No mi to nismo. Mi svećenici
nismo, u to možete biti sigurni, ljudi koji su se razočarali u
životu. Mi nismo nikakva jadna stvorenja koja su slijepa rođena.
Ja to svakako nisam. Ne bi mi bilo teško osnovati obitelj poput
moga brata i sestre, niti bi mi bilo teško provoditi ugodan
život. Svjetske radosti? — Naravno da me privlače. Djeca? — Boli
me što ne smijem biti otac; konačno nisam izrod. Ljubav? —
Zatvorio sam vrata svijetu zbog jedne veće ljubavi. S dvadeset i
tri godine čovjek ipak zna kako izgleda svijet u kojem živi.
Pa zašto netko postaje svećenik?
Što opravdava i zadužuje, što zahtijeva jedno tako veliko, teško
odricanje? Da li čovjek postaje svećenikom da bi udobnije živio?
Zbog zauzimanja uglednog položaja u društvu? Zbog osiguranja
mjesta u nebu? Zbog nerada?
Ja naravno ne znam zašto su moji
drugovi postali svećenici. Ali za sebe mogu reći da sam postao
svećenik vama za ljubav kako bih ljudima pružio ruku pomoćnicu,
da bih usred vašeg života bio trn koji vas stalno prisiljava da
mislite na to da Bog postoji i da je prolio svoju krv za nas.
Dolazi mi na pamet mnogo
raspravljani, ali izvrsni Delannoyev film »Bog treba ljude«.
Mnogo smo raspravljali o tome ne bi li bio ispravniji naslov
»Ljudi trebaju Boga« dok se na koncu nismo složili, da se tema
filma može najbolje izraziti ovako: »Bog treba ljude koji mu
pomažu da spasi ljude kojima je potreban Bog.«
Da, tako je; to je svećeništvo.
Skoro dvije tisuće godina odjekuje taj Božji željni zov. Bog,
naš Bog, naš na križ pribijeni Bog koji treba naše ruke da bi
došao do ljudi. S jedne strane stoji svijet presahlih i tvrdih
srdaca — as druge moje ruke kao kanali kroz koje Bog dolazi
ljudima, kroz koje On želi doći! Bog, veliki slijepac koji nam
donosi svjetlo, ali treba ruku koja mu pomaže da prijeđe cestu!
To je naša zadaća: posuditi Bogu svoje oči, noge i jezik da
mogne doći ljudima. Kad sam na to mislio, izgledalo mi je
sitničavo govoriti o odricanju. Odricanje, a od čega? —
Odricanje od toga da imaš pravo biti otac. Ta to je bilo
smiješno! Tu sam postao otac u punom smislu ove riječi. Mislio
sam na Alfredovu pjesmu i mogao sam reći s njim:
Ja hvatam ljude
koji nemarno prolaze pored mene,
s nešto sitniša za autobus u ruci,
s komadom žvakaće gume u ustima,
s očima pognutim uz novine.
Oni su Tebe, oni su sebe zaboravili,
i samo su sjena Tvoje slike čovjeka.
Dovikujem im: O, obnovite se!
Bog hoće žive ljude!
I smijem ih nanovo roditi
za potpunu, pravu djecu.
I onda kad Tvoja milost njihova srca
otvara kao jutarnja rosa cvijeće,
kad svijet pred njima ponovo
iskrsava,
tada u mojim ušima vedro i jasno
zazvući
divna riječ za kojom sam dugo
čeznuo:
»Moj Oče ... Oče ... Oče!«
Gospode,
Ja Ti napunjam Tvoje nebo
djecom svojih ruku.
Blagoslivam ih i hranim
Tvojim kruhom i vinom.
Tako se Tvoja kuća napunja sve više i više
mojim sinovima, unucima.
Moram vam sad reći i to da
sam, unatoč svemu tome bio vrlo zadovoljan. Ređenje za
subđakona dobiva često sumorni pogrebni karakter.
Odricanje
je teško, naravno, ali ja nisam imao utisak, da nešto
gubim ili umanjujem, nego naprotiv; da postajem bogat
kao nikada prije. Nisam izgledao sam
sebi kao junak dok sam obećavao Bogu čistoću,
siromaštvo i poslušnost, nego mnogo više kao onaj koji
daje srdačno malo, a prima neizmjerno mnogo.
Sjećam se da sam navečer pred blagdan Krista Kralja izašao
na terasu i pod zvjezdanim nebom počeo fićukati kao mali
dječak dok bi bilo mnogo
logičnije, da ozbiljno razmišljam o odlučnom koraku
slijedećeg dana. Razgovarao sam s Bogom kao s dobrim starim
prijateljem i najradije bih pjevajući skakao naokolo.
Ispunjavala me neopisiva
nutarnja radost kao da mi je mjesto krvi šumila ključala
voda. Sad smo trebali učiniti odlučni
korak u prazninu Božju i na to smo se mogli bez
premišljanja osloniti. Kad smo popodne dobili u sakristiji
misno ruho za slijedeći dan, rekao sam: »Sad postaje
stvarno ozbiljno« — i osjetio pri tom neobičnu radost.
