|
Hodajući stazom prepunoj
šuškavog lišča, uživajući u jesenskoj razkoši, Marija je polako koračala tražeći
broj na adresi doma za starije osobe. Sunce je nesramežljivo virilo iza zlatnih
krošnji i mamilo u obližnje parkove.
Osvrćući se, imala je poznat
osjećaj već viđenog. Toliko ljudi oko nje, a kao da je sama.
Ljudi su užurbano prolazili, spuštenih usana i pogleda. Ma gdje sam ja to došla?
Nije li tu nakad bio park prepun dječjeg smijeha? Pa evo, još je tamo stara
zaboravljena ljuljačka! Zar su je zaboravili pospremiti, ili su je namjerno
pustili kao opomenu?
Došavši do kraja drvoreda
ugledala je zgradu doma i brzo joj se približi. Lijepa moderna zgrada, pomisli.
Ušavši u zgradu doma, prvi dojam je potvrdio njene misli. Sve lijepo, čisto,
mirno, ali nešto je falilo u toj raskoši.
Zvuk njezininih koraka kao da
je pomaknuo sliku i najmanje trideset pari očiju punih očekivanja pogleda u nju.
»Dobar dan« pozdravi i izmami osmjehe na lica tih starih dragih ljudi.
Kako malo je potrebno, pomisli
Marija. Jedan osmijeh i pozdrav izbriše apatiju sa izborenih obraza, jedino oči
usmjerene prema ulazu ne mogu sakriti čežnju.
« U kući moga oca ima puno
mjesta« proletje joj.
Nismo li u jurnjavi života
zaboravili na »kuću« kojoj svi želimo doći. Zar smo zaboravili djeci pokazati
najveću zapovijed, našu ljubav, a ona sad u toj istoj jurnjavi zaboravljaju
starije kao na ljuljačke u parku?
Razmišljajući tako ugleda jednu
staricu. Sjedila je posve sama u kutu sobe. U zgrčenoj ruci je kao najveću
dragocijenost držala već posve izgužvano pismo. Bože, pa to kao da u kutu sobe
sjedi gospođa Ana. Pogled na tu ženu probudi u njoj sjećanje na Anu i već skoro
zaboravljene slike iz njene mladosti počeše slijediti jedna za drugom.
Ana je potjecala iz nekada
dobre seoske obitelji i na to je bila ponosna i onda kad joj se život rušio i
donosio joj samo patnju. Rano je ostala udovica sa dva sina. Djeca su rasla,
dobro su učila, susrela prve simpatije i sve je izgledalo u najljepšem redu.
Tada je Ana odlučila da se ponovo uda. Udajom je došla u kuću Marijina rođaka,
također udovca, koji je poslije udaje triju kčeri bio usamljen i trebao je u
kući žensku ruku.
Godine su prolazile i Anin prvi
sin našao je krasnu djevojku i s njom osnovao obitelj sa dvoje djece.
Prisjećajući se kasnije tih godine, Ani su bile svijetla točka koja joj je
pomogla da lakše nosi svoj križ.
Kad je izgledalo sve u
najljepšem redu iznenada se je njezin svijet počeo rušiti smrću starijeg sina.
Život kao da se ponavlja, znala je govoriti. Tu tešku ranu za svaku majku,
počela je potajno »liječiti« alkoholom. Od početka nitko nije shvatio što se s
njom zbiva, sve dok nije i drugi puta postala udovica.
Ženidbom drugog sina za nju je
počeo »pakao« na zemlji. Liječenjem tuge alkoholom je doprinjelo još većim
razmiricama u kući, čega je bila i sama svjesna, zato se je trudila oduprijeti
toj napasti.
Na kraju je ostala sama, više
puta gladna nego sita. Sin joj je rijetko potajice poslao nešto novca, no to
nije bilo dovoljno ni za osnovne životne potrebe. Pomoć susjeda ponosno je
odbijala, govoreći da ima svega. Jedino je znala pojesti ponuđenu hranu kod
Marijinih rođaka, kamo je i više puta dolazila da se ugrije.
Često je u ruci stiskala pismo,
koje je »baš tog dana» dobila od sina. Svi su znali za njezinu tugu i želju da
vidi sina i unuke i nitko joj se nije usprotivio kad je prepričavala sadržaj
pisma. Povratkom sina i snahe iz inozemstva, stara se žena nije uklapala u sliku
doma o kakvom je snaha sanjala u tuđini, zato je trebalo bolesnu i staru ženu
maknuti u privremeno izgrađenu prostoriju iza kuće. Tamo je Ana bolesna, gladna
i prezebla dočekala kraj ovozemnog života.
»Gospodine, koliko puta neka
oprostim svojemu bratu, ako je griješio protiv mene? Do sedam puta? Ne kažem ti
do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam puta«. Mt.18,21-22
Usprkos svoj patnji Ana je
znala oprostiti i onda kad se drugima činilo da je to nemoguće.
U toploj auli modernog doma za
starije Marija se trgne, čvršće ovije jaknu oko sebe, kao da želi da zadrži
toplinu, nasmiješi se gospođi u kutu i krene prema recepciji. |
