Primi Duha svetoga
Ređenje za đakona zapravo me se malo dojmilo. Vidio sam u
tome više neko obećanje za ono što dolazi, nego neku posebnu
stvarnost. Naravno, da sam bio na čistu s veličinom i
značenjem primanja Duha Svetoga, ali svećeništvo mi je bilo
tako neposredno pred očima da nisam mogao usredotočiti svoje
misli na sadašnje obrede. Tako sam već kod litanija mislio:
sad samo još jednom. Kad mi je biskup položio ruke na glavu,
neodoljivo mi je došla pomisao: sljedeći puta... Zapravo,
nije trebalo biti tako, ali nisam to mogao promijeniti.
Možda atmosfera u velikoj bazilici — ređenje se odvijalo u
Lateranu — nije bila prikladna da probudi unutarnju
sabranost i smirenost. Unatoč tome radujem se da sam tamo
ređen, jer Lateran je glava svih crkava svijeta. I danas
gledam svoje ređenje za đakona kao simbol svoje pripadnosti
Katoličkoj Crkvi koja obuhvaća cijeli svijet. Ne želim ni
pretjeravati. Jasno da me ganuo silazak Duha Svetoga, ali
usprkos tome, sve je imalo karakter predradosti za jedno
veliko slavlje. Osim toga ređenje je održano na Božić, a ja
do tada nisam nikad bio baš ozbiljan na taj dan. Tako me
nipošto nije začudilo da u vrijeme ručka nitko nije govorio
o ređenju, nego o nastupajućoj godini koja je za nas trebala
biti najznačajnija u životu. Dok smo jeli, iznio nam je
Antonio sa govornice jedan književno odlični »pregon«
(retorički sastavljeni nagovor za uvod u neki blagdan
napisan više ili manje u pjesničkom obliku) koji nas je sve
zapanjio, jer nitko nije znao ništa o njegovoj pjesničkoj
žici. Vjerujem, da je to bilo nadahnuće Duha Svetoga koji
nam je htio pokazati da može nadahnuti, iako smo Mu jutros
poklonili tako malo pažnje. Antonijevo djelo bilo je
veličanstveno jer je sadržavalo pravo raspoloženje,
povezivalo radost i svečanost, božansku milost i ljudski
radosnu šalu. Vjerujem da nam je svima ovo izlaganje
djelovalo vrlo povoljno.
Božično navještenje
Navješćujem vam veliku radost:
Božji Sin je rođen u dvadeset jasala.
Navješćujem vam duboki mir:
Mir u dvadeset mladih ljudi koji će utjeloviti Krista,
Navješćujem vam veliku, veliku radost!
Radujte se kao bademi u cvatu!
Radujte se kao trava na kojoj Bog počiva!
Radujte se kao srca kad osjećaju majčinstvo!
Radujte se kao ruke kad ih proljetno sunce grije.
Znate li što kaže kralj?
Danas nam je rođeno dijete,
Sutra će se roditi Misa.
Božić u jaslama,
Božić na oltaru,
Radujte se i opet vam kažem: radujte se!
Ono će donijeti slatkiša. Slava Bogu na visini.
Ali ono: »Uzmi križ svoj na sebe« i dalje ostaje.
Al Bogu slava na visini.
Mi izvodimo igre. Slava Bogu na visini.
Zov milosti postaje glasniji:
Slava Bogu na visini.
Prikazuju se filmovi. »Slava Bogu na visini.«
Nastupaju i tišina i sabranost:
Slava Bogu na visini.
Ima novih knjiga. Slava Bogu na visini.
I stara vrata srca se rastvaraju.
Slava Bogu na visini.
To vam navješćujem na svetu večer. Adeste
Slavimo zajedno blagdan rođenja. Fideles
Kuća je okićena, pjevajmo:
Alleluia. Laeti
Misa odjekuje od radosti i klicanja. Triumphantes
Već dugo poznate program naše svečanosti. Venite
I dane ozbiljnosti, sate pobožnosti. Adoremus
Ipak prvi u nastupajućoj godini radosti neka bude
Tebi posvećen. Dominum.
Tako govori kralj, ja sam vam ponovio.
Božić 1952. je tu, a to znači:
Zadnji Božić prije velike svečanosti.
Ne zaboravite svoja srca položiti u jasle.
Igrajte ping-pong, veselite se, kličite i pjevajte,
Ali mislite, da je Gospodin iznad svega.
Ne zaboravite kolače na šarenim tanjurima,
Ali ni djecu s glasnim očima.
Slušajte radio, ali čujte i glas srca.
A prije svega ne zaboravite 19. ožujka
iduće godine, godine nade.
Stavite svoj oltar uz jasle, jer one su dobar prijatelj.
I kad božična pečenka proširi svoj miris,
ovako recite:
Slava Bogu na visini.
Radujte se i opet vam velim: radujte se!
Dijete nam je rođeno,
i Djevica Ga je danas položila u naše ruke.
Tako smo slavili Božić, prekrasni Božić kakav se samo u
sjemeništu može provesti uz malo čežnje kad vlada
prijateljska topla, obiteljska atmosfera. Vidjeli smo kako
opet naši poglavari jednom sudjeluju u društvenim igrama. Na
dan Nevine Djece priredili smo najljepšu glupost,
raspravljali o filmovima i pjevali božične pjesme pred
jaslicama s malim Isusom, kojemu je nedostajala ruka, i
svetim Josipom, koji je imao bezazleno djetinje lice.
Sveta noć dolazi,
sveta noć ide,
mi odlazimo
i nikad se ne vraćamo.
