|
Kao i obično nakon posla i okrjepe jelom, kunjao
je pred upaljenim televizorom. Odmarajući se
slušat će najnovije vijesti. Bilo je to
više-manje sve što je gledao na televiziji.
Odbilo ga je od nje njezino usmjerenje. Previše
izvan prostora i vremena, bez samilosti za
obične svakodnevne poteškoće čovjeka čijom se
pretplatom uzdržava. Znao je da su i vijesti
takve, ali ih je nastojao prevoditi i koliko
toliko saznati što se događa.
A to s njegovim
poslom išlo je čudnim tokovima. Do Domovinskog
rata bio je ugledan djelatnik, neprestano je
napridova, kao i tvrtka u kojoj je radija.
Velikosrpska i jugoslavenska namisao sve je
preokrenula. Počeja je nemilosrdni rat. Naravno
da nije čeka da mu netko uputi poziv. Sam je
otiša. Tukao se ne misecima, već godinama. Kada
se umoran vratija, tvrtki je i dalje dobro išlo,
ali radno misto za njega je bilo prekriženo.
Novi vlasnik, jedan od »podrumaša«, nije tija
primati one koji su žestoko sudjelovali u ratu,
kako se zna izražavati. Pričalo se da se boji da
ne »prolupaju« na radnom mistu. Uzalud što ga je
liječnik proglasija i dalje zdravim, njemu
pristup u tvrtku i dalje nije bija dopušten.
Odlučija se ne predati. Pomoga mu je dobar
prijatelj, vrsni odvjetnik. Baš ga briga što ga
vlasnik nije podnosija. On je htio raditi, i to
pošteno raditi.
Baš je nešto o
tome razmišljao kada su do njega sa zaslona
televizora doprle riječi: »... bit će protjerani
s Otoka...«. Razbudile su ga i privukle njegovu
pozornost. Govorilo se o tome kako treba
zaustaviti teroriste, njihov nedavni napad
pokazao je svu pogubnost ideologije koju šire,
ne smije im se dopustiti djelovanje, mora se
spriječiti pod svaku cijenu, protjerivanje je
jedna od prvih mjera... Zaplovio je opet u svoje
misli.
Kada je ono počelo
mirisati na rat u ovim našim krajevima, ovi s
tog Otoka bili su među najglasnijim zagovaračima
propale države. Nije ih pokolebalo ni to kada je
galama otvoreno prerasla u oružanu pobunu,
terorističko ubijanje, odcipljenje ozemlja pa
nesmiljeni rat. I nadalje su nastavili isto, i
nadalje, i nadalje... Prilagođavali su samo
govor novonastalim prilikama. A rat je guta
ljude, kuće i nečiju budućnost.
Uzeo je papuču i
namjeravao pogoditi televizor, kao da mu je on
kriv. Predomislio se u posljednji trenutak i
pogodio otvoreni prozor. Netko je vani viknuo.
Bio je to prozor koji gleda na prometnu ulicu u
ovom dijelu starog grada. Zacrvenio se, podigao
i spustio stubama prema ulici. Ako se nekome
trebadne i ispričati, učinit će to, važno je da
je samo vani.
Nije nikoga
zatekao kako zuri prema njegovu prozoru. Valjda
prolaznici nisu imali vrimena istraživati što se
dogodilo. Sjeo je ispred poznatog kafića.
Poslužiteljica će mu doniti uobičajeno piće,
progovoriti nekoliko riči i pustiti ga na miru.
Dobro ga je čitala i zna kada ne treba previše
gnjaviti.
Poznaje »tirače sa
svoga Otoka«. Naravno da nije na strani
terorista, ali nije ni na strani dvostrukih
mjerila. Usiklo mu se njihovo ponašanje u pamet
već u mladim danima. Iša je učiti njihov jezik.
Svi ga znaju, zašto ne bi i on i tako sebi
olakša kretanje u ovom suvremenom svitu. Uredno
je dobija jamstveno pismo, prikupija nešto
američki dolara, nešto njihova novca i zaputija
se u zanimljivo iskustvo. Agencija preko koje je
iša u svojim je brošurama govorila o Otoku sve
najlipše, naravno i o njegovim ljudima, slavnoj
prošlosti, uticaju u svitu. Valjda ni raj lipše
ne izgleda! Posmijavao se u sebi. Nikada nije
virova onome što se priča, uvik je nastoja
shvatiti što se zapravo skriva iza takvih riči.
