeno naučim francuski.
Stanujem u samostanskoj školi u
kojoj zimi vlada obijesni život
i jurnjava; sad je ovdje
neobično mirno. Ovdje ]e samo
petnaest sestara koje hodaju na
prstima i pozdravljaju me s
krajnjim poštovanjem. Samostan
je stara građevina bez velikih
udobnosti, ali ima nešto što ne
bih htio zamijeniti ni za
najveću udobnost: vrt s pogledom
na planine, i terasu s koje
čovjek vlada cijelom dolinom.
Ovdje — pišem u vrtu — provodim
čitav dan, čitam, pišem i šetam.
Sad ti još moram reći da upravo
pišem jednu knjigu, neobičnu
knjigu o svećeništvu. Nosi
naslov: »Ispovijest mladog
svećenika«. Ni sam ne znam što
je to zapravo: s jedne strane
sliči romanu, a s druge strane
autobiografiji i propovijedi.
Ima, zacijelo, od svega ponešto.
Ako me pitaš zašto pišem tu
knjigu, mogu ti reći da to ni
sam ne znam. Možda je razlog
onaj koji stoji u Bibliji: »Non
possumus quae vidimus et
audivimus non loqui« (Dj. Ap.
4,20).
Sjetit ćeš se u kojoj to zgodi
dolazi: naime, kad Židovi
hvataju Petra i Ivana i opet ih
puštaju zbog straha pred
narodnom bunom, ali im
zabranjuju propovijedanje. Na to
Petar i Ivan odgovaraju da ne
mogu prešutjeti ono što su čuli
i vidjeli.
Možda je i sa mnom slično. U
ovoj sam godini doživio tako
velike stvari da mi je nemoguće
prešutjeti ih. Mislim da je bit
svećenika potpuno predanje sebe
drugima. Svaki to čini na svoj
način: ja, danas tako, da pišem
ovu knjigu. Možda dalji i dulji
razlog za ovu knjigu leži u
tome, što ljudi tako malo znaju
o tim stvarima. Često si mogao
vidjeti da svećeničkim ređenjima
u našim katedralama prisustvuje
tako malo ljudi, zapravo samo
rodbina. Međutim smatram, da u
crkvenom bogoslužju nema ljepšeg
i sadržajnijeg obreda. Osim
toga, ako si na to pazio, možeš
utvrditi da su sve knjige,
koliko ih postoji o svećeništvu
ili napisane s asketskog, dakle
apstraktnog gledišta, ili se
bave svećenikom u njegovoj
službi, tako reći, svećenikom u
»molu«. Ne znam, jesam li se
dosta jasno izrazio. Svi romani
o svećeniku kojih danas ima tako
mnogo, počinju sa svećenikovim
djelovanjem. Nalazim, da je to
besmisleno. Ne može se razumjeti
nutrina jednog svećenika, ako se
ne poznaje duhovni potres koji
za njega predstavlja ređenje.
Književnik koji proučava
svećenika u njegovoj župi,
otkriva u svom glavnom licu neku
temeljnu promjenu — koja potječe
od svećeničkog ređenja — koju on
ne može razjasniti. U svim tim
romanima u središtu je više
čovjek nego Bog. Poneki se
usuđuju prikazati čovjeka u
njegovom odnosu prema Bogu, ali
nijedan ne postavlja Boga kao
osobu koja djeluje po svećeniku.
Međutim, ja vjerujem da je nakon
posvete u svećeniku više
nadnaravnog nego ljudskoga.
Knjiga je dovršena, ali ne mogu
se odlučiti da je objavim. Znaš,
oko nas se stvara praznina
šutnje i ljudskih obzira,
tako da jedan svećenik jedva
može reći što stvarno misli.
Vrlo je teško vratiti riječima
njihov prvotni smisao, očistiti
ih od svih konvencionalnih
natruha i ja nisam imao za to
dosta hrabrosti. Doduše, dao sam
ispovijest, ali samo polovičnu.
Zapravo, nisam ja taj koji se
ispovijeda, nego svećenik, kome
sam dao da ispriča spoznaje moje
i mojih drugova. Nešto potječe i
od tebe. Knjiga sadržava malo
mašte i pjesništva, ali se sve
što u njoj stoji, ne odnosi na
mene. Jose Luis, koji tamo
nastupa, nisam ja, nego suma iz
Jose Luisa, Ricarda, Manuela,
Alfreda, Julija, Fidela itd.
