|
Zagreb,
27. siječnja 2004. (IKA) - U nastavku Teološko-pastoralnog tjedna 27. siječnja u poslijepodnevnom dijelu
rada predavanja su održali dr. Željka Čorak i
akademik Tonko Maroević, koji su imali zadatak
likovnoga vrednovanja sakralnih prostora odnosno
likovnosti u njima od 1945. do 2000. godine. Oboje
su se predavača zadržali na nekim izabranim
primjerima, bez želje da dadu kronološki ili pak
sustavni pregled te tematike. Izrazivši zahvalnost
što na TPT-u može govoriti o spomenutoj temi, dr.
Čorak posebice je htjela posvijestiti svećenicima
kako su oni čuvari baštine i na neki način čuvari
našega identiteta. Umjetnost živi od krize i sama
proizvodi krizu, rekla je uvodeći u temu
predavačica, pa je davna dvojba oko prenaglašene
tjelesnosti Michelangelovih likova slična onoj
koja se može sresti i u naglašenoj tjelesnosti
današnjice, a naš je problem u odumiranju
memorije. Bog je, rekla je, na neki način naša
skupna memorija. Stoga je sakralnost u umjetnosti
privilegirano područje pa je Kristov lik uvijek
ponovno izazov stvarnoj likovnosti. Crkve danas
više nisu Biblija za nepismene, jer je to postala
televizija, već su one prostor u kojemu se okuplja
zajednica koja slijedi jedinstveni put prema
Istini. Crkva je mjesto gdje vertikalno prelazi u
horizontalno, a križ je tome najistinskiji simbol.
On je sraz i mjesto dodira tih energija, veća od
svega što o tome uopće možemo i znati, a crkva je
u prostoru ta energija koja ne mora nužno imati
tijelo, već to može biti i točka u prostoru.
Navodeći uspjele, manje uspjele i posve neuspjele
primjere sakralne arhitekture u Hrvatskoj i BiH
dr. Čorak je govorila o crkvama na otvorenom i o
posve zatvorenim crkvama, ističući Prtenjakovu
crkvu u Hercegovini na otvorenom te kapelicu
istoga arhitekta u samostanu na Šipanu. Između
primjera potpune otvorenosti i potpune
zatvorenosti postoje i pokušaji ostvarivanja tzv.
crkve-cvijeta, što je ostalo samo na papirima.
Crkva ima svoju obvezu i prema krajoliku, a ona je
uvijek i mjesto hodočašća što se podudara i s
crkvom koja predstavlja neku vrstu Burga-grada, pa
ostvariti uspjelu crkvu nije jednostavno, ali je
moguće. U tom je smislu posebice pohvalila
arhitekta Prtenjaka i njegovu crkvu Sv. Petra na
Boninovu u Dubrovniku, istaknuvši njenu sraštenost
s prostorom, kontemplativnost, kompaktnost
volumena i izbor materijala što sve daje uspjelo
sakralno djelo. I crkva Nikole Bašića u Vrpolju,
koja svojim izgledom podsjeća na crkvu-tvrđavu u
Vrboski na Hvaru, također je uspjela, što se ne bi
moglo reći za Svetu Mati slobode u Zagrebu, o
kojoj je dr. Čorak iznijela više zamjerki. Posebno
se kritički izrazila o župnoj crkvi u Kiseljaku, a
kritike je izrekla i na rješenje svjetla u
zagrebačkoj katedrali, te još kritičnije govorila
o gradnji svećeničkoga doma na Kaptolu u
Zagrebu.
Akademik Maroević rekao je kako je
spomenuto razdoblje kritično za umjetnost i za
religiju, budući da su bila ograničena ne samo
sloboda i prava već i materijalna sredstva kako bi
se ostvarili značajniji rezultati. Tako se i
problem sakralne umjetnosti prilagodio ukupnim
mogućnostima likovne umjetnosti. Ipak, Dulčićeva
freska u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja
predstavlja prijelomnicu u shvaćanju zadaće te
umjetnosti. Premda se predavaču, tada kao
srednjoškolcu, činilo da je to korak unazad, bio
je to istinski veliki i značajni korak koji je
naznačio kako ići pošto-poto ukorak s vremenom ne
mora značiti da je neka umjetnost vrednija. Od
1945. godine razvio se stanoviti pluralizam, a u
Hrvatsku je apstraktnija umjetnost sakralnih
prostora ušla gotovo više kroz ostvarenja u BiH.
Kiparstvo je značajniji prinos likovnosti
sakralnoga fundusa u Hrvatskoj, rekao je predavač,
spominjući uzgred Meštrovićeva, Kršinićeva,
Kožarićeva i Kovačićeva djela te se usputno
osvrnuvši na još poneka ostvarenja. U slikarstvu
je amblematičan opus Đure Sedera koji je napravio
prodor kroz mogućnosti slike ušavši tako u
biblijsku tematiku. U krizi religioznosti
umjetnost je parazitski zauzela mjesto nudeći
ljudima, ako ne vječnost, a ono barem ontološku
projekciju, rekao je zaključno akademik Maroević,
nakon čega je uslijedila plodna rasprava.
|
