|
Imala sam 17 godina kada me je prvi puta počela
obuzimati vjera. Svaki dan sve više težila sam
nečemu višem, iznad ovog zemaljskog. Nečemu
beztjelesnom
Rođena sam u
katoličkoj obitelji i vjera je bila kruh naš
svagdašnji. Lomili smo ju između sebe, ali sve
do toga vremena nisam osjetila u sebi «ono»
nešto. Do tada nisam vidjela taj prostom oku
nevidljivi put. Svake sam večeri prije spavanja
molila već u najranijem djetinjstvu napamet
naučen «Oče Naš», nikada nisam razaznavala
smisao molitve. Znala sam, tako se obraćam Bogu
i on me čuje. U tim godinama koje su slijedile
nekakve bure u meni pretvorile su sve naučene
molitve u iskren razgovor s Njim. Kao da sjedi
uz mene, drži mi glavu u krilu i miluje kosu, a
ja mu povjeravam sve moje boli. Bio je to blizak
razgovor moje duše i Njega. Nikada nisam zaspala
a da nisam izustila «hvala» za dobro i loše u
tom danu. Jer sve je to volja Njegova.
Kao dvije paralelne
linije uz vjeru i sve te vjetrove u mojoj duši
počela me obuzimati misao da se još više dam
Bogu. Po naravi sam temperamentna i nisam mogla
ići do one krajnje granice da se zaredim. Ipak,
uvijek sam u sebi ćutila veliku potrebu
pomaganja, davanja, onima koji nemaju. Tada me
obuzimala misao da krenem u misije.
Izmijenila sam
nekoliko pisama sa svećenikom koji mi je tada
mogao o tome nešto više reći. Njegove riječi
bile su pune topline, pune putokaza. Smjernica
koje ja u svom zatvorenom krugu nisam mogla
vidjeti. Rekao je: »Osvrni se oko sebe, vidjet
ćeš ljude u potreb. Misije su tu, svugdje oko
nas».
Uistinu, tada sam
shvatila bit ovog života, shvatila sam bit
svojeg postojanja. Nikada nisam prošla pokraj
ispružene ruke a da nisam ostavila bar mali dio
sebe. Nikada prosjaku nisam zatvorila vrata.
Nakon nekoliko
godina sam se udala. Rodila sam dijete, dijete s
teškoćama u razvoju. Dobila sam svoju misiju!
Puno puta mi se dogodi, kada me život iscrpi da
upitam «Bože, zašto baš mene?», a odgovor
unaprijed znam. Ponekad razmišljajući upitam i
sebe, da li sam od Boga tražila previše, da li
sam od života tražila previše?
Ja moj križ nosim,
padam i opet ustajem. Put do moje gore je dalek
i dug. Samo On zna što će me još sve na tom putu
snaći. Ja idem dalje i ne ostavljam ga. Moja me
vjera vodi. |
