Vjerojatno Ti se ovaj savjet
čini neobičan, ali je star i prokušan, a tako je i on meni
rekao. Iz kratkog iskustva prošlih dana mogu Ti jamčiti da
kod takvog predstavljanja opažam neobičan osjećaj nježnosti
koji nema ništa zajedničkog s grijehom.
Moram se oprostiti s Tobom. Ovo je poslijednje pismo koje Ti
pišem i ne bih želio da mi odgovaraš. Zašto nastavljati
jednu stvar koja ne vodi ničemu?
Zaboravi me i ne stvaraj sebi nepotrebnih briga. Sigurno ćeš
naći čovjeka koji će Te usrećiti jer Ti to zaslužuješ, a ja
ću se za to moliti. Moramo se pouzdati u Njega, u Onoga koji
me sad trga iz Tvojih ruku, ali koji zna da je to ispravno
za nas oboje. Ako mi ne razumijemo, patimo. Vidjet ćeš bit
ćemo jednog dana oboje zadovoljni i ponosni na svoju odluku.
Moli se za mene, Marisa, moli Boga da mi uspije zaboraviti
Tebe; prinesi za mene tu najtežu žrtvu, pokaži mi time svoju
ljubav. Ja ću učiniti isto, molit ću da me zaboraviš!
Ne znam kako da završim a da ne budem pregrub.
»Ostaj zbogom, Marisa!«
To je bilo moje »poznanstvo s ljubavlju«, jedan zakašnjeli
susret sa životom koji me je vrlo duboko preplašio. Mala
ljubavna priča koja mi je dala povoda da ozbiljno
razmišljam.
No pri tom se uvukla u strast.
Snovi na javi, tjelesni porivi i predodžbe progonile su me.
Sve mi se gadilo, svijet mi je izgledao tužan i pust. Duša
mi je bila kao isušena; služba Božja mi je postala mučna, a
pričest jednolična i prazna. Reverenda mi je visjela na
tijelu kao olovni uteg i
često mi je dolazila' misao: to neće dobro svršiti.
Ne znam da li se mojim drugovima slično događalo. Vjerojatno
su svi prije ili kasnije prošli jednako, jer je u osnovi
život za sve isti, i tko ga je jednom iskusio u njegovim
dubinama, može kazati da poznaje život svih ljudi. Da,
gotovo svi mi proživljavamo isto kao i vi jer život ne
sačinjavaju vanjske okolnosti, nego se ono odlučno odigrava
u čovjekovoj duši. Možda su ti osjećaji za nas još bolniji
nego za druge jer oni stalno stoje u opreci sa svijetom
naših ideala i očekivanja. Borba protiv napasti je teška,
ali je mnogo bolnija svijest o vlastitoj nemoći kad čovjek
zna svoj obilježeni životni put. Osjećajnost po sebi nije
tjeskobna niti ponižavajuća. Doista ne, ako smo je svjesni.
Tjeskobna je vlast nagona, naši niži porivi koji ipak
sačinjavaju dio našeg ja; to nas zarobljuje, iako znamo, da
ćemo biti svećenici i da težimo tome svakom žilicom svoga
srca.
Vjerujem da smo svi doživjeli takve časove zdvajanja i
gnjeva protiv sebe samih. Tu bolnu spoznaju da naš život
koji bi trebao biti kao čista, neprekidna zraka svjetla,
poigrava gore dolje poput papirnate lađice na valovima
oceana. Ujutro obećavamo Bogu da ćemo spašavati svijet, a
nakon nekoliko sati ne možemo odvratiti oči od jednog para
vitkih djevojačkih nogu, premda je želja za spašavanjem
svijeta još uvijek jaka kao i prije. Teško je sveto živjeti
— možda je već dovoljno to htjeti, — ali mnogo veće teškoće
leže na putu koji vodi do tamo. Na tom putu što je često
tako pust i usamljen, uvijek i uvijek se nanovo igramo
skrivača s Bogom i s đavlom. Kako smo sebični i škrti prema
Bogu, kako je bolna spoznaja svoje neznatnosti.
