|
Zvonila je budilica.
Djevojčica se protegnula i
ugasila ju. Ostala je ležati još neko vrijeme u krevetu, no ubrzo se odvažila i
ustala.
Imala je poseban plan za to
jutro. No, to nije nitko drugi znao osim nje. Jutro je bilo pravo jesensko.
Kišica je sipila.
Bila je sama kod kuće, mama i
tata su već odavno bili na svojim radnim mjestima. Stavila je torbu na leđa i
obukla žutu kabanicu. Bilo je vrijeme da krene u školu.
Na putu je svratila u obližnju
pekarnicu. Pozdravila je vedro i nasmiješeno, no prodavačica ju je pozdravila
svojim mrmljanjem jer je neposredno prije njezinog ulaska završila pranje poda.
Djevojčica je zatražila svoje omiljeno pecivo, kada je izvadila novčanicu da
plati, prodavačica joj je prigovorila zašto nema sitnih novaca. Djevojčica je
pronašla u džepiću nekoliko kovanica što je bilo dostatno da plati pecivo. Vedro
je pozdravila pri odlasku, ali nije dobila odgovor.
«Aha, za početak ništa..»,
pomislila je u sebi.
Nastavila je hodati prema
autobusnoj stanici. Pozdravila je vozača, pokazala mjesečnu kartu a on ju je
samo mrko pogledao...sjela je na prazno sjedalo. Na sljedećoj stanici ušle su
dvije djevojke i sjele ispred nje. Glasno su komentirale «sebičnost» svojih
roditelja koji im ne mogu kupiti cipele dobro poznate marke koje su se prošli
tjedan pojavile u trgovini, a bakama je baš ovaj mjesec morala kasniti
mirovina...na red je došla njezina stanica, ustala se i izašla. «Ništa se nije
promijenilo», reče pomalo razočarano u sebi.
Koračala je iza dva poslovna
čovjeka u kaputima i odijelima koji su raspravljali o nekim vrlo bitnim
poslovnim transakcijama i o kalkulacijama oko preuzimanja neke lošestojeće firme
koja je bila vrlo dobra prilika s time da radnicima još koji mjesec ne treba
dati plaću.
«Tužan je ovaj svijet.»
zaključi Djevojčica.
Kišica je i dalje sipila. Imala
je još 5 minuta do škole. Sve joj se više činilo da njezina misija neće biti
ispunjena. Nedaleko od škole uočila je prosjakinju koja nije bila prikladno
obučena za ovo prohladno jesensko jutro. Djevojčica je zastala, izvadila onu
novčanicu kojom je htjela platiti pecivo u pekari i pružila ju prosjakinji. Ona
ju je pogledala s posebnim sjajem u očima, i tiho rekla «Hvala ti malena.»,
Djevojčica joj se vedro nasmijala i nastavila hodati.
Sada su joj bile jasne
župnikove riječi koje je čula u nedjeljnjoj propovijedi, da je Isus sakrio
najveće blago u malenima.
Radosno se nasmiješila sama
sebi i zadovoljno stavila kvačicu u svom memo planeru za ovo jutro. |