U albama, bijeloj odjeći čistoće koja je dopirala do peta,
stupali smo svečano i polako kroz baroknu crkvu. Bila je to
lijepa, po izgledu upravo svjetovna crkva koja je sa svojim
blistavim zlatnim svodom i velikom srednjom lađom na
mramornim stupovima vise sličila svečanoj dvorani nego kući
Božjoj. Toga dana bio sam izvanredno zadovoljan i sasvim
načisto sa značenjem toga časa. Dok sam koračao kroz
prezbiterij, izgledala mi je mramorna
balustrada koja me dijelila od osamdeset do sto osoba u
crkvenoj lađi, kao široka rijeka koju prelazimo, koja nas
dijeli od svijeta i vodi u prostrani Božji ocean.
Biskup nije bio nikakva
značajna pojava, nego malen i mršav, s debelim naočalima u
zlatnom okviru. Pogled mu je bio oštar i ispitivački, ali s
malim osmijehom u dubini. Služio je obred kao onaj koji je
taj čin već često obavio, ali bez neugodne uvježbanosti;
latinski nije u njegovim ustima zvučio kao stara dremuckava
pjesma, nego živo i smisleno.
Najprije su podijeljeni niži
redovi i ja sam mislio na to kako sam ih primio prije godinu
dana; tonzuru u crkvi Kongregacije za širenje vjere kad sam
okružen Crncima i Kinezima primljen u Božju duhovnu vojsku,
a ostala četiri, dakako dva "po dva* u našoj kapelici kao
stepenice do vratiju koja sam sad trebao proći.
Kad je jedan debeli, ćelavi
monsignor zvučnim glasom rekao: »Neka pristupe koji imaju
biti ređeni za subđakone« i zatim nas sve pojedinačno
prozvao, odgovorim sam radosno svoj: »Adsum — Ovdje sam.« Ta
stara formula bila je za mene ostvarenje predodžbe koja je u
meni živjela već trinaest godina. To je bio službeni Kristov
poziv upućen meni preko biskupovih usta da postanem Njegov
službenik. On me sad posljednji puta stavljao pred konačnu
odluku: izabrati duhovni stalež ili ne.
Sad sam stvarno smio reći da
sam pozvan za svećeništvo. Mislio sam na trenutak o svom
djetinjstvu kad sam prvi puta htio stupiti u sjemenište a da
nisam točno znao zašto; možda samo zato, što je sjemenište
imalo veliko sportsko igralište i što su se za Božić davale
priredbe, u vrijeme kojih se od smijeha jedva moglo
izdržati. Tada su prošle godine filozofskog studija u kojima
su mi se svećenici činili kao bajoslovni junaci, i, konačno
prve godine teološkog studija za vrijeme kojih smo se
istrgli iz života i izgledali kao odbačeni iz društva. I sad
napokon mirno u susret svećeništvu, bez velikih riječi, ali
svjesni svoje veličine.
Poredali smo se jedan za drugim pred biskupom koji nam je
uputio slijedeće riječi:
»Ljubljeni sinovi! Vi ćete
primiti sveti red subđakonata. Opet i ponovno promislite za
kakvim teretom danas svojevoljno težite. Još ste slobodni i
možete se po svojoj volji vratiti u svjetovni stalež; ako li
jednom primite ovaj red, ne možete više promijeniti svoju
odluku, već morate bez prestanka Bogu služiti, a tko Njemu
služi, kraljuje. Njegovom pomoću morate čistoću očuvati i
uvijek ustrajati u službi Crkve. Zato promislite dok je još
vrijeme, a ako želite ustrajati u odluci, pristupite u ime
Gospodnje.«
Biskup je pun mira izgovarao te riječi kao što je tekst i
zahtijevao, a mi smo ga istim mirom slušali. Mehanički smo
nas četrnaestorica istupili naprijed. Sad se odigralo:
rijeka je prijeđena, sloboda predana. Svijet je ležao iza
nas; buka motora s ulice od koje su podrhtavala prozorska
stakla na crkvi, prodirala je unutra kao s drugog planeta.
Preda mnom su bila otvorena vrata i za sto metara
udaljenosti — za sto dana — svećeničko ređenje.
Marisa, oprosti, ali u tom
trenutku mislio sam bez boli na tebe. Vidio sam Te kao onda,
kao malu djevojčicu s crnim pletenicama pred sobom i
nasmiješio sam ti se kao svojoj sestri! Zatim sam te vidio u
bijeloj vjenčanoj haljini u crkvi okićenoj cvijećem dok sam
polagao tvoju ruku u ruku čovjeka, koji te je trebao
usrećiti. Ti si me pogledala očima punim suza i mislila kako
Bog divno uređuje sve stvari. Vidio sam tvoju kuću i tvoju
djecu kako trče kroz sobe — smijem li im pokloniti za Božić
auto ili lutku? — vidio sam kako moliš s njima »Zdravo
Marijo«, vodiš ih u bijelo obučene k oltaru odakle im ja
prilazim s Bijelim Kruhom u ruci.
