|
Jučer poslije podne dok sam sjedila za svojim
kompjuterom Julie je u svojoj sobi slušala glazbu kao i obično. Njena soba
nalazi se iznad moje i budući da sluša glazbu glasno mogu čuti kakvu glazbu
sluša, ali i s kim razgovara; često govori glasno kao da je netko s njom u
sobi, ili pjeva uz glazbu. Jučer je slušala Križni put snimljen na CDu.
Julie sluša raznoliku glazbu, a tu se nađe i religioznih pjesama. Ona voli
Isusa kao nitko od naših poznatika. O Njemu govori (govori i Njemu) i duboko
suosjeća s onim što je On proživio zbog nas. Vjerujem da je to poseban dar
koji joj je Isus dao. Najvažniji dio Juliena tjedna je Sveta misa. Julie je
u svakodnevnom životu stalno potrebna pomoć, ali u pitanjima vjere ona žudi
za višim stvarima. Ne može se uvijek sjetiti kako se odjenuti, ali njena
vjera i ljubav su vrline koje su sveprisutne. Julie je slijepa i duševno
zaostala, ali ju je lijepo imati u svojoj blizini jer je uvijek radosna i
razigrana. Po svom ponašanju podsjeća na sedmogodišnju djevojčicu, ali je
duhovno iznad bilo koga koga sam upoznala. Ne može dočekati dan kada će ići
u raj pjevati Isusu uspavanke i "pomoći Mu da se osjeća bolje". Ovo mi kaže
skoro svaki dan. Dok sam ovdje jučer sjedila izašla je iz svoje sobe i rekla
mi: "Mama, tko je Veronika?". Znajući što je prethodno slušala, rekla sam
joj da je Veronika bila žena koja je obrisala lice Isusu kada je pao dok je
nosio križ. Odgovorila je: "Au, ja ću mu pomoći da se osjeća bolje. Ja ću Ga
njegovati kada pođem u nebo." Rekla sam: "Znam da hoćeš, dušo."
Na današnji dan prije dvadeset i dvije godine
sjedila sam na svom kauču i gledala TV. Bila sam skoro šest mjeseci trudna.
Osjetila sam da nešto curi i pošavši u kupaonicu otkrila sam da krvarim.
Pokušala sam zaustaviti krvarenje malim ručnikom, sjela sam u automobil i
odvezla se na obližnje tenisko igralište gdje je igrao moj suprug. Od tamo
smo otišli ravno u bolnicu. Moj liječnik je rekao da imam malu izraslinu,
koja je proizročila krvarenje. Želio je da ostanem preko noći u bolnici.
Kasnije tijekom noći otkrila sam da se ne radi o maloj izraslini. Naime, iz
mene je virila Juliena nožica. Od tog momenta događaji su se naglo odvijali.
Liječnik je bio pozvan i dao mi je lijek koji potiče porođaj. Liječnik je
odmah rekao da postoji velika mogućnost da Julie neće preživjeti. Bill, moj
suprug, i ja bili smo jako nesretni zbog toga. Nekoliko sati nakon dobivanja
tog lijeka, ništa se nije promijenilo i liječnik je rekao da mora obaviti
porođaj. Moj suprug i ja smo pitali da li postoji mogućnost da će dijete
preživjeti, ali smo dobili negativan odgovor. Nisu poduzete nikakve posebne
mjere, kao što bi se inače poduzele da je postojala mogućnost da će dijete
preživjeti. Naš liječnik se savjetovao sa stručnjacima iz bolnice
sveučilišta u Iowi i svi su se složili da poslije samo 22 tjedna trudnoće
dijete nema šansu preživjeti.
Bila sam pri svijesti dok je trajao porođaj.
