Hrvatsko izdanje    English Edition    Edizione italiana    Edicion espanola

Veritas - Magnificat anima mea Dominum

katolički magazin

 


Search WWW Search VERITAS

 

Julia

Emanuel Jurica Beroš

Julia je drugi dio trodijelne priče Večera (Prijatelji).

-------

Ostao je sam, još uvijek pred oltarom. Osjećao se nekako drugačije. Kao da je lakši, kao da je neki veliki teret, opterećenje, nestalo. Mogao je lakše disati. Osjećao je da sve ono što je bilo, što se dogodilo ranije, može jednostavno staviti na stranu. Baš tako, odložiti na stranu i promatrati kao dio života nekog drugog. Kao da je oslobođen svih pritisaka, svega što mu je pritiskalo grudi. Kao da su sve misli koje su ga opterećivale postale manje važne. Odložene su i sada se može pokrenuti. Naprijed.

Okrenuo se i uputio prema najbližoj klupi. Sjeo je osvrnuvši se oko sebe. Opet je osjetio mir, neki spokoj. Tok misli se umirio. Što će učiniti? Hoće li otići i javiti se prijateljima prije nego odu? Ne, bolje je da se vrati u kuću kad oni otiđu. Vjerojatno bi opet morao objašnjavati, a to mu se ne da. Ostat će još malo u crkvi, a onda će kući. Radovala ga je pomisao da će kuću naći praznu. Zasigurno će naći nered u kuhinji i dnevnoj sobi, ali to ga nije previše oneraspoložilo.

Vrata kuće bila su zaključana, a ključ je ostavljen na dogovorenom mjestu, pod jednom vazom s cvijećem na terasi. Uzeo je ključ, otključao vrata i koraknuo u kuću. Kao da dugo nije bio u njoj. Za promjenu nije se čula niti drečava glazba, niti dozivanje. Ušao je u dnevnu sobu. Prostranu, skladno namještenu sobu s pogledom na veliki vrt i u daljini more. More koje se svjetlucalo od sunčeva sjaja. Vrt je bio miran, nepokretan. Ni jedna grana se nije micala. Začudo, soba nije bila u neredu. Trebalo je samo vratiti na mjesto pokoji časopis i knjigu. Znači da su sve odnijeli u kuhinju. Ušavši u kuhinju ustanovio je da je i tamo stanje uredno. Nije trebao nešto posebno uraditi. Vratiti na mjesto pokoju čašu i šalicu. Bio je zadovoljan. Odlučio se skuhati kavu i sjesti na terasu.

Približavalo se podne i bilo je vruće. Najbolje da se povuče u kuću. Sjedao je tako i razmišljao o svom društvu. Jesu li oni stvarno bili prijatelji, ili su se njihova druženja nastavljala po navici? Što ih je držalo zajedno? Nije više bilo onih iskrenih povjerljivih razgovora. Sve se svodilo na druženja uz slušanje preglasne muzike, jedenje, pijenje, buljenje u televizor i što je bilo više nego očito, često neslaganje čak i oko bezveznih stvari.

Sjedajući tako i razmišljajući trznuo ga je zvuk telefona. Vratio se u stvarnost i pogledao oko sebe. Hoće li se javiti, ili će pustiti da zvoni? Tko bi to mogao biti?

  • Halo! – rekao je podigavši slušalicu telefona.

  • Dobar dan. – čuo je glas s druge strane. – Trebao bih Campbella.

  • Izvolite, ja sam. S kim imam čast razgovarati? – upitao je Campbell pomalo uznemiren jer nije mogao prepoznati glas.

  • Ja sam, Michael, suprug Julije. Ispričavam se što zovem, ali u neprilici sam i mislio sam da mi možeš pomoći.

  • Suprug Julije? – upitao je Campbell.

  • Da, ja sam Jujijin suprug. Znam da se ne družite dugo vremena, ali odlučio sam nazvati i zamoliti za pomoć. Broj telefona sam pronašao u Julijinom starom adresaru, kao i brojeve telefona ostalih članova vaše družine. S nekima se nastavila družiti, istina rjeđe, ali ipak.

  • Je li se nešto dogodilo? – upitao je Campbell ljubazno, mada nije bio oduševljen razgovarati o Juliji.

