Ono je ljeto bilo za mene puno
novih otkrića među kojima svećeništvo zauzima prvo mjesto. To
može izgledati neobično, ali je stvarno tako da sam sada poslije
dvanaest godina priprave i studija otkrio što znači biti
svećenik. Činjenica je, naime, da sasvim velike stvari u životu,
ako su još daleko, ne možemo sebi pravo predstaviti i sve što o
tome čujemo, zvuči pomalo kao retorika. Naravno da sam učio,
mislio i često govorio kako je svećenik posrednik između Boga i
ljudi, da utjelovljuje Krista, da je naša zadaća privesti svijet
Bogu, ali vjerujem da nikad ranije nisam sve to shvatio u punom
značenju.
Biti svećenik znači biti posrednik između Boga i ljudi. To je
zapravo bilo vrlo malo. Posrednik znači od Boga izabran da bi
govorio ljudima i od ljudi bio izabran da ih povezuje s Bogom.
Posrednik između Boga i svijeta je istovremeno čovjek Božji i
čovjek svijeta s mnogo ljudskoga, ali i s mnogo božanskoga.
Sve te misli su mi uvijek nanovo prolazile glavom da me uopće
više ne ostave. Moram priznati da su me upravo progonile i kad
sam mislio na neizmjernost stvari u sebi i na svoju sićušnost,
hvatala me groza. Božji čovjek! Jesmo li mi stvarno Božji Ljudi?
Imamo li mi kod Njega ikakav utjecaj da bismo mogli pred Njim
zastupati druge ljude? Pokazujemo li kakvu zaslugu koja bi Ga
mogla potaći da nam dopusti ovakvu prednost? Znademo li barem
govoriti Bogu? Zatim poimamo li mi Boga barem približno da bismo
mogli saopćavati ljudima Njegovu moć i veličinu? A prije svega,
da li je ljudima uopće išta stalo do Boga? Žele li oni uopće, s
Njim biti povezani?
Kad sam išao ulicama i gledao kako ljudi idu žurno za svojim
poslovima, skrivaju lica iza svojih novina, kako smiješeći se s
cigaretom u zubima hrupe iz kina ili se guraju u barovima ili
kod slastičarske tezge, tada sam se neodoljivo pitao: misle li
ti ljudi uopće ikada na Boga? Kad sam posjetio podnevnu službu
Božju i vidio kako njihovi pogledi kruže po stropu i zidovima
kao da broje grede i rozete, mislio sam: to su dakle te bijedne
minute koje su im preostale za Boga. I uvijek sam se ponovno
vraćao na misao: ako Bog njima tako malo znači, što onda mogu ja
biti tim ljudima? Naravno, nisu svi tako mislili i živjeli, ali
ipak bilo ih je mnogo koji su posrtali kroz život, a da uopće
nisu imali o tome jasnu spoznaju.
Tištilo me je sve to, a još mnogo jače me je tištila pomisao da
sam ja posrednik ljudi pred Bogom. Bio sam — ili sam to ipak
trebao biti — njihov predstavnik, njihov zastupnik. Ali zašto
sam se osjećao tako daleko od njih? Zašto su moj način gledanja
života i provođenja vremena, moji predmeti razgovora tako bitno
različiti od njihovih? Zašto ta pregrada nepoznavanja između
njih i mene? Zašto sam na primjer, onom zgodom kada sam prigodom
svečanosti sjedio za stolom s mladim ljudima, pokvario ručak
sebi i drugima premda sam se cijelo vrijeme trudio da budem
ljubazan i simpatičan? Zašto su ljudi prolazili pored odjela, u
kojem sam sjedio i tražili mjesto drugdje, iako su sva ostala
mjesta još bila slobodna? Njihov zastupnik!
Moram reći: patio sam zbog tih stvari. Žalosno je ali istinito:
mi smo posebna kasta. Ne treba stvar dramatizirati, ali sigurno
je, da srce osuđeno pod reverendom nanosi često čovjeku bol.
Cijene nas doduše, čak nam ponekad ponude i mjesto u tramvaju!
Još postoje mnogi koji nas rado gledaju, ali oni nas vole i
poštuju kao nešto, što ne spada u prijateljsko svagdanje
područje.
