|
Već u ranom djetinjstvu Ljubica je
ostala bez roditelja i morala rano upoznati životnu sudbinu siročeta. Odrasla je
u domu za siročad i nije upoznala toplinu roditeljskog doma niti najčistiju
majčinsku ljubav. Bila je prisiljena preskočiti sretno vrijeme djetinjstva i
odrasti prije nego li je bila tjelesno i duševno sposobna za ovaj skok. Stoga je
cijeli svoj život bila u potrazi za nježnošću, toplinom i ljubavlju.
Najstrašnije za svakog čovjeka jest upravo osjećaj napušenosti i spoznaja da
nije ljubljen. Morala je vrlo rano uzeti na svoja ramena cijeli teret i težinu
svojega života, osjetivši često puta svu surovost tuđega praga.
Po završetku školovanja za medicinsku sestru, pružila joj se prilika da dobije
posao u inozemstvu, u Libyi, jer u domovini, tada komunističkoj Jugoslaviji,
nije kao Hrvatica mogla dobiti dobar posao s dobrom zaradom. Odlučila se, bez
razmišljanja, ići na izvjesno vrijeme u inozemstvo kako bi mogla bar zaraditi za
dobar početak svojega mladalačkog života. Uputila se sama u svijet, svjesna da
se mora sama uhvatiti u koštac sa životnom brigama i nedaćama. Radila je pod
teškim higijenskim i klimatskim uvjetima u muslimanskom svijetu. U Libyi su
radili i drugi evropski radnici. Ovdje je upoznala i Talijana sa Sicilije,
mladića Franka koji joj je namah bio simpatičan sa svojim bezbrižnim shvaćanjima
svijeta i života. Mladost je tražila svoje. Ovo dvoje mladih ljudi pronašli su
sebe i svoje osjećaje u drugovanju i prijateljstvu. Odlučili su nakon izvjesnog
vremena napustiti Libyu i preseliti se u Njemačku, gdje je bila potrebna radana
snaga i gdje se dobro zarađivalo.
Njihov zajednički život započeo je bez vjerskih principa i bez božjeg
blagoslova. Ljubica nije bila odgojena u okrilju vjerničke obitelji, već po
državnim ustanovama tadašnjeg komunističkog režima gdje vjerski odgoj nije
postojao, a vjera se izvrgavala ruglu i bila nepoželjna u prosvjeti. U vječnoj
čežnji za ljubavlju i toplim domom, nadala se Ljubica da je u Franku našla
čovjeka kojemu može povjerovati i s kojim može graditi svoju zajedničku
budućnost. Uložila je u taj odnos sve što je imala: svu svoju ljubav i svoju
mladost. Ta veza je bila za Ljubicu sve na svijetu: i ljubav i dom i domovina.
Iz te veze jedoga dana nastao je novi život. Ljubica je rodila kćer Manuelu
kojoj je sada poklonila svu onu ljubav koju nije sama dobila – najčistiju i
bezuvjetnu majčinsku ljubav.
Za Franka je sada ova veza postala teretom kojega nije htio više nositi. Više je
ljubio sebe, svoj narod i svoju domovinu, ne mareći za novi život, niti za
Ljubicu. Nije htio preuzeti odgovornost i brigu za drugoga. Napustio je Ljubicu
i kćer Manuelu i vratio se svojim korijenima na Siciliji. Otišao je glavom bez
obzira.
Za Ljubicu se srušio svijet. Osjetila je strašan lom u duši i shvatila da je
ovom rastavom izgubila, ne samo svoju najveću ljubav, već i svoje mjesto u ovom
društvu i svijetu. Shvatila je da ju je ovaj tuđinac samo iskoristio za svoju
požudu i da nije smjela povjerovati čovjeku kojemu ništa nije bilo sveto, niti
Bog niti čovjek. Samo onaj čovjek koji zaista ljubi Boga, ljubit će i svojega
bližnjega.