Zrakoplov se uredno prizemljija u zračnoj luci.
Žurba prema izlazu. No, odjedanput se počeja
stvarati red. Očito carina. Zaboljele su ga noge
od stajanja dok je uspija doći do službenika iza
debelog stakla. Drugi su nestrpljivo stajali iza
njega. On ga je ladno odmirija i počeja nešto
ispitivati. Odgovara je koliko je razumija i
zna. U jednom trenutku je svatija da traži
jamstveno pismo. Pružija mu ga je. Nakon čitanja
ispitivanje se i dalje nastavilo. Oni iza njega
već su nestrpljivo kašljali. Reka mu je da ide
učiti jezik, upoznati njihovu zemlju, lipo su mu
pričali o njoj, da se već upisa na tečaj jezika,
da jamče za njega... Službenik je ladno prima
njegova objašnjenja. Zatražija je da mu pokaže
novac u novčaniku. Bilo mu je to ponižavajuće,
ali je izvadija novčanik, otvorija ga i vršcima
prstiju uvjerljivo prebra po novčanicama kojih
je bilo u priličnom broju. Ladni službenik
zaklopija je putovnicu, pružija mu je i ladno,
kako bi drugačije, reka Doviđenja. On njemu nije
ništa reka, tek mu se nasmišija. Ima je zbog
čega. Uspija ga je nadmudriti. Oni novčanica
jest bilo u ovećem broju, no njiova je vridnost
bila puno umjerenija. Samouvjereni činovničić to
nije uspija primitit, inače bi sad tim istim
novčanicama plaća svoj povratak. Da vidimo taj
raj!
Sin ga je
pozdravio u prolazu prekinuvši mu misli. Ide na
večernju sv. misu, ministrira. Ne brani mu to.
Zbog čega bi branija. Neće mu Crkva nauditi,
naudit će mu drugi, oni što se busaju u svoja
prsa da brane njegova prava. Zna on nji. Slični
su se busali u prsa i tijekom rata. Branili su
ono što je bilo naređeno da se brani, nije važno
je li ćudoredno, važno je da se dobro plati.
Kakvi sve ima ljudi! Ne će valjda Bog i njih
pustiti u raj!? Ma, daj, što se on miša u Božje
posle! Neka on u raj pripušta koga hoće i zbog
čega hoće. Njemu bi bilo bolje da ne mudruje,
već da se brzo spremi pa da i on ode za sinom na
sv. misu. Zar će dopustiti da dica budu bolja od
njega?!
Stao je na dnu
crkvice. Zakasnija je i nije se tija gurati
naprid. Uvik mu je smetalo slično guranje. Nije
važno di sidiš, važno je da si sabran i pobožan.
U jednome trenutku
netko ga gurnu u rebra. Stari dobri poznanik.
»Što ti je, vidiš
li da je sv. misa, budi miran!«
»Neki tuđinci su
izišli u lađici na more, iako se čitavo popodne
sprema nevrime. Mobitelom su javili da su u
nevolji. Tribalo bi im pomoći.«
»Ali, upravo samo
što nije Pretvorba!«
»Ti što oćeš! Oni
su prid vratima raja i ući će u njega ako im ne
pomognemo. Možda i ne bi bilo loše pustiti ih!
Ti s Otoka nisu nikakve cvićke. Uostalom, tko
zna što su došli tražiti ovdje kod nas? Vidimo
se kasnije.«
Misli su mu se
uzburkale. Protresao je glavom, nastojeći se na
brzinu priviknuti na novo. Čovik je u nevolji,
čovik je u nevolji, čovik je..., poput gorske
rijeke strujalo mu je kroz glavu. Brže nego
obično izišao je iz klupe, pokleknuo se i
požurio prema izlazu iz crkve.
Sad je i on vidio
da se sprema veliko nevrijeme, odnosno da je već
počelo. Bude li išao kući prisvuć se, smanjit će
ovima mogućnost priživit. A na njemu je nova
odića, nešto je, naime, uštedija i nedavno ju je
kupija. Pusti odiću. Uvik će se nešto naći.
Mahnuo je rukom i
viknuo za poznanikom. On se okrenuo i pošli su u
istom smjeru.
Zagrmjelo je. |
