»Do-do-do- dobar dan!« »Dobar dan.«
Stanka. Tada je počeo. Ipak me je, dakle, prepoznao! Ništa drugo mi
nije preostalo nego nastaviti razgovor. Bilo je strašno slušati ga.
Upadao sam mu u govor čim je izgovorio prve riječi i pokušao sam
pogoditi, što želi reći. Ali on je bez zabune nastavljao.
»S-š-šžto s-s-te o-o-o«.
»O Castrillu?«
»Da, o-o-o.«
»O Castrillu.«
»O Ca-ca-ca Castrillu ču-ču-čuli?«
Pripovijedao sam mu sve moguće o našem rodnom mjestu, govorio sam
neprekidno iz straha od kakvog novog pitanja, od onog strahovitog
mucanja koje mi je išlo na živce. Pokazao je na moju knjigu i
zapitao da li učim? Slagao sam te rekao: »Da«, i još je podigao,
samo da bih mu pokazao kako me smeta. Svaki sam čas gledao na sat;
pitao sam ga, kad se otvara ckrva sv. Klare. »U pet sati,« odvratio
je, na što sam mu prinio sat pred oči.
»Pa onda je krajnje vrijeme...« »T-t-to je sve-e-e-jedno.«
Izgledalo je kao da se uhvatio za moje riječi. Vjerojatno već
godinama nije sreo ni jednog poznanika iz djetinjstva, iz onog
vremena koje je za njega moralo biti tužno i sumorno jer je on
uvijek morao okajati ludorije koje smo mi skrivali. Oči su mu
bljesnule čim bih spomenuo neko poznato ime. Pričao sam svašta pod
nebom, govorio sam neprekidno, bez razmišljanja samo da ne dopustim,
da on dođe do riječi.
Bilo je gotovo šest sati kad je napokon otišao.
Njegova zgurena pojava u crnom odijelu
izgledala mi je kao sablast iz potonulog svijeta. Odahnuo sam i
odmah sam osjetio sućut, duboku sućut prema tom jadnom momku koji se
udaljavao nespretnim, umornim koracima. Još jednom se okrenuo da mi
domahne kao da se još želi osloniti na moj oholi govor. Sunce je još
sjalo. Prva djeca dolazila su na igru; život bi mogao biti tako
lijep! Pratio sam ga očima do vrata parka; trebao sam ga dozvati
nazad, govoriti s njim, reći mu kako sam bio prost, trebao sam ga
malo otpratiti, pustiti ga da pita — ako mi je i bio neugodan, da i
onda, kakva je bila žetva u našem selu. Ali nisam smogao hrabrosti
za to. Kad sam tog poslijepodneva učinio uobičajeni pohod crkvi,
posebno sam molio Boga za prve duše koje će mi povjeriti, za prvo
dijete penitenta kome ću smjeti dati odrešenje, za prvog čovjeka
koji će u mojim rukama naći Boga, za prvog samrtnika kome ću dati
popudbinu, za prvog mladog čovjeka kojem ću moći pružiti utjehu.
Prenio sam se u jednu malu svijetlu seosku crkvu i gledao pred sobom
župljane dok sam govorio o Bogu i o ljubavi prema njima. U tom
trenutku izgledao sam sebi samome kao vitez. Ali odjednom se crkva
ispraznila i ja sam osjećao potpunu prazninu. Vrata su se lagano
otvorila i ušao je Juan tužan, poguren, usamljen; molio je i mucao
sad više nego inače jer su mu suze curile u usta i sprečavale ga u
govoru. Tog poslijepodneva molio sam Boga iz svega srca, iz
prestrašenog srca da me oslobodi moje tašte gluposti, da mi pomogne
da ne lebdim u višim sferama dok u stvari gazim po nogama svome
bližnjemu. Preklinjao sam ga da mi usiječe u dušu da biti svećenik
znači ljubiti, ljubit bez ograničenja tim više, što je potrebno veće
svladavanje, tako da ne trošim vrijeme na razmišljanje kako ću
jednom predstavljati Krista, dok istovremeno nanosim boli svojim
bližnjima.
Da, tog poslijepodneva dugo sam plakao
i molio. Slijedećeg dana otišao sam u Istočni park samo da bih opet
našao Juana, ali on više nije došao. Biti svećenik znači vjerovati.
Uvijek sam smatrao da naše najizrazitije svojstvo — vjera - mora
biti duboka, sveobuhvatna vjera koja je spremna da se s punim
strahopoštovanjem pokloni pred svim što je i u najmanjoj vezi s
Bogom. Svećenik živi usred čudesa, dotiče ih, svakodnevno ih
obnavlja te mu je potrebna nepokolebljiva vjera, da bi uvijek u
često tako, na oko, malenim stvarima vidio Beskonačnost. Tog sam
ljeta počeo vježbati Misu i postupno sam uvidio kako nas se ona
osobno i suviše tiče a da bismo mogli dopustiti da se odvija hladno
i neproživljeno. Uvijek, kad je dolazila pretvorba i kad je svećenik
dizao hostiju, pogledao sam svoje ruke i pomislio: za sedam
mjeseci... I polako a da to nitko nije opazio, prinio sam vrhove
prstiju usnama. Jednog jutra otišao sam na Misu kasnije nego obično
jer sam se tek uvečer vratio s nekog putovanja. Kad su gotovo svi
vjernici napustili crkvu, bio sam svjedok jednog prizora koji me
je bolno dirnuo. U našem gradu živio je — u međuvremenu je umro —
jedan stari svećenik koji je na mahove zapadao u pomućeno stanje i
nije smio služiti Misu. Oduvijek sam osjećao prema njemu
posebnu naklonost povezanu sa sažaljenjem. Onog dana klečao je u
prezbiteriju. Kad su u crkvi ostale osim mene još dvije, tri osobe,
digao se, uzeo s oltara misnu knjigu, postavio zajedno tri klecala i
metnuo otvorenu knjigu na desno od njih. Tada je stupio dva koraka
nazad i bez misnog odijela samo u reverendi, i bez
ministranata, počeo »svoju Misu«. Vidio sam kako se naklonio,
prekrstio i točno obavio sve ceremonije, jednu za drugom.