Postoje također i takvi ljudi koji nas izričito mrze, koji nas
smatraju »crnim čovjekom« i kažu da im mi sve zabranjujemo i ne
puštamo ih »živjeti«; drugi vjeruju, da smo mi više ili manje
velike varalice koji "iskorištavaju ljudsku vjeru da bi vodili
ugodan život. Neki opet misle da mi tražimo ugledno mjesto u
društvu, neki kažu... Ah, mislim, bolje je da to pustimo.
Ali zašto sve to? Na stotine sam puta postavio sebi ovo pitanje
i isto toliko puta dao sam sebi mnoge odgovore koji su zapravo
odavno bili dovoljni da me uvjere. Ali srce se ne da zadovoljiti
razumskim razlozima. Nikad nisam tako volio ljude kao u one
dane. Zbog njih, i samo zbog njih sam postao svećenik. Za mene
bi bilo mnogo ugodnije da postanem pravnik, liječnik ili
novinar; možda bi ljudski gledajući sa ženom i djecom — o tome
ću još govoriti — bio sretniji; moj život bi na taj način bio
vjerojatno zadovoljniji i bogatiji raznolikostima, jer ja idem
rado u kino, oduševljavam se borbom s bikovima i mislim da nisam
zapravo stvoren za pustinjaka. Ali ljudi — pa sve ako to ne
znaju ili ne zahtijevaju — trebaju moju pomoć; trebaju moju crnu
reverendu koja im uvijek nanovo dovikuje da Bog postoji. Nužno
je da se ja odreknem mnogih malih radosti da bih druge opomenuo
kako u njima ne leži ono posljednje. Mi hoćemo učiniti sve za
ljude, ali zar ne bi oni, također, mogli imati barem malo
razumijevanja za nas? Sjećam se kako sam jednog jutra pod Misom
izrazio Bogu tu nevolju. Ali odmah zatim sam pomislio da ljubav
koja traži nagradu — već priznanje bi bilo dosta — nipošto
nije vrlo duboka jer je u osnovi obična. To je svakako istina,
odgovorio sam sebi, ali kad si opet samo Čovjek, a htio bih ipak
barem...
Biti svećenik znači ponovo utjeloviti Krista. Za vrijeme svojih
studija nisam ni jednu rečenicu tako često ponavljao kao ovu:
Sacerdos alter Christus. Svećenik je ponovno Kristovo
utjelovljenje. Svećenici su Krist na zemlji. I najgore — i
najbolje — jest, da je to stvarno tako. Nije to nikakva pusta
izreka nego stvarnost. Svećenik utjelovljuje Krista i stoji za
njega u prolomu. Kad daje odrješenje, ne kaže: »Krist ti po meni
oprašta grijehe,« nego: »Ja ti opraštam grijehe.« A tko drugi
može oprostiti grijehe osim jedino Bog? Kod pretvorbe ne kaže:
»Ovo je tijelo Kristovo«, nego: »Ovo je tijelo moje.«
Međutim, ta neizmjerna ali utješna činjenica izazivala je
istovremeno strah i drhtanje jer Krist je Krist, a mi? Što smo
mi? Možemo li mi imalo svoje ruke uspoređivati s Kristovim? Zar
se smije netko koji je griješio, nazvati Kristom? A ja sam
griješio!
Oh ne! Svećenici ne ubijaju, ne kradu, služe svaki dan Misu,
poste kad to sveta majka Crkva naredi, ali... Oni pripadaju
ljudskom rodu, oni mogu griješiti i griješe. Ne govorim sad
onima koji su skloni da iznose zle glasine, nego dobro
raspoloženima. Zatim ne mislim na smrtni grijeh u koji može
upasti i svećenik, nego mislim na glupe svagdanje sitnice, na
male prostote i srditosti, glupe zavisti, nepromišljene govore,
zaboravnost, nepažnju prema Bogu i ljudima; na sve one stvari
koje Boga više bole nego svi grijesi drugih, jer mi znamo za
svoju krivnju. Da, svijet je puniji grijeha! Ima ljudi koji
tapkaju po grijesima kao po glibu, ali jesu li oni svjesni toga?