Dosada još nisam govorio o samoći i o djeci. Govori se mnogo
o spolnom općenju kojeg se svećenici moraju odreći kao da se
celibat odnosi samo na to. To je prilično naivno jer stvarna
bol zbog toga odricanja leži mnogo dublje i ukorijenjena je
u ljudskoj naravi. To je samoća!
Uvijek me hvatala groza kad sam prolazeći pored groblja
utvrdio da su jedini grobovi koje nitko ne posjećuje, gdje
nema nijednog cvijeta ... naši grobovi. Mi se tako predajemo
svim ljudima da se nitko pri pogledu na naše zapuštene i
zaboravljene grobove uopće ne osjeća pogođenima. Znamo,
naravno, da nas cvijeće na grobu ne usrećuje, ali bismo
željeli kao i ostali, da nas se poslije naše smrti makar
netko sjeti. Međutim, tko misli makar i s malo naklonosti na
stare svećenike? Nakon smrti njihovih majki i sestara leži
na njihovu namještaju debeli sloj prašine i njihove se
reverende raspadaju. Tada će se župnici morati često sjetiti
svoga ređenja za subđakona. Jer i oni su jednom sanjali
o ugodnoj sobi, o stolu s ljubavlju prostrtom, o djeci koja
ih pozdravljaju radosnom vikom, o toplim kućnim papučama
kraj kreveta ...
Kad jednom ostarim i nakon četiri sata provedena u
ispovjedaonici dođem s ukočenim prstima, kako će tada
izgledati u mojoj kući? Znam da neću moći otvoriti vrata i
već u trijemu viknuti: »Marisa« — jer bi se naša kćerka
morala zvati kao ona — ni čuti kako mi se približavaju laki
sitni koraci i osjetiti meke ručice na licu. Ni ona neće
prići i svojim velikim crnim očima promatrati kako me
naša mala voli. Znam da nećemo sjesti zajednički za večeru,
da neće doći Antonio koji studira medicinu, četvrti
semestar, niti Marijan koji je u nižoj gimnaziji. Ne, bit ću
sam! Jest ću neukusnu juhu od graha, grist ću neraspoloženo
kruh i neću moći ni jednom čovjeku izliti svoje srce. Svaka
tuga ostat će u meni, ukorijenit će se i ogorčat će me. I
tada će ljudi reći da sam uvijek loše volje i čak
će me moj kapelan držati čangrizavim starcem.
Ah, dođi ipak, Marisa! Zašto ne dolaziš? Kuća je tako
prazna... Zar ne možeš ući i staviti nekoliko cvjetova na
prozorsku dasku? Ja sam jadni stari čovjek; Kako da znam kad
treba polijevati cvijeće, kad se ono mora staviti na balkon?
Knjige su mi sasvim prašne. Da, Felisa... Ali ti ipak znaš,
da Felisa nije jako čista i uredna. Osim toga; i ona je već
stara. Nas dvoje smo stari zapušteni ljudi ovdje u velikoj
kući koja je još starija od nas. Zar ne može doći koje od
naše djece i jednom se veselo nasmijati? U ovoj kući
nedostaje smijeha. Smijeh je kao svježa boja na namještaju,
a ovdje se već godinama nitko ne smije. Danas popodne sam
tako sam, Marisa, tako sam... kao u mnoge poslijepodnevne
sate. Onaj puta, ah, onaj puta, tada smo bili još djeca.
Odrekao sam te se potpuno i svjesno. Nije da bih sad zbog
toga patio. Znao sam što će doći. Da, ipak sam poznavao
usamljenost. Ne želim se ni tužiti; već sam unaprijed sve
točno znao. Da, da, vidim, Marisa, da ti ne razumiješ, zašto
sam prinio tu žrtvu. To razumiju samo vrlo malobrojni; ni ja
sam ne shvaćam uvijek potpuno. Ali Bog razumije! Sigurno!