Ti još ne znaš da sam učinio ovaj korak. U našem selu
sigurno pada snijeg i ti prilaziš prozoru. Moj je balkon
bijel kao i moja alba. Ti se smiješ; ja znam da danas nisi
tužna. Moje ime stupilo je u pozadinu jer u tebi živi netko
drugi.
Nas četrnaestorica i svi koji
će biti zaređeni za đakone i svećenike ležimo sad prostrti
na tlu. I prezbiterij kao prekriven snijegom od četrdeset, u
bijelo obučenih tjelesa. Ležimo tu kao mrtvaci i kao
novoređenici koji su s Kristom pokopani i spremni da po
Njemu nanovo uskrsnu. S kora odzvanjaju litanije i ispunjaju
prostor svojom tajnom. Na zaziv silaze sveci i približuju se
nama.
»Sveta Marijo« — tu ona dolazi
u odjeći boje ljiljana (za ruku vodi moju majku).
»Sveti Mihaele« — ovdje stoji naša obrana i štit.
»Sveti Gabrijele« — on nam navješćuje svećeništvo.
»Blagoslovljene tvoje ruke među svim rukama!«
»Sveti Petre« — s oštrim mačem svoga jezika.
»Sveti Stjepane, sveti Lovro, sveti Vinko, sveti Grgure,
sveti Benedikte, sveti Franjo, sveta Janjo, sveta
Cecilijo!« Svi sveti su došli i okružili nas.
Sam Bog nam je bio blizu.
Osjetili smo da njegov teret počiva na našim leđima. Bilo bi
dovoljno podići glavu da bismo Ga vidjeli. I sad nas je
preplavila bujica radosti do zadnje žilice našeg bića jer
konačno su vrata stajala otvorena i trebali smo samo još
ispružiti ruke.
Klečeći pred oltarom slušali
smo sad kao subđakoni kako nam biskup objašnjava dužnosti
naše službe. Trebamo pripravljati vodu i vino za Misnu
žrtvu, uzeti žrtvene darove i pružati svećeniku kruh za
Misu. U prvim vjekovima Crkve imala je služba đakona i
subđakona istinsko značenje jer su oni stvarno pomagali
svećeniku, kako kod Mise tako i u njegovoj dušobrižničkoj
službi. Danas su to još stepenice, koje vode do svećeničkog
ređenja, različiti stupnjevi predanja Kristu. Zato ti obredi
imaju mističko — simboličko obilježje i predstavljaju za
dotične ređenike uzbunjujući znak o velikom događaju kojemu
teže. U obredniku stoji: »I zato, ako ste do sada nemarno
pohađali crkvu odsada morate biti revni; ako li ste bili
dosada pospani, odsada budite budni; ako li ste bili dosada
odani piću, odsada budite trijezni! To neka vam milostivo
udijeli Onaj, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.«
Tada smo ustali, zatim dva i
dva klekli pred biskupa i s rukama na kaležu i pateni
slušali riječi: »Gledajte čija vam se služba povjerava! Zato
vas opominjem da se tako vladate, da uzmognete Bogu
omiliti«. Nakon što je dvaput molio Boga da nas učini »u
svom svetištu revnim i brižnim čuvarima nebeske vojske« i da
nam pošalje darove Duha Svetoga, obukao nam je biskup jednom
po jednom ruho subđakona:
»Primi naglavnik koji označuje
mrtvenje u govoru« — i stavi nam ga na glavu.
»Primi naručnik koji označuje plodove dobrih djela« — i
povezao nam ga oko ruke.
»Gospodin te obukao tunikom
radosti i odjećom veselja« — a odijelo nam je izgledalo kao
jako naoružanje. Kad smo stavili ruke na knjigu s
poslanicama, krenuli smo očiju blistavih od radosti na svoje
mjesto. Zašto nas, Gospodine, upravo u ovom trenutku koji
može izgledati bolan, odijevaš tunikom radosti i odjećom
veselja? Često se kaže da su ređenja đakona i svećenika
trenuci primanja, a da je subđakonat trenutak davanja, a
davanje uvijek stoji svladavanja. Ipak ja mogu samo reći da
nisam davao nikakvo dramatično odricanje. Mi dajemo,
naravno — i gledajući zemaljskim očima, to može čak
izgledati mnogo — ali nalazim da je smiješno praviti se zbog
toga važnim, jer nam Bog u istom trenutku stavlja jasno pred
oči što će nam za malo dana pokloniti.
Srce mi je bilo puno radosti.
Sad više nije bio moguć nikakav izbor: kocka je pala. Kad
sam izašao iz crkve i vidio nepromijenjen užurbani saobraćaj
na ulicama, osjetio sam se slobodnijim i bogatijim nego
ikada kao da sam oslobođen kakvog neugodnog tereta.
