|
“Moram s Vama razgovarati” nesigurno je zvučio Marinin glas kada je nazvala tog
hladnog predbožićnog dana.
Marina je bila učenica 1. razreda trgovačke škole, a u mom je dućanu obavljala
praksu. Živjela je u porodici niskih primanja i problematičnog ponašanja. Bila
je komunikativna, bistra i lijepa djevojka.
“Dobro Marina, gdje si?” krenula sam
na sastanak s njom. Prišla mi je u kafiću, te smo sjele za prazan stol naručivši
sok.
“Marina, što je tako hitno?!”
upitala sam znatiželjno. Gledala me u oči i rekla:”Nazvat će vas ravnatelj škole
ili pedagog i pitati da li ste mi poklonili cipele, prosim vas da to povrdite.”
“Molim, hoćeš da lažem za tebe, i o kakvim se
cipelam radi?!” upitala sam iznenađena.
“Pa znate, jedan mi je čovjek u Zagrebu prodao ove
”Marte” bez računa, a sada jedna učenica u školi tvrdi da sam joj ukrala”
odgovorila je prilično sigurna u svoju priču.
“Dal si ukrala?”
Šutila je.
“Marina, ne mogu lagati ni za tebe, niti za bilo
koga, najbolje da priznaš istinu u školi i molim te da me više nikada ne uvučeš
u takvo što” ozbiljno sam joj rekla i otišla svojim poslom.
Posao mi nije išao najbolje jer sam stalno
razmišljala o Marini. Otišla sam u njenu školu na razgovor. Situacija je bila
očita; Marina je ukrala cipele, te uporno izmišljala priče odkuda joj, ne
namjeravajući priznati istinu - objasnila mi je pedagogica, dajući mi do znanja
da nije, naravno, povjerovala u priču da sam joj ja cipele dala. Tijekom
razgovora spomenula je i razne pedagoške mjere, naglašavajući da bi je mogli
isključiti iz škole u najgorem slučaju.
To sam veče razmišljala da li da nešto poduzmen i na
koji način. U molitvi sam prepustila odluku Bogu.
Ujutro je Marina došla na praksu. Pozvala sam je na
razgovor; “Marina, ti si ukrala te cipele, a sada te strah priznati - strah te
kazne - strah te tvojih školskih kolega, strah te nadimka “Lopov”. Kimnula je
glavom. “Odlučiš li reći
istinu, vratiš li cipele i zamoliš za oprost, te podmiriš štetu toj učenici,
spremna sam s tobom otići u školu i reći im kako te mi cijenimo kao dobru i
vrijednu praktikanticu. Znaš, svatko od nas je u životu učinio nešto
nepromišljeno zbog čega je požalio, ali to većina ne priznaje, a znaj,
hrabrost je priznati pogrešku i moliti za oprost.
Suze su joj potekle : “Idemo!” rekla je.
U školi su bili blagonaklonjeni. Kada je priznala,
nisu poduzeli nikakve pedagoške mjere, a ravnatelj joj je rekao i par rečenica
pouke i podrške. Ostalo je još samo da nazove oštećenu učenicu. I taj je
razgovor prošao u dobroj atmosferi, a štetu će Marina nadoknaditi jednim
čašćenjem u kafiću. Odjednom
mi nešto palo na pamet.
“Imam iznenađenje za tebe, Marina , spremi se idemo u Zagreb.” rekoh joj, te
odosmo u najveći trgovački centar. Ubrzo smo našle “Martes” dućan. Rekla sam joj
da bira cipele koje želi bez obzira na cijenu. Izabrala je cipele za koje bi
njen tata radio mjesec dana.
Vratile smo se vlakom prepunim ljudi predblagdanskog raspoloženja, tako da smo
zajedno sjedile na jednoj stolici. Ispratila sam je riječima: “Marina, znam da
su čeznula za cipelama koje ti tvoji ne mogu priuštiti. Ovim poklonom želim
nagraditi tvoje priznanje i pokazati ti da ima i drugih načina u životu da
dobiješ ono što želiš. Mogla si npr. raditi par dana više i zaraditi za te
cipele, samo da si mi rekla što želiš.”
Kada se priča pročula, djevojke na praksi su mi
zamjerile kao i neki drugi ljudi. Moju gestu su protumačili kao podržavanje
lopova. Osjećala sam se čudno. Intuitivno sam znala da sam dobro učinila a
ipak.... Tad mi je samo bilo važno što će reći moj desetogodišnji sin. Vidio je
Marinu s kutijom na kojoj je bila cijena 3 x veća od cijene cipela koje je on
dobio te zime. “Kupila sam
Marini cipele” rekoh mu. “Videl sam”
“Što kažeš na to?”
“Dobro si učinila mama, to je prava božićna priča” rekao je sretan zbog Marine.
“Da, to je prava božična prića, ali ne zbog toga što sam za Marinu učinila, nego
zato što imam takvog sina” rekoh mu.
Više mi nije bilo važno kako tko tumači moje djelo. Bila sam sigurna da sam
učinila najbolje što sam mogla. |