Budući da je jedna Juliena nožica već bila vani, liječnik se namučio dok je
obavio porođaj. Na kraju ju je izvukao. Jedini zvuk koji se mogao čuti u
sobi bilo je moje i Billovo jecanje. Julie je bila položena na stol koji je
stajao sa strane, a zatim su je očistili. Nakon toga meni i Billu je bilo
dopušteno da je vidimo. Bila je najmanja beba koju sam ikada vidjela. Težila
je samo kilogram i pol. Bila je savršeno formirana beba, samo jako mala.
Teško je disala. Liječnik je ponovno rekao da Julie neće dugo živjeti. Nisu
joj dali kisik, niti bilo što drugo, te je bilo samo pitanje vremena kada će
izdahnuti. Malo kasnije odveli su me u moju sobu. Tamo smo Bill i ja
odlučili nazvati obitelj. Pozvali smo i svećenika da krsti Julie. Rekli smo
mu da se požuri. Kada je stigao žurno me upitao za ime djevojčice. Malo sam
zastala jer Bill i ja nismo ništa o tome odlučivali. Rekla sam "Julie" i on
je otišao krstiti je.
Liječnik je s vremena na vrijeme dolazio reća
da je Julie još živa, ali da neće još dugo živjeti. Prošao je jedan sat, pa
drugi sat, treći ...
Liječnik je ponovno nazvao sveučilište i svi
su i dalje ostali pri odluci da se ništa ne poduzima. Nakon šest sati
odlučili su prebaciti je u drugu bolnicu gdje su imali stručnjake i
instrumente za prerano rođene bebe. Iako su je prebacivali u drugu bolnicu,
nama je rečeno da neće preživjeti. Sveučilišna bolnica je bila udaljena dva
sata vožnje od ove u kojoj smo bili.
Sljedeća tri mjeseca Juliena života bili su
dani boli i tjeskobe za svih nas. Uzbuđenje i radost nakon svakog novog
preživljenog dana zamijenilo bi razočaranje i nazadovanje. Julie je
proživjela najgori mogući scenarij koji se mogao dogoditi novorođenoj bebi.
U trenutku porođaja došlo je do krvarenja u mozgu. Ovo krvarenje je
prouzročilo oštećenje mozga. Na ljestvici od 1 do 4, gdje je 4 najgora
mogućnost, Juliena ozljeda je bila ocijenjena četvrticom. Da bi se
spriječilo da glava djevojčice natiče, svakoga dana uz pomoć igle izvlačila
bi se voda vani. Sve ovo rađeno je jako pažljivo, a sve iz straha da
ne bi došlo do nekog novog oštećenja. Ovakvo stanje je trajalo oko mjesec
dana kada je jednostavno prestalo. Billa i mene liječnici su često pitali
koliko dugo želimo nastaviti ovakvo stanje. Htjeli su naše dopuštenje da
puste Julie da umre. Mi smo željeli da liječnici učine sve kako bi ju
spasili. Rečeno nam je da će Julie samo vegetirati. Da neće govoriti, niti
hodati. Slika Juliene budućnosti bila je strašna, ali mi smo sjejedno
željeli da liječnici učine sve u svojoj moći da joj pomognu. Sjećam se da
sam Boga molila da joj dopusti da upozna što je ljubav. To bi mi bilo
dovoljno. Julie je i dalje oboljevala od svake bolesti od koje je moglo
oboljeti novorođenče. Svaki sat njeni prstići ili nožice su bockani da se
provjeri razina kisika u krvi. Nije dugo trebalo da ponestane mjesta za
boskanje. Sada su je stiskali. Budući da je Julie bila na respiratoru, nismo
mogli čuti njen plač. Ali svaki put kada bi joj radili nešto bolno, ona bi
plakala, samo mi to nismo čuli. Bilo je mučno gledati što su joj sve radili
svakog sata i to iz mjeseca u mjesec. Kada je Julie bila dva mjeseca stara
dobila je virusnu upalu crijeva. Trebalo ju je hitno operirati. Billu i meni
je rečeno da rijetko koja beba preživi ovu operaciju. Opet su nas pitali
koliko dugo želimo nastaviti liječenje Julie. Prije ove operacije rekli smo
im da učine sve što mogu. Kada smo je vidjeli nakon operacije znali smo da
je brzo kraj. Bila je sva natečena i crvena. Dio njenih crijeva sada je bio
izvan tijela i bila je spojena na vrećicu sa strane. Liječnici su nam rekli
da iako preživi ovo, stanje se neće puno popraviti.