  • Julia je u bolnici, život joj je još u opasnosti. Pokušala si je oduzeti život, ali na sreću bezuspješno. – govorio je umornim, izgubljenim glasom Michael.

  • Kako bih ja mogao pomoći? – htio je znati Campbell.

Michael nije znao kako bi izrekao svoju molbu, ali se odvaži i reče.

  • Pomislio sam da biste ju možda vi iz vaše družine mogli posjetiti u bolnici. Možda bi joj to dalo snage da se brže oporavi. Od kada se razišla s tobom, slijedili su razlazi i s nekim drugim ljudima. U početku se činilo da je to nije uznemirilo, međutim ubrzo se počela povlačiti u sebe. To je otišlo tako daleko da je ostavila posao, nije više izlazila iz kuće, samo bi buljila kroz prozor. No, da ne duljim, možeš li je posjetiti u bolnici?

  • Nastojat ću doći. – rekao je Campbell, ne baš oduševljeno. – Nazvat ću i ostale pa ćemo najvjerojatnije doći zajedno. – govorio je ljubaznim glasom, a u sebi ga je mučila misao na mogući ponovni susret s njom.

Nije ju želio vidjeti. O njoj dugo nije razmišlao i vjerovao je da više niti neće.

  • Hvala i vidimo se skoro. – rekao je Michael i spustio slušalicu.

Campbell je ostao nijem sa slušalicom u ruci. Kada se sabrao spustio je slušalicu i sjeo na fotelju. Osjećao je neku uznemirenost i izgledalo mu je da će ponovo izgubiti unutarnji mir.

  • Julia. – ponovio je to ime u sebi. I dalje nije bio siguran da je želi ponovno vidjeti. Ni Michaelov glas nije prepoznao. Bože, kako je taj čovjek mogao izdržati tako dugo s Julijom? Kako je mogao podnositi sve njene ispade? Čime ga je to zadržavala? Najbolje će biti da nazove Marca, te da on obavijesti ostale.

Marc je bio iznenađen kada je čuo novost. Nije očekivao da bi netko kao Julia mogao sebi oduzeti život. Rekao je da će obavijestiti ostale i da bi bilo najbolje da se nađu u njegovu stanu svi zajedno sutradan. Spremit će večeru, te se dogovoriti što poduzeti. Kuhat će, normalno, Campbell. Čut će se ponovno sutra ujutro da se dogovore što kupiti za večeru.

 

-------

 

Julia. Lijepa, hladna, proračunata, zločesta, ili možda ipak zla, željna saznanja o drugima. Ta njena želja da sazna i najsitnije detalje o drugima nije se nikada mogla sakriti. Samo čovjek bi očekivao da bi se sve činjenice koje netko sazna o drugome, s kojim se usput budi rečeno često druži i koga po svojim riječima smatra prijateljem, trebale iskoristiti da se drugoga upozna s namjerom da zajednička druženja postanu sve bolja, sve kvalitetnija. Ali u ovom slučaju druženja i zajednički boravci u ovoj kući, ali i na drugim mjestima, postala su strašno zamorna, opterećujuća. Bilo je više nego očito da je Julia sve moguće podatke koje bi saznala o nekome koristila da bi nekome stalno predbacivala zbog nečega. Uopće su čudna ta druženja gdje se ljudi nalaze, i to čak žude da se s nekim nađu, a da bi ga napadali zbog nekih njegovih ili mana, ili jednostavno stavova, principa. Mučne nisu bile samo situacije kada bi došlo do nekog bezveznog konflikta u prisustvu drugih iz našeg društva. Mučnije i bolnije su bile scene njena ludovanja o drugima, kada ti drugi ne bi bili prisutni. Campbell nikada nije mogao razumjeti takovo ponašanje. Čemu sve to? Koja je draž inzistiranja na druženju s nekim, ako se to druženje pretvori u mučenje i trpnju?