To je knjiga koja je zajednički
doživljena, a gotovo i
zajednički napisana. Sve se u
njoj temelji na doživljajima
koji, međutim, ne potječu svi iz
mog života. Dapače, i neka pisma
su bila upravljena na nekoga iz
grupe. Samo sam morao prešutjeti
imena da bih prikazu dao veću
jedinstvenost. (Nadam se da će
mi čitalac oprostiti tu
literarnu slobodu).
Ljudima, koji me ne poznaju to
je svejedno. U njima se stvara
lik koji drže pravim. Oni, koji
me poznaju možda će razbijati
glavu da bi pronašli što pripada
meni a što ne. Time će samo
rasipati vrijeme i neće imati
ništa od knjige. Ustvari, taj
koji se ispovijeda, nisam ja,
nije to uopće nikakvo stvarno
lice, nego jednostavno »Jedan
svećenik«. To nije ugodna knjiga
i češće sam osjetio napast da
zakopam rukopis u svoj pisaći
stol. Ali možda nemamo pravo
zadržati za sebe toliko radosti.
Zašto ti to pišem? Možda imam
potrebu da se pred makar nekim
opravdam. Oprosti, molim te, i
pustimo sad to. Čini mi se
gotovo kao prestup da ti kradem
vrijeme s tako nepotrebnim
sitnicama.
Lijepo, Antonio, stari
prijatelju i sad svećeniče!
Sjećam se tvoga pisma:
svećenik, svećenik samo
svećenik... To je prvo, zar ne?
Da, samo se to mora rastumačiti:
mi ljudi možemo biti kakvi
hoćemo, ali Bog je divan! Koliko
se mučimo da iz takozvanih
ljudskih vrednota izvučemo
posljednje, a sad, promatrane
pod novim jasnim svjetlom,
izgledaju nam upravo smiješne.
Naravno, da se ne smijemo
pretvoriti u »nove Božje
bogataše« kako se jednom izrazio
netko od mojih prijatelja. Ali
kako izbjeći to da izgledamo
bogati, kad ipak to jesmo? To
što nam nedostaje, jest: biti
toga svjestan, iako to baš nije
tako lako. Moramo razumjeti da
se predajemo, i to prije svega
Njemu. Paco mi je prije nekoliko
dana pisao kako je nama
svećenicima zapovijeđeno, da
nosimo ljudima Krista i Njegovu
Majku, a mi se zadovoljavamo
time da im iznesemo mnoštvo
lijepih riječi. Odgovorio sam mu
da problem i leži u tome, što
nam, da bismo im donijeli Krista
i Njegovu Majku, stoji na
raspolaganju samo ta skupina
siromašnih riječi. (I naravno
sakramenti, ali oni dolaze od
Boga, a ne od nas.)
Za danas više ništa. Smijem li
te na koncu podsjetiti na
definiciju svećenika koju nam je
rektor u koledžu spominjao
gotovo svaki dan? »Segregatus a
peccatoribus (izdvojen iz
grešnika) et excelsior coelis
factus (i uzvišen nad nebesa).
Ab hominibus assumptus (uzet od
ljudi) pro hominibus constitutus
(postavljen na službu ljudima)
ut offerat dona et sacrifica pro
peccatis (da prinosi darove i
žrtve za grijehe). Qui condolero
possit (koji je u stanju
suosjećati) quoniam et ipse
circumdatus est et infirmitate
(jer je i sam podvrgnut
slabosti).« — Komentar suvišan.
Ove riječi još mnogo više ti
danas shvaćaš kako se shvaćaju
samo na dan ređenja. Dopusti mi
da prinesem usnama tvoje ruke,
jer su to sada zauvijek
posvećene ruke. Sjećaš li se
kako sam ti prije nekoliko
mjeseci rekao, da ćeš kod
svog ređenja vidjeti u čemu je
stvar? Sad si to vidio. Vjeruj
mi, sad počinje u tvom životu
lanac velikih radosti i isto
toliko patnji. Tek kad postanemo
svećenici, znamo o čemu ovise
stvari u svakoj prilici. Mojih
stosedamnaest svećeničkih dana
to mi neprestano dokazuje. I sad
se tako nastavlja: tisuću dana,
deset tisuća... do u svu
vječnost.
Sjećaš li se parole na stubištu,
ujutro 19. ožujka, najvećeg dana
u mojoj povijesti?