Respirator na kojeg je bila spojena nije bio
adekvatan Julienim potrebama, pa su se sestre izmjenjivale upuhujući joj
zrak. Vidjevši je u ovakvu stanju Bill i ja smo znali da je više ne možemo
mučiti. Sve ove tjedne bolničko osoblje nas je pokušalo uvjeriti da Julien
život i pored svega što je učinjeno, neće imati smisla. Neki su nam
predlagali da je pustimo umrijeti, drugi da je u slučaju da preživi
smjestimo u neku ustanovu. Nikada nam nije dan ni tračak nade, ali mi smo
uporno ustrajavali. Sve do ove posljednje operacije. Jedan pogled na nju i
bilo nam je jasno da smo došli do kraja. Bill i ja smo se na kraju složili s
liječnicima i rekli im da je u slučaju nekog zastoja puste da umre. Rečeno
nam je da oni to ne mogu učiniti bez sudskog rješenja. Molim? Izgleda da
postoji novi zakon koji regulira da se moraju poduzeti neke mjere spašavanja
prije nego se pusti da osoba umre. Konačno kada smo se Bill i ja složili s
liječnicima da se Julie prestane oživljavati, a oni nam kažu da je ne možemo
pustiti da umre u miru. Nitko nije očekivao da će Julie preživjeti noć nakon
ove teške operacije. Okupili smo naše roditelje i svećenika. Ostali smo uz
njen krevet govoreći joj i moleći cijelu noć. Ali Julie nije umrla. Cijeli
sljedeći tjedan svaki dan je bio kao i onaj prethodni. Čekali smo da umre,
ali je ona nastavila disati. Nekako Julie je uspjela izaći i iz ove krize.
Sve u svemu, za vrijeme Juliena boravka u bolnici posljednju pomast je
primila tri puta.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci moje dijete je proživjelo još trauma.
Kisik koji joj je bio potreban oštetio joj je mrežnicu. Julie je oslijepila.
Žile su bile oštećene od davanja infuzije, pa su sada upotrebljavali žile na
glavi. U jednom trenutku su odlučili da bi za nju bilo najbolje da joj se
ugradi cjevčica za disanje. Ubrzo nakon toga Julie je ponovo bila na
operaciji, jer se cjevčica začepila. Prilikom ove operacije Julie je bila
pet minuta bez kisika i rečeno nam je da je došlo do daljnjeg oštećenja
mozga. Nakon snimanja mozga bilo je jasno da joj je mozak jako oštećen.
Njene šanse za preživljavanje bile su jako male.
Julie je proboravila osam mjeseci u bolnici
prije nego što su liječnici smatrali da je spremna ići kući. Kući smo je
odveli s cjevčicom za hranjenje, cjevčicom za disanje, monitorima i bocom
kisika. S osam mjeseci Julie je težila tri kilograma. Kasnije se stanje
crijeva popravilo. U dobi od dvije godine cjevčica za disanje je uklonjena
iz njenog vrata, te je napravljena operacija za zatvaranje vrata. Nije joj
više trebao kisik.
Danas moje dijete ima dvadeset i dvije godine.
Jutros je dotrčala niz stepenice glasno se smijući. Bila je sva uzbuđena
zbog otvaranja poklona. Gabby i ja smo zapjevale "Sretan ti rođendan", a ona
se glasno smijala. Bila je sva izvan sebe jer je ovo njen poseban dan i bit
će dosta zabave. Zahvalna sam Bogu na ovome anđelu kojeg nam je dao. Kakva
posebna mala djevojčica. Sretan rođendan, dušo! |
