|
Započinjali smo dane s pecivom i
bijelom kavom u omiljenom cafeu na tržnici. Ove nedjelje naše mjesto je zauzeto,
pa tražimo slobodniju varijantu. Istražujući unutrašnju stranu placa nalazimo
bircuz mrkvastog imena, u kojeg uglavnom zalaze prodavači i pomoćno osoblje.
Prebrojavaju zarađeni novac, ispijaju žestoka pića, mnogo galame i stvaraju
maglu duhanskog dima. Slažemo se kako je baš inspirativno sjesti u takav kafić.
Zurimo u štandove, gdje se nevjerojatnom brzinom izmjenjuju lica pedantnih
kupaca i glasovi lukavaca s druge strane prodajnog pulta. Razmišljaju li
prodavači o kvaliteti svoje robe i zadovoljstvu kupca, ili im je isključivi cilj
ostvariti što veći promet, pitam se, dok me prijateljica ozbiljno gleda. Ah, pa
nisam ju ni predstavio, baš sam nekulturan, eto razloga njene ljutnje, nisam
naveo identitet osobe s kojom pijuckam ovu i mnoge druge kavice. A dovoljno je
reći Dridi i sve će vam biti jasno. Ona je zaštitni znak našeg kvarta, dobra
jarunska duša koja svojim optimizmom bodri armade nasukanih jedrenjaka, iako
često i sama ostane na buri otvorenog mora. Boreći se s kroničnim nedostatkom
vremena, njena okolina ne primjećuje kako i Dridi treba podršku, kako ne treba
samo primati osmijehe, već ih treba i davati, u što većoj količini, ako je ikako
moguće. Znam da i sam mnogo puta zakažem, jer toliko je puta očekivala riječ
utjehe, a ostao sam šutljiv, nedostupan i dalek, poput kakvog Eskima, zavučenog
i začahurenog u svom iglou. Ona se nije ljutila. I puno je molila.
Iznenada, priopćava mi kako je danas Dan D, a ja priznajem kako ne kužim što to
želi povezati s poznatim iskrcavanjem saveznika na Normandiji. Plan je otići na
misu, poslijepodne učiti u toplim sobama, izmijeniti pokoju sms poruku, i nemam
na vidiku nešto što može poremetiti mirnoću ovog dana. Dana kojeg odnedavno ne
vole vlasnici velikih trgovačkih lanaca, smijemo se Dridi i ja, ali ubrzo moj
izraz postaje ozbiljan i zahtijevam dodatno pojašnjenje o potencijalno
odlučujućem danu.
Očekujem važan telefonski poziv, veli, već dva dana nikako dočekati, ali danas
mora uslijediti taj razgovor. Danas ili nikada, odvažno govori, vrteći praznu
šalicu kao da mijenja žarulju na noćnoj lampi. Promatra me onim dubokim pogledom
prepunim snage za predstojeće životne okršaje. Sada je trenutak pokazati podršku
i razumijevanje prema prijateljici, ali ostajem zatečen svojom neupućenošću u
«Slučaj Dan D», iščekujući daljnje upute. Za to vrijeme, žamor u ugostiteljskom
objektu se pojačava, tom mravinjaku zaista nikad kraja, a onaj nikotinski dim
polako, ali sigurno, u potpunosti zarobljava naše očne organe. Najrađe bi
istrčao na ulicu, ali, kada bolje promislim, treba proći i kroz ovu stepenicu,
ako se već nalazimo u tako ključnom danu. Dridi smatra kako sam isuviše
ironičan, a moja malenkost taj pojam doživljava kao prvi korak prema iskrenosti.
Nema istine bez barem malo ironije u sastavnom dijelu.
Riječ je o provincijalki, prišapnula mi je tiho na uho, ali bilo je dovoljno
glasno; iako kratko, sasvim jasno. Ponovo ostajem zabezeknut, ne znajući kamo s
rukama, ni kakav bi zvuk i glas ispustio niz usne. Onda poželim satima
nekontrolirano vikati, toliko jako da se sa štandova na tlo otkotrljaju sve one
preskupe jabuke, paprike i krumpiri! I da ljudi zauvijek prestanu misliti samo
na materijalnu stranu svojih života.
Naravno, nije bila riječ o provincijalki iz pjesme jednog novosadskog ambasadora
dobre volje, odnosno, nije se uopće radilo o nekoj osobi koja dolazi iz
provincije. Ovdje se očekivala provincijalka časnih sestara koje posebno brinu o
mladima. Sve je, zapravo, bilo sadržano u toj jednostavnoj metafori krucijalnog
dana: D kao Dridi, D kao Domini, D kao Dar. Ako mene pitate, prijateljica nije
trebala čekati poziv, ona je taj poziv već odavno dobila. Preporučenom poštom
Gospodnjom. |