Bila je lijepa žena, sigurno bi bila i ljepša da je nije trovala njena narav. Uvijek je strogo pazila da ne bi, ne daj Bože, pojela zalogaj više, jer treba biti elegantan. Sati i sati su se trošili za pripremanje hrane, specijalnih jela, koja su usput budi rečeno svi obožavali, ali nikada nije u tome uživala. Uvijek se očekivao komentar drugih, uvijek se promatralo hoće li netko reći nešto loše, ili nešto što joj se neće svidjeti, pa da započne s pripremom svog napada na tu osobu. Takovi napadi ne bi obavezno nastupili odmah. Služili su kao priprema za obračun s tom osobom u nekoj drugoj prilici. Ako bi, ne daj Bože, ta nesretna osoba izustila još nešto, ne po volji Julije, to bi se dodalo na popis zločinâ. Obrušavala se kao strvinar na ljude.

Spoznaje koje je imala o drugima, nije koristila za poboljšanje odnosa, nego je njima usisavala druge u svoju svijest. Ona je jednostavno morala imati sve po svojoj volji. Morali su svi biti po njenoj volji. Vrlo često se nije moglo misliti drugačije. Vječno je bila na rubu psihičkog rasula. Ali bi se uvijek uspjela zadržati da ne prekorači prag u totalno ludilo. Međutim, stvar je uvijek bila da je svojim jezikom učinila toliko štete, da ju se često nije moglo popraviti, ili uzeti za trenutno neraspoloženje.

Njena svijest bila je vječno budna, uvijek spremna reagirati ako bi netko čak i podsvjesno imao želju nešto joj predbaciti. Zlo koje je znala učiniti ljudima dolazilo je od njena uma. Uvijek željna kontroliranja drugih, jednostavno pohlepna za posjedovanjem svega i svih. Često se jasno mogla osjetiti njena želja da mentalno posjeduje sve i svakoga. Baš kao pravi vampir. Morala je dominirati svime. Po njenu ponašanju se moglo vidjeti da niti jedno njeno prijateljstvo nije nikada moglo potrajati. Osobe kao Julia nikada ne mogu ostvariti normalan odnos s drugim osobama. Jer one jednostavno moraju dominirati, i ako druga osoba ne želi pristati na njeno vodstvo, uvijek je dolazilo do raspada.

U svojoj izvanjskosti uvijek racionalna, u svojoj unutrašnjosti mora da je bila zatočena u svom iracionalnom svijetu. I taj svoj iracionalni svijet ne bi uvijek uspjela kontrolirati. Uvijek je bila napeta zbog potrebe da se kontrolira. Često se imao dojam da je opsjednuta, jer nitko od prijatelja nikada nije uspio razumjeti zašto se bojala govoriti normalno, kao da se bojala da bi se taj njen unutarnji kaos mogao izliti vani. Kaos bi se prije ili kasnije prelio vani i u takvim prilikama bi bilo jezivo. Mučno.

Nitko iz tog društva nije potrajao kao njen prijatelj. Uvijek se dogodilo nešto što je dovelo do raspada, mada su rijetko bile neke bitne stvari. Svi su osjećali da se nešto događa nenormalno i vremenom se većina razišla s njom. Kasnije su čak načuli da se počela družiti s nekim sektašima, koji se bave magijom. Ali tada ih to više nije zanimalo.

Čuti da si je pokušala oduzeti život nije bilo ugodno, bez obzira na sve. Zašto je to učinila? Je li zaglibila još više s tim uplitanjem u magiju. Tko zna što je sve napravila, ili htjela napraviti drugima. Ili što se već dogodilo. Da li se njeno zlo obilo o njenu vlastitu glavu? Što se uopće dogodi nekome da se odluči na takav čin?

Razmišljajući tako o Juliji, sebi i drugima iz družine, počeo je shvaćati da se Juliji vjerojatno dogodilo da se izgubila, i sebe i svoj put. Tim prije ako se upustila u zlo i vradžbine. Osjetio je i sam što znači kada se čovjek izgubi, kada nestane veza između onoga što je u njemu i onoga što izlazi vani. Ni dalje nije bio siguran da želi posjetiti Juliju. Nije mu bilo drago što je prisiljen opet o njoj razmišljati. Ne, ne želi je vidjeti. Čemu se prisjećati onoga što je bilo. A onda opet što ako je shvatila što je učinila. Što ako je pokušaj samoubojstva samo očajnički pokušaj da se spasi. Da se izvuče iz provalije u koju je upala. Da li bi joj trebalo dati tu šansu? Nije smatrao da je do njega. Ne zna. Ne može više misliti.

