Veliki Petak te godine
ostat će zauvijek u mom sjećanju noseći sobom tugu raspeća Kristova i
početka rata u jednom malom posavskom mjestu.
Samo su odjedanput došli,
onako bradati, prljavi i ružni!
Razbijali su tišinu jutra
bombama i rafalima (kao da se kod njih tako budi, kao da nemaju pijetlove
ili neke druge vjesnike zore) došli su uzeti dio dio naših duša, oteti nam
sreću i zaviti naše majke u crnilo.
Došli su uzeti nam sve ono
što su naši pradjedovi, djedovi, roditelji stvarali.
Došli su ukrasti naša
sjećanja.
Ali nisu uspjeli!
Često se sjetim tog jutra i pomislim, Bože, čega mi je bilo najžalije?!
Oca koji je ostao zatočen,
kuće, prijatelja, stabla jabuke, mojih knjiga, pjesama, ploča R.Stonsa,
kompleta Krleže, slika iz djetinjstva (kojih više nemam i kao da nema ni
uspomena, ponekad mi se čini).
Čega mi je bilo najžalijne
kada sam nad svime ronio suze i beskrajnom tugom dozivao ime Boga da nam
pomogne.
Jedni su se pitali:zašto
Bože, gdje si?!
Učini nešto, ne ostavljaj
sina bez oca, oca bez majke, muža ne rastavljaj od žene! Zašto? Gdje si
Bože?
Pitao sam se i ja gdje je
Bog?!
Bio je s nama i plakao,
plakao kišom što se slivala niz nebo.Plakao!
Stavio je u svoje okrilje
one koje je mogao i bio tužan zbog onih koji nisu mnogli stati. Plakao je
sve te dane.
Danas, kada je rat iza nas,
kada me obuzmu te tužne misli (a znaju doći često), sjetim se očiju mog psa,
male poetnerke (Tea se zvala), sjetim se boli koji je nosila u očima i suze
mi navru (a već sam odrastao i možda ne bih trebao plakati, posebno ako me
netko gleda, ali što me briga) i ne prestaju. Sjetim se mladosti, kojoj
nemam neki opipljiv trag, osim onoga što ga nosim u svojoj duši.
Sjećanja na moju mladost
nema.
Stablo jabuke je tamo, ali
prepuno nekog traga od granata.
Moj otac je davno pušten iz
LOGORA (zamislite - logor u 20.-tom stoljeću ovoga života), ali kao da ima
manje sjaja u očima (ili se varam).
Porušena crkva je
obnovljena i zvono ponovno zvoni u podne kao i prije, ali, ja nisam tamo i
zaboli me, zaboli jako zvuk koga ponekad osjetim negdje drugdje, ali nikada
ne čujem onako zvonko i milo kao u mom susjedstvu u blizini naše crkve.
Došli su nam uzeti
prošlost, uništiti sadašnjost i stvoriti budućnost, ali nisu uspjeli!
Snaga vjere, molitve uslišane i ljudi sa svojim dušama i srcima, ipak su
iznijeli još jednu bitku i izašli kao pobjednici iz nje.
Svatko s više rana,
povrijeđenom dušom i još sjeđom kosom, ali pobjednički ponosno!
Gubeći, spoznali smo vrednotu života!
Danas, tako sam ljut na
sebe, kada,onako izbačen iz takta znam reći neku možda ružnu ili
neprilagođenu rječ svom ocu ili majci.
Kada se, nakon umornog i
napornog radnog dana, vratim u svoj dom i tražeći mir, ljutito, naredim
djeci da odu u drugu sobu, jer sam umoran i trebam zasluženi odmor.
Kada voljenoj ženi
izgovorim sve ono što sam trebao nekom nezadovoljnom kupcu.
Kada ne nađem vremena za svoju obitelj!
Jako sam ljut na sebe kada
to činim!
Jer, sjetim se Velikog
Petka te ratne godine i onda mi jedino suze navru na oči, baš kao i kada sam
gledao, dok smo odlazili, tugu u pogledu psa koji je ostao u strahu za
životom.
Ne dozvoli da ti dušu
povrijedi ikada tvoja obitelj, roditelji,prijatelji.
Podari im svoje vrijeme i budi za njih uvijek u dobru, jer, oni su uz tvoju
vjeru u Krista, najveće blago koje posjeduješ.
Sve ostalo je prolazno i
nema taj značaj.
