Svi prelaze rijeku
Slijedećeg jutra prispio je
Luis, moj najbolji prijatelj i školski drug. Bio je krupan, snažan,
imao je plavu, gotovo uvijek neuređenu kosu i izgledao je kao
Nijemac. Trebalo je čitati Misu u crkvi Obećanja. Na putu do tamo
nije me napuštala misao zašto ja ne mogu kao on imati Misu umjesto
da ga samo kod nje poslužujem. I ja sam položio sve ispite kao i
moji drugovi, a oni su već prije tri mjeseca slavili svoju mladu
Misu, samo ja, jer sam bio premlad, nisam bio pušten ređenju.
Za vrijeme svete Mise bilo rni je nemoguće svratiti misli na nešto
drugo. Opet sam gledao kako blijedi i neispavani, svaki sa svojim
stvarima preko ruke ulazimo u Petrovu katedralu. Vidio sam sebe u
sakristiji kako im pomažem da se obuku, kako širim odjeću, gotovo im
navlačim jer sami to od uzbuđenja nisu mogli i kako ih pri tom pun
zavisti promatram.
Taj dan mi je bazilika izgledala veličanstveni je nego ikada. Kad
opet izađemo, bit će svi oni svećenici, samo ja ne. Stisnuo sam
zube. Ostali su išli čvrstim korakom kao mjesečari prema oltaru.
Kardinal se oblačio. Njihova imena, devetnaest imena, zazvonila su i
odjekivala zidovima dok se nisu izgubila u širokom prostoru kupole.
Osjećaj straha me prožeo kad nisam čuo svoje ime; ono nije bilo na
spisku; samo ja sam ostao na obali. Prostrli su se na tlu i litanije
su počele. Imena svetaca su nas zapljuskivala poput valova. Moji
drugovi ispruženi kao mrtvaci na podu, a istovremeno novorođeni u
svojoj bijeloj odjeći, govorili su glasno i prodorno: »0 ovom času
mi nestajemo, umiremo, da bismo novi ustali.« Ja, koji sam svakog
pojedinog od njih točno poznavao sa svim njegovim svojstvima,
osjetio sam kako su se udaljili od mene, kako su uronili u Božju
rijeku, a ja sam jedini stajao na obali.
Nisam mogao dalje podnositi taj prizor, nego počeh lutati kroz
divovske pokrajne lađe crkve. Pjevanje litanija dopiralo je do mene
kao zapljuskivanje i odbijanje valova na nasipu. Sveci su silazili,
ispružili na trenutak ruke iznad glava mojih drugova da bi zatim
načinili mjesto drugima i uvijek novima.
U međuvremenu su u baziliku stalno ulazili posjetioci držeći kape i
šešire u ruci, njuškali malo uokolo, divili se Michelangelovoj
Pieti, mozaicima, baldahinu i kupoli, pogledali kratko u apsidu i
zapitali: »Što se tamo događa? Na odgovor: »Obavlja se svećeničko
ređenje«, odgovorili su: »Ah«, prekrstili se i otišli dalje
razgledavati grobove papa i dragulje crkvenog blaga. Najradije bih
ih zgrabio za ovratnik i doviknuo im u uho da je čudo koje se događa
na ovih devetnaest ljudi neizmjerno mnogo važnije i veće nego sva
umjetnička djela na svijetu. Ali ne, oni su htjeli radije proširiti
svoje turističko znanje da bi se njime poslije mogli hvaliti i da bi
jednog poslijepodneva mogli pola sata biti centar pažnje u krugu
svojih prijatelja. Sasvim jasno da mnogo veći utisak čini
pripovijedanje o Sikstinskoj kapeli, nego o jednom ređenju.
Litanije su zamuknule i pošao sam nazad prema oltaru. Sad je dolazio
veliki trenutak. Htio sam sve vidjeti iz najveće blizine i zamolio
sam ministranta koji je držao svijećnjak da mogu stati na njegovo
mjesto. Tako sam stao desno neposredno pokraj kardinala i
vidio sam sve svoje prijatelje kako jedan za drugim koračaju
preko stepenica i polažući dršćuće ruke u kardinalovo krilo, vidio
sam kako ih on pomazuje posvećenim uljem i osjetio kako mi se oči
pune suzama.
Julio, Angel, Carlos, Manolo, Antonio, Jose Maria... Svi su došli. I
mislio sam kako te ruke koje su isto tako često kao i moje igrale
stolni tenis i svirale klavir, pisale pjesme i slikale od sada
postaju Kristove ruke. Promatrao sam svoje ruke, svoje jadne,
žalosne, uznojene ruke koje su tako čvrsto obuhvaćale svijećnjak da
su me boljele; rastopljeni vosak i suze kapale su na njih. Moji
prijatelji stajali su tik do mene pa ipak su bili tako daleko.
Još uvijek su dolazili ljudi u crkvu, znatiželjno se ogledavali i
opet odlazili a da nisu ništa shvatili.
A oni su sad osvojili drugu obalu.
Plakao sam kao dijete koje stoji na obali i gleda kako brod odlazi.
Osjećao sam se manjim, beznačajnijim i
beskorisnijim nego ikad u životu.
