|
Ostao je sam, još uvijek pred
oltarom. Osjećao se nekako drugačije. Kao da je lakši, kao da je
neki veliki teret, opterećenje, nestalo. Mogao je lakše disati.
Osjećao je da sve ono što je bilo, što se dogodilo ranije, može
jednostavno staviti na stranu. Baš tako, odložiti na stranu i
promatrati kao dio života nekog drugog. Kao da je oslobođen svih
pritisaka, svega što mu je pritiskalo grudi. Kao da su sve misli
koje su ga opterećivale postale manje važne. Odložene su i sada
se može pokrenuti. Naprijed.
Okrenuo se i uputio prema najbližoj
klupi. Sjeo je osvrnuvši se oko sebe. Opet je osjetio mir, neki
spokoj. Tok misli se umirio. Što će učiniti? Hoće li otići i
javiti se prijateljima prije nego odu? Ne, bolje je da se vrati u kuću
kad oni otiđu. Vjerojatno bi opet morao objašnjavati, a to mu se
ne da. Ostat će još malo u crkvi, a onda će kući. Radovala ga je
pomisao da će kuću naći praznu. Zasigurno će naći nered u
kuhinji i dnevnoj sobi, ali to ga nije previše oneraspoložilo.
Vrata kuće bila su zaključana, a
ključ je ostavljen na dogovorenom mjestu, pod jednom vazom s cvijećem
na terasi. Uzeo je ključ, otključao vrata i koraknuo u kuću. Kao
da dugo nije bio u njoj. Za promjenu nije se čula niti drečava
glazba, niti dozivanje. Ušao je u dnevnu sobu. Prostranu, skladno
namještenu sobu s pogledom na veliki vrt i u daljini more. More
koje se svjetlucalo od sunčeva sjaja. Vrt je bio miran, nepokretan.
Ni jedna grana se nije micala. Začudo, soba nije bila u neredu.
Trebalo je samo vratiti na mjesto pokoji časopis i knjigu. Znači
da su sve odnijeli u kuhinju. Ušavši u kuhinju ustanovio je da je
i tamo stanje uredno. Nije trebao nešto posebno uraditi. Vratiti na
mjesto pokoju čašu i šalicu. Bio je zadovoljan. Odlučio se
skuhati kavu i sjesti na terasu.
Približavalo se podne i bilo je vruće.
Najbolje da se povuče u kuću. Sjedao je tako i razmišljao o svom
društvu. Jesu li oni stvarno bili prijatelji, ili su se njihova druženja
nastavljala po navici? Što ih je držalo zajedno? Nije više bilo
onih iskrenih povjerljivih razgovora. Sve se svodilo na druženja uz
slušanje preglasne muzike, jedenje, pijenje, buljenje u televizor i
što je bilo više nego očito, često neslaganje čak i oko
bezveznih stvari.
Sjedajući tako i razmišljajući
trznuo ga je zvuk telefona. Vratio se u stvarnost i pogledao oko
sebe. Hoće li se javiti, ili će pustiti da zvoni? Tko bi to mogao
biti?
-
Ja sam, Michael, suprug Julije.
Ispričavam se što zovem, ali u neprilici sam i mislio sam da
mi možeš pomoći.
-
Da, ja sam Jujijin suprug. Znam da
se ne družite dugo vremena, ali odlučio sam nazvati i zamoliti
za pomoć. Broj telefona sam pronašao u Julijinom starom
adresaru, kao i brojeve telefona ostalih članova vaše družine.
S nekima se nastavila družiti, istina rjeđe, ali ipak.
-
Julia je u bolnici, život joj je
još u opasnosti. Pokušala si je oduzeti život, ali na sreću
bezuspješno. – govorio je umornim, izgubljenim glasom
Michael.
Michael nije znao kako bi izrekao
svoju molbu, ali se odvaži i reče.
-
Pomislio sam da biste ju možda vi
iz vaše družine mogli posjetiti u bolnici. Možda bi joj to
dalo snage da se brže oporavi. Od kada se razišla s tobom,
slijedili su razlazi i s nekim drugim ljudima. U početku se činilo
da je to nije uznemirilo, međutim ubrzo se počela povlačiti u
sebe. To je otišlo tako daleko da je ostavila posao, nije više
izlazila iz kuće, samo bi buljila kroz prozor. No, da ne
duljim, možeš li je posjetiti u bolnici?
-
Nastojat ću doći. – rekao
je Campbell, ne baš oduševljeno. – Nazvat ću i ostale
pa ćemo najvjerojatnije doći zajedno. – govorio je
ljubaznim glasom, a u sebi ga je mučila misao na mogući
ponovni susret s njom.
Nije ju želio vidjeti. O njoj dugo
nije razmišlao i vjerovao je da više niti neće.
