|
Bio sam se utaborio na jednoj
uzvisini brda Ram. Otac je s braćom pošao izvidjeti obližnju dolinu. Tek ih je
desetak ljudi slijedilo dok je glavnina vojske, žena i djece ostala sa mnom u
taboru.
Dan je uobičajeno tekao sve
dok jedan stražar iza sveg glasa nije povikao: "Vraćaju se! Nešto nije u redu!"
Vijest se odmah proširila taborom i ljudi su se uskomešali. Sa svih su se strana
čule jadikovke i ubrzan govor. Mala su djeca plakala. I onda su u tabor ujahali
naši ljudi s Jonatanom na čelu. Tražio sam očima Šimuna i oca, no nisam ih mogao
naći. Jonatan je brzo skočio s konja i plačući me zagrlio: "Brate, zasjeda!
Ubili su Šimuna i tatu!" Brat mi je i dalje kroz suze govorio: "Ništa nismo
mogli. Bilo ih je deset puta više! Ocu su zadnje riječi bile Sine, osvetite
me! Reci Judi da se ponosim vama!" Grlio sam brata šutke jer se nisam mogao
sjetiti ni riječi utjehe. Nije mi se plakalo, a to me ljutilo. Zato sam se
odmakao od njega i digao ruku u zrak, pa povikao: "Kunem se Jahvom da ću
osvetiti oca i da neću biti miran dok svoj mač ne okaljam Antiohovom krvlju!"
Tada sam zapovijedio da se straže pojačaju, vatre ugase, a žene i djeca sklone.
Naime, Antiohovi su ljudi bili blizu, a nismo znali ima li ih više nego što je
Jonatan bio vidio. Čim sam se uvjerio da se zapovijedi izvršavaju, rekao sam
bratu da idem na obližnju glavicu malo biti sam.
Došao sam do jednog cedra,
isukao mač i počeo ga oštriti. Velika me tuga obuzimala. Tada me zovnuo dobro
poznati glas: "Juda! Juda! Nemoj to činiti!" Bila je Mirjam. Uspinjala se uskim
putem kroz stijene i vikala: "Nemoj se osvećivati! Dosta je bilo krvi! Juda, zar
nije dosta smrti i mržnje?" I ja sam vikao: "Idi natrag, Mirjam! želim biti sam!
Ne približavaj se!" "Juda, slušaj me! Misli na našu djecu! Kakav će ona život
imati? Ti možeš reći i učiniti da ovo prestane!" Bila mi je već prišla, i više
se nisam morao derati, no bio sam bijesan i tužan, pa sam svejedno vikao: "Glupa
ženska glavo, jesam li ti rekao da želim biti sam? Uzalud trošiš riječi. Ovo je
zemlja koju nam je Jahve dao! Za nju su se borili moj djed, i otac, i brat. Ti
želiš da je se odreknem, da budem rob i zaboravim na očevu posljednju želju? Da
izdam svoga brata? Nikad!" Njoj su se velike tamne oči napunile suzama: "Vi,
muškarci, uvijek mislite samo na taj rat, osvetu, pobjedu! Gdje je tome kraj? To
je zlo, Juda! Mi nikada nećemo pobijediti. Rat je uvijek poraz i smrt! Poslušaj
me bar jednom!" Kratko sam šutio, a onda rekao: "Ne mogu! Idi dole! Već sam i
previše s tobom pričao!" Tada se okrenula i istim putem kroz stijene spustila u
tabor. Ramena su joj se tresla.
Ja sam još uvijek u ruci
držao mač. Gledao sam, čas dole u njega, čas gore u visoki razgranati cedar i
mirno nebo, a čas naprijed u nepreglednu pustinju. Malo sam tako gledao i vrtio
se, a onda iz sve snage zamahnuo mačem i zario ga u cedar. Istog sam trena
zaplakao. |
