Ovu priču posvećujem onomu koji mi je
ukazao na istinske vrijednosti u životu, ali i svima onima koji ih još
nisu spoznali, da im dugo ne ostanu neotkrivene.
Da bih imao pravi početak, moram posegnuti duboko u prošlost, već dokle
sežu sjećanja na moje djetinjstvo... Najdalje slike vraćaju me u
najdraži kutak moga roditeljskog doma, prelijepu ostakljenu terasu gdje
mi je u igri prolazilo najljepše vrijeme za koje sam tada mogao znati.
Još ljepši pogled na more otkrio sam u kasnijoj životnoj dobi.
Zanimljivo, kako ostatak raskošne kuće nikad nisam naročito zamjećivao.
Nekako, to je bila moja svakodnevnica.
Ali, pogledi, e oni su nudili nešto novo.
Poslovnu zauzetost svojih roditelja gotovo i da nisam osjetio, jer sam
ja uvijek zauzimao
najvažnije mjesto u njihovim životima. Doista mogu reći, odgojila me
njihova ljubav. Svo
svoje poštenje mogu zahvaliti njihovoj nesebičnoj brizi i trudu oko
mene. No, duhovna ispunjenost zasluga je nekog dugoga. Nekog koga sam
uočio prvi put sa svoje terase, dok sam još percipirao svijet oko sebe.
Vidio sam dječaka svojih godina na malom čamčiću sa svojim ocem kako mu
pomaže u ribolovu. Taj jednom slučajni pogled počeo je davati novi
smisao boravku na terasi. Jednostavno, činili su moju novu preokupaciju.
Bilo je zanimljivo promatrati njihov rad
dok su izvlačili mrežu sa ribama. Po izrazima lica, shvatio sam da to
nije bio nimalo lak posao, pogotovo kad uzmem u obzir činjenicu da ja
napor, osim školskih obveza nisam upoznao. Zato sam se još više divio
tim vrijednim rukama. Tako bih nerijetko zapao u razmišljanja o raznim
načinima života, te često bivao sve usamljeniji, zamišljeniji.
Roditeljima jesam na mnogočemu zahvalan, no uz svu pažnju koju su
poklanjali svome jedincu, unatoč neiskrivljenim životnim vrijednostima,
nedostajala im je prava, živuća vjera kako bi usavršili svoju ljubav, pa
i prenijeli na mene. Niz prijatelja koje sam upoznavao kroz cijelo svoje
školovanje nisu ništa promijenili u tom pogledu. Naum mojih roditelja da
postanem diplomata, omogućio mi je da pohađam najbolje škole. Nisam se
bunio toj njihovoj želji, nekako sam se i sam uvjerio da bi to moglo
biti dobro za mene. Pogotovo, stoga što sam odlično prolazio, i bio
cijenjen od nastavnika koji su uvijek hvalili moje dobro vladanje i
izniman odgoj.
Sjećam se jednog pitanja o vjeri u Boga,
kada sam odlučno rekao da ne vjerujem i time zadovoljio druge ljude
svojim odgovorom, no nekako me ipak nešto tištilo. Nisam znao zbog čega
točno, pa sam i zanemarivao razmišljanja o tome nepoznatom uzroku, no
osjećaj nekog unutarnjeg nezadovoljstva, unatoč najpoželjnijim uvjetima
života koji sam imao, nije tinjao.
Kroz cijelo vrijeme nisam zaboravljao svoj
svakodnevni pogled s terase koji mi je davao slike dvije poznate
prilike kako love ribu. Zašto sam imao taj poriv, nisam znao, sve do
susreta s tim mojim vršnjakom.
Naime, očito, mene su zabavljale misli
koje su mi navirale zbog tog pogleda, one su me odvlačile od poznate
rutine i tada sam osjećao da je to vrijeme, moje vrijeme. Nekako, ta mi
je slika bila poput nekog imaginarnog sugovornika kada bih se počeo
povlačiti u svoj svijet pitanja i traženja odgovora. Najviše sam htio
otkriti postoji li Bog. Svi stavovi u mojoj okolini su bili negativni,
no taj odgovor nisam prihvaćao, jer ga nisam doživio, nego samo zadržao
kao prihvaćen od drugih. Teško je reći zašto mi nikad prije nije palo na
pamet upoznati se sa dječakom, vršnjakom, no baš kad sam najintezivnije
razmišljao o smislu života, te prvi puta zazvao Boga, tada sam osjetio
potrebu da se upoznam s njim. Obratio sam se Bogu odjednom, počeo
razgovarati s njim, i tražiti znak da mi ako postoji, pokaže to.
Sada mogu reći da sam bio odveden do
vršnjaka. Nije bilo teško pristupiti mu i njegovu ocu, ali je teže bilo
realizirati moju ponudu da im pomognem. Ipak sam uspio. Nakon ulova,
uslijedio je razgovor koji je zauvijek promijenio moj život. Vršnjak je
bio najstariji od svoje petero braće i s ocem je imao dužnost
prehranjivati obitelj. Majka mu već davno nije bila među živima. No,
unatoč, po meni, tako nesretnim životnim okolnostima, on nije prestajao
zračiti svojom vedrinom.
Kada je rekao da to duguje dragom Bogu,
osjetio sam snažnu emociju. Sjetio sam se svojih misli i tada sam
shvatio da sam našao prijatelja s razlogom. Rekao mi je: Bez Boga ne
možeš doseći pravi smisao života, a s Bogom imaš sav smisao koji ti
treba. Moja vjera osvješćuje mi prisutnost Božju. Jednostavno, osjećaj
koji me preplavljuje, ne može da je nestvaran. Znam da je Bog uvijek sa
mnom. Snaga mojih ruku dar je Njegove milosti. I onda kada se u mreži
ribe ne nađu, ne manjka mi osjećaj zahvalnosti, jer znam da će On
providjeti rješenje za mene i moju obitelj.
Naime, Bog svoju djecu, nikada ne ostavlja. Nije li upravo svaki čovjek
dokaz Božanskog djelovanja. Kako bi te inače stvorio da postojiš sa
svojom besmrtnom dušom, a da to nije djelo Božjeg nauma. Kao što si sada
sposoban za život, razmišljanja i osjećanja, oduševljenja i očajanja,
odlučivanja i biranja, doživljavanja samog sebe, tako su ti te
mogućnosti dane nepovratno, da s njima uvijek postojiš.
Moje već pripremljeno srce potpuno se otvorilo uslijed ovih riječi.
Molitva te noći bila je prijelomni trenutak za moj daljnji život. Što
sam više suzama dozivao Boga, toliko sam osjećao ispunjavanje snagom
cijelog moga bića. Sad znam da sam bio u Božjoj milosti. Jer Bog nikada
ne odbija naše molbe, ako mu s vjerom zavapimo. Nije mi trebalo dugo da
odlučim napustiti svoj dosadašnji život, poziv, bogatstvo, koje sam i
podijelio sa svojim prijateljem, te krenem na jedan drugi put - put
istine i života. Napokon sam našao svoj mir, pravi mir, a preko oltara
često ponavljam stihove iz psalma 33 (16-22): Naša se duša Gospodinu
nada, on je pomoć i zaštita naša. Srce nam se u njemu raduje, u njegovo
sveto ime mi se uzdamo. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo.