Znao sam da su to moji drugovi, da se
jedva razlikuju od mene.
A ipak, oni su osvojili drugu obalu.
Ogledavao sam se i mislio da sanjam,
jer je sve prošlo prebrzo da bi bilo stvarnost; tražio sam neki
oslonac, nešto što bi mi jasno pokazalo da je sve to samo
priviđenje, moje uzbuđenje mašte. Ali ne, bilo je doista tako: oni
su bili daleko od mene, vidjeli su moje suze ali s druge obale.
Luis je završio Misu i napustili smo
crkvu. Cesta se tako bljeskala na suncu da su nas gotovo boljele
oči.
»Luis, to se jedva može vjerovati.«
»Da, to se jedva može vjerovati...« Išli smo za trenutak
šuteći jedan pored drugoga kao poneseni tajnom.
»Tako sam sretan! Ne možeš sebi predstaviti, kako sam sretan« rekao
je. »Da, razumijem to.«
»Znaš li koga sam jučer vidio? — Gonzala!« »Gonzala?« »Da, u
Barceloni.«
Gonzalo! Ni on nije prešao rijeku. Otišao je tri mjeseca ranije. Dok
pišem ove retke, čini mi se kao da ga vidim pred sobom na kolodvoru
malo prije polaska njegova vlaka, s očima punim suza i s cigaretom u
stisnutim usnama. Njegov odlazak me duboko pogodio jer je on bio
dobar drug. Kad nam je prethodnu večer rekao da odlazi i molio nas
da mu oprostimo sve što nam je nanio, uzviknuo sam: »Ne govori ipak
tako!« Pogledali smo se za trenutak i znali smo točno da nema ništa
za opraštanje i da smo možda čak mi krivi što nas on sad napušta.
Pomagali smo mu da spremi kovčeg. U njegovoj sobi vladala je
tjeskobna tišina. Htjeli smo se zapravo samo oprostiti, ali ni jedan
nije pravo znao što da kaže. Možda bi Gonzalo radije bio sam i mi
smo samo smetali, ali nama se činilo potrebnim da tu budemo. Jose je
sjedio poguren u kutu ne izustivši ni riječi.
Gonzalo je stavljao stvari u kovčeg kako su mu bile pri ruci. Iz
ladice noćnog ormarića izvukao je pokornički pojas i potišteno
rekao: »Tko želi imati ovo? Ja ga zacijelo više neću trebati.« »Uzmi
ga ipak! Ne budi čudak, Gonzalo!« rekao je Manolo. Uzeo mu je
predmet iz ruke i položio ga u kut kovčega. Gonzalo se nije
protivio.
»Glupi stari druže«, rekao je Manolo i
stavio mu na trenutak ruku na glavu.
Paco i ja nismo taj dan još bili izmolili krunicu i zato smo se
popeli na terasu da to nadoknadimo. Na nebu je bio pun mjesec i
oblaci su se brzo prevlačili. Bilo mi je teško moliti; teško i lako
u isto vrijeme. Dok sam gotovo mehanički naizust govorio riječi
krunice, molio sam u nutrini drugim riječima: »Zašto je otišao
Gonzalo? Zašto su toliki ostali na putu?« Mislio sam unatrag i
sjetio sam se za kratko vrijeme preko četrdeset imena. Jedni su
istupili već kao djeca jer su u sjemeništu zebli ili su dobivali
slabiju hranu nego kod kuće. Drugi su bili izašli u godinama
filozofskog studija zbog jednog para plavih očiju ili plavog
»konjskog repa«. Najmanje ih je — ali upravo zato je to bilo tako
bolno — to učinilo za vrijeme teološkog studija. Možda zato što su
podlegli u oštroj borbi protiv ljudskih strasti ili iz drugih,
dubljih razloga. A Gonzalo, zašto le on sad otišao? Zašto sada kad
je preostajalo još samo tri mjeseca i već je imao sve isprave za
ređenje? Jedino Bog to zna. Samo je jedno bilo sigurno: ni on nije
prešao rijeku.
Bruno, da Bruno ju je sasvim prešao i to s takvom žestinom da je
zauvijek otišao od nas. Sjećam se kako je njegovo lice na dan
ređenja i pored suza djelovalo zadovoljno i veselo.
Možda nitko nije toliko čeznuo za ređenjem kao on. U onim danima bio
je mnogo pristupačniji, manje ukočen i formalističan, manje
kazuističan i točan. Kad je čitao Misu, drhtao je kao da će se svaki
čas srušiti. A on ju je služio samo trideset puta! Teško obolivši od
raka na želucu prevezen je u Španjolsku i četrnaest dana kasnije
primili smo obavijest: »Bruno umro.«
Bruno sad služi Misu u nebu; to je
naša utjeha. Ali ovdje kod nas ostaje jedna praznina; njegova soba,
njegov oltar su prazni. I smrt nas pohađa; on je otišao kao
prvijenac, netko će biti sljedeći. Nijednom nije svećenik na oltaru
siguran pred smrću. Ali jedna utjeha nam se ne može oduzeti. Bruno
jest i ostaje svećenik kroz vječnost.
