|
Veliki blagdan. Njezin blagdan. Jutro. Njenu
blizinu osjećala sam tako snažno, toliko mi je pomogla molitva u prisutnosti
drugih koji su se tada osjećali kao ja. Miris voska, svjetlo svijeća,
pružali su mi u tom trenutnu toplinu koja mi je bila neizmjerno potrebna.
Osjećala sam puninu. Riječi propovijedi pružile su utjehu nakon velike
praznine koja je nastala zbog nesporazuma. Tada u tom trenutku bila sam
sretna.
Poslijepodne. Spremanje, u susret s obitelji,
prijateljima. I tada, lom, velika bol, bol koju su gušile suze. Grcala sam,
jer je moje tijelo imalo neprirodan položaj. Krik koji je bolio moje
najmilije. Tada sve što mi ostade, za što imadoh snage je dozivljati ime
Majke. Znala sam da je Ona tu i da plače zbog mojih bolova. Ali znala sam da
sam u Njezinoj milosti i da po Njenom zagovoru to nije kraj. Pored svih
bolova, znala sam da ću preživjeti i taj dan i da će sutra biti bolje.
Večer. Pustila sam da stručnjaci rade svoj
posao. Prepustila sam svoju bol u njihove ruke
i iako je bilo pomalo neugodno, tada se bol smanjivala. San je bio više nego
očekivan.
Novo jutro donijelo je novu brigu. Kako je
operacija prošla? Tada je to bilo najvažnije, iako sam se osjećala kao da
nemam svoga tijela, jer kao da nije bilo moje, dah olakšanja zbog uspjele
operacije čak mi je donio i osmijeh na usne, iako mi tada nije bilo do
smijeha zbog svega.
Osjećala sam se jadno i duhovno i fizički, ali
znala sam da samo treba proći vrijeme. Znala sam da nije ništa gotovo. Par
dana kasnije shvatila sam da je sve što mi se dogodilo bilo upravo zbog moga
puta i da je sve ovo samo moja žrtva. Na to mi je ukazao nepoznati fratar
koji je te nedjelje tako nenadano ušao na vrata moje bolesničke sobe i donio
mi potreban mir.
Sakramenti ispovijedi i pričesti toga dana
bili su mi najdraži, najljepši u životu, jer to Tijelo Kristovo koje sam
tada primila, primila sam s tolikom željom, toliko mi je Krist bio blizu.
Marija je kod Njega izmolila za mene, za nastavak moga života i bilo je
prekrasno primiti Ga, primiti Živoga Krista.
Moj put ponovno je imao smisla. Moja duša više
nije tražila razloge za patnju. Nije se pitala „Zašto?“. Fizička bol je bila
neminovna i trajala je, traje i dalje, ali više ne boli duša.
Možda mi se dogodilo i da padnem duhom u
zadnja tri mjeseca, ali taj pad je bio kratkotrajan i dogodio se zbog
sjećanja i ponajviše zbog nemogućnosti da krenem dalje, zbog te fizičke
prepreke, da koračam. Ali duh je sada jak, ne boji se više.
Moja obitelj pružila mi je svu brigu i ne znam
kako im zahvaliti. Nikada im neću moći uzvratiti dano, ali oni to ni ne
uvjetuju. To je čista obiteljska ljubav i tu se nema što reći.
Pored svega imam i prijatelje, koji se nisu izgubili u magli, prijatelje
koji su vidjeli moje pravo ja i prihvatili ga i pružili mi šansu, pružili mi
ruku koja mi je trebala.
Bogu najviše zahvaljujem što ih je nanio na moja vrata i što su oni bili tu
kada mi je bilo najpotrebnije, možda su neki bili i stranci, ali nisu se
bojali prihvatiti moj tihi jecaj upomoć. Tada sam vidjela tko je moj pravi
prijatelj i hvala im zbog toga.
Sada teško koračam, ali napredak se vidi.
Najviše zahvaljujem svojoj obitelji, edicinskim sestrama i osoblju koje je
bilo toliko srdačno, doktorima koji su znali što treba učiniti, prijateljima
koji su stiskali ruku i pružili zagrljaj, ali posebno onima koji su ojačali
moju osobnu vjeru.
Gospodinova milost dala je da i dalje vidim
smisao u patnji, sreću u tuzi, radost u boli, jer ovo sve nije ništa. Moja
bol je samo kušnja, moja kušnja vjere i put kojim moja duša teži vječnom
životu.
Moj duh je sada jak. Bog mi je dao snage
prebroditi sva iskušenja u kojima sam se našla tijekom teških trenutaka i
boli, ali ne bojim se više svojih osjećaja i postupaka u prošlosti, jer znam
da će biti oprošteni od onih koji znaju praštati.
Moja bol više ne boli, ne postoji, jer je tu
Njegova ljubav koja je pružena i upotpunjuje moje srce.
|