Campbell je ostao nijem sa slušalicom
u ruci. Kada se sabrao spustio je slušalicu i sjeo na fotelju. Osjećao
je neku uznemirenost i izgledalo mu je da će ponovo izgubiti
unutarnji mir.
-
Julia. – ponovio je to ime u
sebi. I dalje nije bio siguran da je želi ponovno vidjeti. Ni
Michaelov glas nije prepoznao. Bože, kako je taj čovjek mogao
izdržati tako dugo s Julijom? Kako je mogao podnositi sve njene
ispade? Čime ga je to zadržavala? Najbolje će biti da nazove
Marca, te da on obavijesti ostale.
Marc je bio iznenađen kada je čuo
novost. Nije očekivao da bi netko kao Julia mogao sebi oduzeti život.
Rekao je da će obavijestiti ostale i da bi bilo najbolje da se nađu
u njegovu stanu svi zajedno sutradan. Spremit će večeru, te se
dogovoriti što poduzeti. Kuhat će, normalno, Campbell. Čut će se
ponovno sutra ujutro da se dogovore što kupiti za večeru.
-------
Julia. Lijepa, hladna, proračunata,
zločesta, ili možda ipak zla, željna saznanja o drugima. Ta njena
želja da sazna i najsitnije detalje o drugima nije se nikada mogla
sakriti. Samo čovjek bi očekivao da bi se sve činjenice koje
netko sazna o drugome, s kojim se usput budi rečeno često druži i
koga po svojim riječima smatra prijateljem, trebale iskoristiti da
se drugoga upozna s namjerom da zajednička druženja postanu sve
bolja, sve kvalitetnija. Ali u ovom slučaju druženja i zajednički
boravci u ovoj kući, ali i na drugim mjestima, postala su strašno
zamorna, opterećujuća. Bilo je više nego očito da je Julia sve
moguće podatke koje bi saznala o nekome koristila da bi nekome
stalno predbacivala zbog nečega. Uopće su čudna ta druženja gdje
se ljudi nalaze, i to čak žude da se s nekim nađu, a da bi ga
napadali zbog nekih njegovih ili mana, ili jednostavno stavova,
principa. Mučne nisu bile samo situacije kada bi došlo do nekog
bezveznog konflikta u prisustvu drugih iz našeg društva. Mučnije
i bolnije su bile scene njena ludovanja o drugima, kada ti drugi ne
bi bili prisutni. Campbell nikada nije mogao razumjeti takovo ponašanje.
Čemu sve to? Koja je draž inzistiranja na druženju s nekim, ako
se to druženje pretvori u mučenje i trpnju?
Bila je lijepa žena, sigurno bi bila
i ljepša da je nije trovala njena narav. Uvijek je strogo pazila da
ne bi, ne daj Bože, pojela zalogaj više, jer treba biti elegantan.
Sati i sati su se trošili za pripremanje hrane, specijalnih jela,
koja su usput budi rečeno svi obožavali, ali nikada nije u tome uživala.
Uvijek se očekivao komentar drugih, uvijek se promatralo hoće li
netko reći nešto loše, ili nešto što joj se neće svidjeti, pa
da započne s pripremom svog napada na tu osobu. Takovi napadi ne bi
obavezno nastupili odmah. Služili su kao priprema za obračun s
tom osobom u nekoj drugoj prilici. Ako bi, ne daj Bože, ta nesretna
osoba izustila još nešto, ne po volji Julije, to bi se dodalo na
popis zločinâ. Obrušavala se kao strvinar na ljude.
Spoznaje koje je imala o drugima,
nije koristila za poboljšanje odnosa, nego je njima usisavala druge
u svoju svijest. Ona je jednostavno morala imati sve po svojoj
volji. Morali su svi biti po njenoj volji. Vrlo često se nije moglo
misliti drugačije. Vječno je bila na rubu psihičkog rasula. Ali
bi se uvijek uspjela zadržati da ne prekorači prag u totalno
ludilo. Međutim, stvar je uvijek bila da je svojim jezikom učinila
toliko štete, da ju se često nije moglo popraviti, ili uzeti za
trenutno neraspoloženje.
Njena svijest bila je vječno budna,
uvijek spremna reagirati ako bi netko čak i podsvjesno imao želju
nešto joj predbaciti. Zlo koje je znala učiniti ljudima dolazilo
je od njena uma. Uvijek željna kontroliranja drugih, jednostavno
pohlepna za posjedovanjem svega i svih. Često se jasno mogla
osjetiti njena želja da mentalno posjeduje sve i svakoga. Baš kao
pravi vampir. Morala je dominirati svime. Po njenu ponašanju se
moglo vidjeti da niti jedno njeno prijateljstvo nije nikada moglo
potrajati. Osobe kao Julia nikada ne mogu ostvariti normalan odnos s
drugim osobama. Jer one jednostavno moraju dominirati, i ako druga
osoba ne želi pristati na njeno vodstvo, uvijek je dolazilo do
raspada.