Što se uopće dogodilo sa svima njima? Campbellu se činilo da su životi većine njih u rasulu. Samome njemu, Campbellu, propala je veza u kojoj je bio. I zato je i odlučio da će makar neko vrijeme ostati sam. Marcov brak je u raspadu. Richard je oženjen po drugi put. Christine je sretno udana za Paula. To se činilo jedinim brakom koji funkcionira kako valja. Paul je jedini izvan grupe koji se slaže sa svima, koji je prihvaćen od svih kao da je oduvijek član družine. Cliveov brak je također u krizi. Maggy ne uspijeva ostvariti vezu zbog poslovnih obaveza. Zbog svojih čestih izbivanja i putovanja, često je van kuće. Pat se, znali su svi, pretvara da joj je brak u redu, ali to je samo brak iz interesa, jer svima je bilo jasno da se Phillip oženio za nju jer je kći bogatih roditelja. Nije lako ni najboljim prijateljima priznati takovu istinu.

Sjedao je tako utonuo u misli. – Neću se previše opterećivati. – pomislio je u sebi. – Vidjet ću što će ostali reći, pa ćemo zajedno odlučiti što učiniti u ovakvoj situaciji. – zaključio je i odlučio se smiriti.

Vrijeme je prolazilo u tišini. U jednom trenutku je pogledao na sat. Bila su četiri sata poslije podne. Sunce je još peklo, ali ne kao ranije. – Da pođem na plažu? – pomislio je. - Da, spustit će se na plažu. Možda i malo otplivati. More će ga sigurno rashladiti.

Presvukao se, uzeo ručnik za plažu i uputio prema vratima. Na tren mu je došla misao da bi možda mogao sa sobom ponijeti nešto za čitanje. Hoće li išta pročitati na plaži? Ležeći na pijesku misli su mu uvijek vrludale s jedne teme na drugu, teško se mogao skoncentrirati. Možda bi se i to moglo promijeniti, možda bi se trebao učiti misliti na jednu stvar. Pokušat će sa novinama. U njima će naći neki neobavezan tekst i pokušati misliti samo na ono što čita. Dobra ideja, i dobar test.

Išao je onim istim puteljkom kojim se jutros vratio u praznu kuću. Nije nikoga sreo putem, što mu je i odgovaralo. Prošao je opet pored groblja i crkve i za tren je bio na plaži. Žalo je bilo vrelo i nije mogao ići bos. Pri drugom kraju plaže vidio je jedan par udubljen u tihi razgovor. Muškarac i žena, mladi, sjedali su na ručnicima i tiho razgovarali. On je malom grančicom nešto ispisivao po pijesku, dok je slušao, ponekad bi kimnuo glavom ili nešto rekao pogledavši svoju partnericu. Ona je svoje ruke ovila oko svojih koljena, glavu je spustila na koljena, a svoje je lice okrenula u njegovu smjeru. Imala je blagi izraz lica, izgledala je zaljubljeno. U jednom trenutku su se ustali i zajedno uputili prema moru.

Campbell bi najviše volio da je sam na plaži, ali shvati da mu jedan tihi zaljubljeni par neće smetati. Na samom početku plaže bilo je nekoliko borovih stabala, starih, visokih, koji su činili hlad. Odluči sjesti pod jedan od njih. Raširio je svoj ručnik, skinuo odjeću sa sebe i ostao u svojim kupaćim gaćicama. Nije nikada volio jako sunce, ali ipak odluči ući u more osvježiti se.