Svega toga sam se sad sjetio, ali bez tuge. Izgledalo mi je
kao da su to stvari koje se mene ništa ne tiču; kao da je to
povijest nekog drugog. Marisa je ostala u jednoj zoni
rasplinutih obrisa kao u nekom snu za koji čovjek više ne
zna točno kad ga je usnio. Kad su boli protjerali bol i
romantične predodžbe, opet su se ponovo uspostavili mir i
hladnokrvnost. Molitva mi se sve više i više odvijala u
dijalogu dviju osoba koje su iskreno iznutra povezane, i
ono: »Ljubi Boga iznad svega« što mi se prije nekoliko
godina činilo tako teško i nedostiživo, bilo je sad
jednostavna stvarnost i gotovo je nalikovalo mojoj ljubavi
prema Marisi. Manjkalo je samo burno lupanje srca.
To odricanje nije bilo tako silovito otkidanje od prije
četiri godine, nego jednostavno, skromno samopredanje bez
velikog predomišljanja.
Jedno popodne, otprilike deset ili dvadeset dana prije
subđakonata čitao mi je Alfredo svoju pjesmu »Predvečerje
subđakonata«. Alfredo je bio najstariji među nama. Ranije je
bio liječnik, a sad je očekivao veliki trenutak jednako
nestrpljivo kao i najmlađi od nas. Znao sam, doduše, da piše
pjesme, ali ne bih ni pomislio da je tako dobar pjesnik.
Zato me je, dok je čitao ispunjavao istovremeno veliki
osjećaj radosti i čuđenja. U pjesmi je govorio o tome kako
je upravo u noći prije prvog višeg reda najdublje potresen
vikom svoje djece koja ga dozivaju iz ništavila:
I šapatom izgovaram njihova imena:
jedan se zove Alfredo kao i ja;
njegove plave vitice su uronile u
more zvijezda.
Pun čežnje pruža ručice
za crvenim psetancem iza prozora.
»Trebaš ga dobiti, dijete moje!«
Drugi se zove Frederico,
kao otac i djed;
I jedna djevojčica svijetlih očiju;
već u ništavilu ima majčino ime.
Da, tamo, tamo su bila naša
djeca živa, s tijelom, krvlju i imenima; tamo su sanjala o
svojim igrama, naša djeca, koja se neće nikada roditi.
Vidim ih, Gospode,
Osjećam u tami njihove glavice
i osjećam njihov zahtjev da postanu.
Oh, užasno ništavilol
Ona pružaju svoje sablasne ruke
i traže svoje tijelo — u
ništavilu.
Iz grla im se ori strahovita vika;
ipak nitko ih ne smije osloboditi.
Pjesma me uzbudila do dna
bića. Malo se govori o djeci, a ipak je u odlučnom trenutku
najteže odreći se njih. Oduvijek sam imao posebnu naklonost
prema djeci: što bih dao da mogu na rukama nositi sina,
tijelo moga tijela. Mislio sam na zgodu kad je jednog
poslijepodneva prošlog ljeta Crucitina kćerka pored mene
spavala po običaju poslije ručka. Malo tijelo od nešto preko
godinu dana micalo se gotovo neprimjetno u ritmu mirnog
disanja. Plavi uvojci blistali su na bijelom jastuku... Ono
popodne nisam mogao spavati; blago sam pomilovao to malo
ljudsko biće i osjetio, kako mi naviru suze. kad bi to ipak
bilo moje dijete!
Mogu vam jamčiti da sam zbog svega toga mnogo patio. Kad sam
gledao kako se moj brat i sestra igraju sa svojom djecom,
kako djeca ispunjavaju njihov život i kako našu kuću
obasjava ljubav i život, dolazile su mi često upravo bolne
misli. Svih tih radosti treba se odreći konačno i zauvijek.
To sve ne pripovijedam da bih se istakao ili da bih nas
predstavio kao junake nego zato što nas neki ljudi smatraju
plašljivim i tuđincima u životu.