U svojoj izvanjskosti uvijek
racionalna, u svojoj unutrašnjosti mora da je bila zatočena u svom
iracionalnom svijetu. I taj svoj iracionalni svijet ne bi uvijek
uspjela kontrolirati. Uvijek je bila napeta zbog potrebe da se
kontrolira. Često se imao dojam da je opsjednuta, jer nitko od
prijatelja nikada nije uspio razumjeti zašto se bojala govoriti
normalno, kao da se bojala da bi se taj njen unutarnji kaos mogao
izliti vani. Kaos bi se prije ili kasnije prelio vani i u takvim
prilikama bi bilo jezivo. Mučno.
Nitko iz tog društva nije potrajao
kao njen prijatelj. Uvijek se dogodilo nešto što je dovelo do
raspada, mada su rijetko bile neke bitne stvari. Svi su osjećali da
se nešto događa nenormalno i vremenom se većina razišla s njom.
Kasnije su čak načuli da se počela družiti s nekim sektašima,
koji se bave magijom. Ali tada ih to više nije zanimalo.
Čuti da si je pokušala oduzeti život
nije bilo ugodno, bez obzira na sve. Zašto je to učinila? Je li
zaglibila još više s tim uplitanjem u magiju. Tko zna što je sve
napravila, ili htjela napraviti drugima. Ili što se već dogodilo.
Da li se njeno zlo obilo o njenu vlastitu glavu? Što se uopće
dogodi nekome da se odluči na takav čin?
Razmišljajući tako o Juliji, sebi i
drugima iz družine, počeo je shvaćati da se Juliji vjerojatno
dogodilo da se izgubila, i sebe i svoj put. Tim prije ako se
upustila u zlo i vradžbine. Osjetio je i sam što znači kada se čovjek
izgubi, kada nestane veza između onoga što je u njemu i onoga što
izlazi vani. Ni dalje nije bio siguran da želi posjetiti Juliju.
Nije mu bilo drago što je prisiljen opet o njoj razmišljati. Ne,
ne želi je vidjeti. Čemu se prisjećati onoga što je bilo. A onda
opet što ako je shvatila što je učinila. Što ako je pokušaj
samoubojstva samo očajnički pokušaj da se spasi. Da se izvuče iz
provalije u koju je upala. Da li bi joj trebalo dati tu šansu? Nije
smatrao da je do njega. Ne zna. Ne može više misliti.
Što se uopće dogodilo sa svima
njima? Campbellu se činilo da su životi većine njih u rasulu.
Samome njemu, Campbellu, propala je veza u kojoj je bio. I zato je i
odlučio da će makar neko vrijeme ostati sam. Marcov brak je u
raspadu. Richard je oženjen po drugi put. Christine je sretno udana
za Paula. To se činilo jedinim brakom koji funkcionira kako valja.
Paul je jedini izvan grupe koji se slaže sa svima, koji je
prihvaćen od svih kao da je oduvijek član družine. Cliveov brak
je također u krizi. Maggy ne uspijeva ostvariti vezu zbog poslovnih
obaveza. Zbog svojih čestih izbivanja i putovanja, često je van kuće.
Pat se, znali su svi, pretvara da joj je brak u redu, ali to je samo
brak iz interesa, jer svima je bilo jasno da se Phillip oženio za
nju jer je kći bogatih roditelja. Nije lako ni najboljim
prijateljima priznati takovu istinu.
Sjedao je tako utonuo u misli.
– Neću se previše opterećivati. – pomislio je u sebi.
– Vidjet ću što će ostali reći, pa ćemo zajedno odlučiti
što učiniti u ovakvoj situaciji. – zaključio je i odlučio
se smiriti.
Vrijeme je prolazilo u tišini. U
jednom trenutku je pogledao na sat. Bila su četiri sata poslije
podne. Sunce je još peklo, ali ne kao ranije. – Da pođem na
plažu? – pomislio je. - Da, spustit će se na plažu. Možda
i malo otplivati. More će ga sigurno rashladiti.
Presvukao se, uzeo ručnik za plažu
i uputio prema vratima. Na tren mu je došla misao da bi možda
mogao sa sobom ponijeti nešto za čitanje. Hoće li išta pročitati
na plaži? Ležeći na pijesku misli su mu uvijek vrludale s jedne
teme na drugu, teško se mogao skoncentrirati. Možda bi se i to
moglo promijeniti, možda bi se trebao učiti misliti na jednu
stvar. Pokušat će sa novinama. U njima će naći neki neobavezan
tekst i pokušati misliti samo na ono što čita. Dobra ideja, i
dobar test.