Znaju li oni što je krivnja? Što znaju oni o Bogu? Žive kao
životinje, podivljali su od novca, alkohola i razvrata, te treba
pretpostaviti da ne znaju što čine. Ali mi, mi to znamo. Mi smo
temeljito poučeni i obrazovani, mi smo »osjetili« božansku
ljubav i unatoč tome ne napuštamo svoje pogreške.
Sve je to bila stvarnost; svakog ljeta sam to spoznavao i patio
zbog toga. Svi smo mi patili i ja vam jamčim da se mi želimo
izmijeniti i popraviti, ali smo sazdani od mesa i sebičnosti, a
nije lako biti Krist na zemlji. Možete pokušati!
Tog ljeta sreo sam veliko mnoštvo ljudi, koji su mi
pripovijedali malo radosnoga o svećenicima, ali ni jedan jedini
od tih pozvanih šarlatana nije prinio ni najmanju žrtvu za nas.
Možda im je čak milije da smo takvi kakvi jesmo da bi tako oni
imali neku ispriku za svoj vlastiti način života.
Biti svećenik znači ljubiti. Da, ljubiti — nisam se prevario,
iako Nietzsche piše da su »svećenici najveći mrzitelji ljudi«,
iako izgledamo oblačni i zlovoljni — ili to možda i jesmo — te
napokon, iako dovodimo do umiranja veliku granu ljudske ljubavi
na stablu svog života, ipak ostaje činjenica da biti svećenik
znači ljubiti, jer ljubav spada na bit kršćanstva, a svećenik
mora biti kršćanin par excellence.
I zbog toga trenutka sam patio, jer ja, koji sam trebao postati
službenik ljubavi nisam mogao ljubiti. Ispričat ću vam jedan
slučaj koji me je mnogo poticao na razmišljanje.
Bilo je jednog krasnog dana poslije podne oko pet sati. U to
vrijeme bilo je u Istočnom parku vrlo ugodno. Skoro svakog
poslijepodneva sjedio sam s knjigom u ruci u svježem, svjetlom i
zračnom parku. Odlazio sam onamo odmah poslije ručka i čitao do
šest sati. Tada je u parku postajalo živo.
Dolazila su djeca, ljuljačke su
škripale i sa svih strana odzvanjao je poklik: »Jedan, dva, tri,
ideeeeem...« Ostao bih sjediti s knjigom u rukama i gotovo me je
razveseljavalo uspoređivanje života na ovim stranicama knjige s
drugim, svježim, radosnim, skakutavim životom pred mojim očima.
Onog dana o kojem želim pripovijedati, moja mi se knjiga
uopće nije sviđala. Bio je to jedan sumorni roman s
neobičnim licima, s mnogo mržnje, zavisti, prostote, malo sunca
i s velikom prazninom u svim srcima. Dok sam čitao jednu
stranicu za drugom, nutrina mi se bunila: ne, ne i
ne! Nije istina da je život takav. Ima sunčanog svjetla na
svijetu, ima čistih srdaca, djece, izvora. Bog je kod ljudi.
Čovjek može ljubiti: ja ljubim. Zrak je bio Čist, pirio je
mek, laki povjetarac i bilo je divno promatrati zalazak sunca
kroz biserne kapljice vodoskoka. Kako krasna igra boja!
Izgledalo je poput veličanstvene umjetničke duge.
Nisam ga vidio da dolazi. Možda je već dugo sjedio na klupi samo
malo udaljenoj od mene prije nego sam ga opazio. Odmah
sam ga prepoznao: bio je Juan mucavac. Sjetio sam se prizora
kad je vlasnik prodavnice živežnih namirnica, kod
kojeg je Juan radio, zagrmio, jer je mladić trebao pola
sata da izvrši jedan nalog: »Ama sad je dosta!
Van! Takav mi čovjek zaista nije potreban!« Od tada ga
više nisam vidio. Sigurno sam znao da je došao u grad i da je
zvonar u Svetoj Klari. Sad je sjedio ovdje gotovo uz mene.
Bolje je ako me ne vidi, mislio sam. Govoriti s njim to je
nepodnošljivo.
Ali vrtlar s gumenom cijevi za prskanje došao je sad do njegove
klupe. »Biste li mogli, molim...« rekao je. Juan je ustao. Vidio
sam kako mi je prišao i sjeo na moju klupu. Da li da ga pozdra
vim? Samo kad me ipak ne bi prepoznao!