Tada se popeo na oltar, tj. približio se klecalima, poljubio
sredinu i prišao misalu da bi izmolio Introitus sa svim propisanim
naklonima prema zamišljenom raspelu.
Napeto sam ga gledao i razmišljao što će učiniti kod pretvorbe. Bez
zabune je nastavljao. Kod ofertora ispružio je ruke i prikazao
nevidljivu patenu i hostiju. Tada je ulio vina u svoj zamišljeni
kalež i ponovo podigao prema nebu prazne ruke.
Zastao mi je dah od uzbuđenja. Osjetio sam tragiku ove »prazne
Mise«. Kad je došla pretvorba, bili smo nas dvojica sami u crkvi.
Sagnuo se i točno sam vidio kako su njegove usne ni nad čime
izgovarale strahovite riječi: »Ovo je tijelo moje«, zatim: »Ovo je
kalež moje krvi« i polako je dizao ruke, kao da stvarno nešto diže.
Bilo mi je kao da se gušim. Poklonio se sa
strahopoštovanjem. Bilo je očito da je u tom času bio gotovo
uvjeren u Kristovu prisutnost, da je htio učiniti čudo, da ga
je iz neke nutarnje potrebe morao izvršiti. Ni u čem se »to tamo«
nije razlikovalo od prave Mise, jer je sve radnje činio točno
i normalno. Došao je čas pričesti. Prinio je ruku ustima i
micao čeljustima kao da žvače; zatim je digao kalež, kalež svojih
praznih ruku, i vidio sam, kako se njegovo grlo pokretalo, kao da
kroz njega teče Kristova krv.
Sad više nisam mogao izdržati, nego izjurih iz crkve kao da me nešto
strahovito gurnulo. Ne, ne mogu objasniti što sam
osjećao: da li strah ili radost, bol ili sućut. Samo znam da sam,
kad sam izašao iz crkve, mogao jedva disati i zavapio sam Kristu:
»Gospodine, daj da Tvoje čudo u mojim rukama nikad ne bude samo
pantomima.« I čak mi je došla misao: nije li Bog našao jedan novi,
posebni put, jedan način pretvorbe zraka da bi došao u vale s
toliko vjere i strahopoštovanja i koji mu je pružao svoje prazne
ruke.
Biti svećenik znači biti radostan. Možda mi tu svi ne odobravaju,
ali im onda moram reći da, ili ne razumiju što je radost, ili ne
razumiju, što znači biti svećenik.
Sigurno Nietzsche ne razumije svećeništvo kad piše, da se naša
služba sastoji u tome da zamračujemo nebo i sputavamo snažne ruke.
Biti svećenik znači imati nepokolebljivu vjeru u Boga i povjerenje u
budućnost; to su dvije stvari koje po mom mišljenju ne dopuštaju
nikakvu tugu.
O sebi mogu reći, da sam općenito veseo čovjek, ako ne, možda, i
previše veseo. Svakako nisam onog ljeta o kojem sada govorim, bio
baš jako optimistički nastrojen. Vjerojatno mi je to prouzrokovao
sudar sa stvarnošću života; možda me ogorčavalo da nas ljudi tako
krivo gledaju. U svakom slučaju, kolale su mi glavom često sjetne i
gorke misli. Ljudi su mi nanosili bol; grijeh me tištio, gadila mi
se besmislena praznina i osjećao sam se usamljen, siromašan i
bespomoćan. Samo zahvaljujući velikoj snazi milosti koju mi je Bog
ulio u posljednjim mjesecima, počeo sam promatrati stvari s pravog
stajališta. Ali o tome ćemo još govoriti.
S ovim i mnogim drugim događajima prolazili su mjeseci raspusta i
došlo je vrijeme da se vratim u sjemenište. Posljednjih dana pred
odlazak mislio sam često na godinu koja mi predstoji. Kad sam išao
ulicom, penjao se uz kućne stepenice ili svirao klavir, prolazilo mi
je glavom: kad slijedeći put opet dođem bit ću svećenik! Kad se za
nekoliko mjeseci budem opet penjao ovim stepenicama, činit ću to kao
svećenik; kad moje ruke opet budu doticale tipke, bit će to
svećeničke ruke.
Poslije podne prije odlaska otišao sam
u crkvu u kojoj bih trebao služiti svoju prvu Misu. Dugo sam sjedio
šuteći i nepomično u klupi. Vidio sam sebe u misnom ruhu kako se
penjem na oltar, dižem hostiju; vidio sam puk koji pred tajnom mojih
ruku pada na koljena, čuo sam oltarsko zvono koje upozorava na čudo.
Pogledao sam svoje ruke, stiskao ih i trljao kao da ih čistim i
pripremam na veliki trenutak. Na kolodvoru mi ih je majka poljubila
a kad je vlak polazio, ispružio sam ih kroz prozor da ih svi još
jednom vide i točno upamte njihov oblik kako bi poslije sedam
mjeseci mogli vidjeti kako se pretvaraju u Kristove.