Nekada, dok su bili mlađi, znali su tu doći na piknik. Spremali su hranu na plaži, jeli, pili, igrali se loptama, plivali, jednostavno ludovali i uživali u suncu, moru, zajedništvu. Sada je bio sam, ali odluči ne zamarati se onim što je bilo. Uputi se prema moru. Površina mora se svjetlucala od sunčeva sjaja. More je bilo mirno, skoro nepokretno. Upravo savršeno. Koraknuvši nogom u plićak u trenu osjeti ugodnu temperaturu mora. Bilo je malo hladnije, no to je bio samo prvi dojam. Kada je cijelim tijelom ušao, samo nekoliko trenutaka kasnije, shvatio je da ne samo da nije hladno, nego da je upravo savršeno za pravo ljetno osvježenje. Cijelim tijelom osjećao je blago djelovanje vode, upravo je uživao u samom osjećaju da mu je lijepo. Dugo nije imao taj osjećaj. Uživati u samom osjećaju da mu je lijepo. Polagano je plivao prema otvorenom moru, ne predaleko. Nikada nije volio plivati previše daleko od obale. Lagano je plivao neko vrijeme, a zatim se okrenuo prema obali. Ono dvoje zaljubljenih već je bilo izašlo iz mora i sada je ležalo na ručnicima ispruženo na suncu. Izgleda da im je godila vrelina sunca. Tako plivajući na mjestu pogledom je prošao cijelom plažom. Tko zna po koji put je vidio prizor koji odmara osjetila. I oči, jer je plaža bila stvarno lijepa; žalo bijelo, čisto; plaža skoro prazna, okružena šumom; i uši, jer se moglo čuti cvrčanje cvrčaka i tihi pijev ptica.

Otplivao je ka obali i izašao vani. Odmah je osjetio žestinu kojom je peklo sunce. Ipak je odlučio malo leći na suncu, ali se ubrzo povukao u sjenu i legao na ručnik u hladu. Uzeo je novine i prolistao ih u nadi da će naći nešto zanimljivo za pročitati. Listajući tako osjetio je lagani umor, te se prepustio snu.

Prenula su ga zvona obližnje crkvice. Već se približavala večer, i znao je da će uskoro biti misa u crkvi. Polagano se ustao, obukao, i uputio prema crkvi i kući. Prolazeći pokraj crkve čuo je zvuke orgulja, te odluči ući. Pred oltarom je vidio župnika Franka, a u klupama je sjedalo nekoliko mještana, uglavnom starijih. Sjeo je na klupu i tako ostao do kraja službe. Kada je služba završila ono malo prisutnih se razišlo, a malo prije nego je i on izašao, prišao mu je župnik, pozdravio ga, i rekao mu da mu je drago da ga vidi, jer, uistinu, bio je rijedak gost u crkvi za vrijeme službe. Obećavši mu da će od sada češće dolaziti, Campbell se oprosti od župnika i uputi prema svojoj kući.

U kući ga ponovno dočeka tišina. Otuširao se, presvukao i odlučio sebi spremiti nešto za večeru, a zatim je izašao na terasu. I opet mir, lagani povjetarac, u daljini more. Raj.

-------

© Copyright by Emanuel Jurica Beroš, 1999.

 

Magnificat anima mea Dominum

Magnificat anima

mea Dominum

MOLITVE

 

Naslovnica

Krunica - Ružarij

Križni put

José Luis Martin  Descalzo:

ISPOVIJEST MLADOG SVEĆENIKA

roman

U suradnji sa izdavačkom kućom UPT - U pravi trenutak Veritas je na svojim stranicama u cijelosti objavio  roman "Ispovijest mladog svećenika" Joséa Luisa Martina Descalza.

Jose Luis Martin Descalzo: Ispovijest mladog svećenika

Herbert Madinger:

TEMELJI VJERE

 

Temeljni sadržaji i stavovi katoličke vjere i crkve, za katolike da bolje upoznaju svoju vjeru i crkvu, za nekatolike da bolje upoznaju najznačajniju pozitivnu snagu europske i svjetske povijesti, sadašnjosti i budućnosti.

 

Cijeli tekst je objavljen na stranicama Veritasa

 

Naslovnica

Toma Kempenac:

NASLJEDUJ KRISTA

 

Cijeli tekst je objavljen na stranicama Veritasa

   

Naslovnica

 

Veritas - Magnificat anima mea Dominum - katolički magazin - 1999.-2008. - ISSN 1334-1367 - Impressum

http://www.veritas.com.hr + http://www.veritas.org.es - Copyright © 1999.-2008. by Veritas

Glavni izvori vijesti: Radio Vatikan, HKR, IKA, CNA, LifeSite, Kath.Net, Kathpedia, ACI Prensa, Enciclopedia Católica, ACI Digital, H2O News

Veritas je pohranjen u digitalnom arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice - This product includes PHP - Hosted by: Nano promocija