Život se Ljubici učinio besmislenim, praznim, jer je u ovu vezu, ovaj odnos,
investirala svu svoju mladost, život, nadu, a sada eto, bila je to samo varka,
prevara. Njeno slomljeno srce padalo je sve češće u očaj iz kojega nije
pronalazila snage za daljnji život. Čak niti osmogodišnja kćrerka Manuela nije
mogla ispuniti strašnu prazninu u njenom slomljenom srcu, niti ublažiti njenu
veliku bol. Njeno izmučeno tijelo slabilo je iz dana u dan sve više. Osjetila je
sama da nešto nije s njom u redu. Otišla je na detaljni pregled i sa zebnjom
čekala nalaze. Strašna dijagnoza ju je najednom osvijestila, probudila...
Saznala je naime da boluje od opake bolesti – raka. Sada tek je zapravo shvatila
što znači život, kada je gledala smrti u oči. Započela je voljeti svoj život i
svu svoju preostalu snagu i ljubav poklonila je svojoj kćerki Manueli koja je
sada bila jedini cilj i svrha njezine ljudske ljubavi. Grčevito se držala za taj
tračak osjećaja, svjesna da nema dugo vremena.
Kad joj se zdravstveno stanje opet pogoršalo, morala je opet u bolnicu na nove
terapije. Kako su mnoge Hrvatice radile u toj bolnici u Mainzu, netko je rekao
hrvatskom župniku fra Stjepanu za bolesnicu. Fra Stjepanu je bio svaki naš
čovjek dragocjen te je ubrzo posjetio Ljubicu u bolnici. Ovaj svećenik, pun
sućuti za sudbinu ove bolesne žene, znao ju je utješiti i prenijeti joj osjećaj
božje ljubavi. U dugim razgovorima ispunjenih molitvama, uspio ju je ohrabriti i
utješiti, tvrdeći da je svaki čovjek samo putnik na ovoj zemlji i da je ljudsko
tijelo samo ljuska jedne jezgre koja je mnogo veća, mnogo dragocjenija, a to je
ljudska besmrtna duša. Često joj je govorio o Kristovim riječima: «Ja sam
uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.» To su bile riječi
koje je Ljubičina duša upijala, pažljivo slušala i pamtila. Počela je svim srcem
moliti se Bogu, počela se iskreno kajati za svoje životne propuste, za svoje
vrijeme koje je proživljavala na ovoj zemlji, tražeći sreću u ovozemaljskim
stvarima i bolnim vezama. Niz njeno izmučeno lice potekle su suze kajanja za
svaki propušteni trenutak u kojemu nije tražila Boga i božju blizinu. Molila se
Bogu za svoju jedinicu da joj pomogne naći izlaz i ove teške situacije. Bojala
se da će njezina kćerkica ostati kao i ona sama, siroče bez zastište i topline
roditeljskog doma. Ali, Gospodin joj je uslišao tu žarku molitvu. Jedan
kršćanski bračni par, Renata i Bruno, usvojili su malu Manuelu, obećavši Ljubici
da će ju odgojiti u kršćanskom duhu i paziti cijeli život na nju kao na svoje
vlastito dijete. Tako je Ljubica pustila iz svojih ruku ono što joj je bilo na
ovom svijetu najdraže – svoju sirotu jedinicu.
Okrijepljena svetim sakramentima, Ljubica se na bolesničkoj postelji obratila
mladom svećeniku koji je došao u zamjenu za fra Stjepana iz domovine, jer je
znala da će biti pokopana u Njemačkoj: «Kada budete opet dolazili u Mainz,
donesite grudu hrvatske zemlje i položite ju na moj grob, da mi bude lakše
nositi teret tuđe zemlje!» Suznim očima joj je taj svećenik obećao ispuniti ovu
njezinu posljednju želju.
Preminula je mirno, bez straha, s dubokom vjerom u milosrđe i dobrotu božju.
Vjerojatno je konačno pronašla onaj mir, onu ljubav za kojom je cijeli život
toliko čeznula. |