Išao je onim istim puteljkom kojim
se jutros vratio u praznu kuću. Nije nikoga sreo putem, što mu je
i odgovaralo. Prošao je opet pored groblja i crkve i za tren je bio
na plaži. Žalo je bilo vrelo i nije mogao ići bos. Pri drugom
kraju plaže vidio je jedan par udubljen u tihi razgovor. Muškarac
i žena, mladi, sjedali su na ručnicima i tiho razgovarali. On je
malom grančicom nešto ispisivao po pijesku, dok je slušao,
ponekad bi kimnuo glavom ili nešto rekao pogledavši svoju
partnericu. Ona je svoje ruke ovila oko svojih koljena, glavu je
spustila na koljena, a svoje je lice okrenula u njegovu smjeru.
Imala je blagi izraz lica, izgledala je zaljubljeno. U jednom
trenutku su se ustali i zajedno uputili prema moru.
Campbell bi najviše volio da je sam
na plaži, ali shvati da mu jedan tihi zaljubljeni par neće
smetati. Na samom početku plaže bilo je nekoliko borovih stabala,
starih, visokih, koji su činili hlad. Odluči sjesti pod jedan od
njih. Raširio je svoj ručnik, skinuo odjeću sa sebe i ostao u
svojim kupaćim gaćicama. Nije nikada volio jako sunce, ali ipak
odluči ući u more osvježiti se.
Nekada, dok su bili mlađi, znali su
tu doći na piknik. Spremali su hranu na plaži, jeli, pili, igrali
se loptama, plivali, jednostavno ludovali i uživali u suncu, moru,
zajedništvu. Sada je bio sam, ali odluči ne zamarati se onim što
je bilo. Uputi se prema moru. Površina mora se svjetlucala od sunčeva
sjaja. More je bilo mirno, skoro nepokretno. Upravo savršeno.
Koraknuvši nogom u plićak u trenu osjeti ugodnu temperaturu mora.
Bilo je malo hladnije, no to je bio samo prvi dojam. Kada je cijelim
tijelom ušao, samo nekoliko trenutaka kasnije, shvatio je da ne
samo da nije hladno, nego da je upravo savršeno za pravo ljetno
osvježenje. Cijelim tijelom osjećao je blago djelovanje vode,
upravo je uživao u samom osjećaju da mu je lijepo. Dugo nije imao
taj osjećaj. Uživati u samom osjećaju da mu je lijepo. Polagano
je plivao prema otvorenom moru, ne predaleko. Nikada nije volio
plivati previše daleko od obale. Lagano je plivao neko vrijeme, a
zatim se okrenuo prema obali. Ono dvoje zaljubljenih već je bilo
izašlo iz mora i sada je ležalo na ručnicima ispruženo na suncu.
Izgleda da im je godila vrelina sunca. Tako plivajući na mjestu
pogledom je prošao cijelom plažom. Tko zna po koji put je vidio
prizor koji odmara osjetila. I oči, jer je plaža bila stvarno
lijepa; žalo bijelo, čisto; plaža skoro prazna, okružena šumom;
i uši, jer se moglo čuti cvrčanje cvrčaka i tihi pijev ptica.
Otplivao je ka obali i izašao vani.
Odmah je osjetio žestinu kojom je peklo sunce. Ipak je odlučio
malo leći na suncu, ali se ubrzo povukao u sjenu i legao na ručnik
u hladu. Uzeo je novine i prolistao ih u nadi da će naći nešto
zanimljivo za pročitati. Listajući tako osjetio je lagani umor, te
se prepustio snu.
Prenula su ga zvona obližnje
crkvice. Već se približavala večer, i znao je da će uskoro biti
misa u crkvi. Polagano se ustao, obukao, i uputio prema crkvi i kući.
Prolazeći pokraj crkve čuo je zvuke orgulja, te odluči ući. Pred
oltarom je vidio župnika Franka, a u klupama je sjedalo nekoliko
mještana, uglavnom starijih. Sjeo je na klupu i tako ostao do kraja
službe. Kada je služba završila ono malo prisutnih se razišlo, a
malo prije nego je i on izašao, prišao mu je župnik, pozdravio
ga, i rekao mu da mu je drago da ga vidi, jer, uistinu, bio je
rijedak gost u crkvi za vrijeme službe. Obećavši mu da će od
sada češće dolaziti, Campbell se oprosti od župnika i uputi
prema svojoj kući.
U kući ga ponovno dočeka tišina.
Otuširao se, presvukao i odlučio sebi spremiti nešto za večeru,
a zatim je izašao na terasu. I opet mir, lagani povjetarac, u
daljini more. Raj.
|
