|
Don Šime, seoski svećenik malog uspavanog sela
na jednom sjevernodalmatinskom otoku nije se
mogao potužiti na povjereno mu stado. Siromašni
ali radišni ljudi redovito bi nedjeljom do
zadnjeg mjesta popunili malu seosku crkvicu.
Unatoč ateizma, službene politike komunističke
vlasti, u selu nije bilo nekrštenog djeteta ni
braka sklopljenog bez svetog sakramenta crkve.
Nije bilo krvnih delikta, teških tučnjava i
krađa. Seoski dušobrižnik vodio je miran život
bez velikih emotivnih doživljaja, samo da nije
bilo te dvostruke krađe kojom je bio oštećen
upravo on sam.
U vrtu iza
crkvice, na crkvenom zemljištu, don Šime je imao
mali kokošinjac u kojem je hranio nekoliko
kokica koje su marljivo legle jaja. Ponekad bi
se zvonjava crkvenog zvona pomiješala s
kokodakanjem kokica koje su najavljivale
uspješno obavljeni posao. Don Šime bi se radovao
toj zvonjavi i tome kokodakanju kao što se malo
djetešce veseli zvečki njišući se u zibaljci.
Crkveno zvono označavalo je teritorij kojeg nisu
mogli osvojiti ateistički svjetonazori, a
kokodakanje kokica nagovještavalo je slasnu
kajganu za doručak. Te sitne ovozemaljske
radosti bile su sastavni dio života seoskog
svećenika kojemu to zabačeno selo, odsječeno od
drugih mjesta kamenim vrletima, nije moglo
pružiti neku veću razonodu.
No jednog
dana, nad malo selo nadviše su se crni oblaci
grijeha. Iako su don Šimine kokice svakog dana
redovito kokodakale, ipak je don Šime, koji nije
redovito sakupljao jaja, primijetio da jaja ima
sve manje i manje. Bilo je dana kad u leglu nije
našao ni jedno jaje i u don Šimi se probude sva
zvona i počinju zvoniti na uzbunu i upozorenje.
Najprije je posumnjao na lisicu iz kamenjara,
koju je često viđao kako se šulja po rubu sela,
ali mu nije bilo jasno zašto bi lisica krala
samo jaje a ne cijelu kokoš? One su bile sve na
broju. Zato je posumnjao na seljane, pa na
seosku mulariju. Istina, selo je bilo siromašno,
no nije bilo potrebno krasti tuđa jaja. Možda mu
je to netko činio iz dešpeta ili ga je seoska
mularija htjela samo naljutiti. Bez obzira tko
je bio kradljivac jaja, uspio je naljutiti don
Šimu. U nedostatku jaja bila mu je uskraćena
tako draga kajgana. Preostalo mu je samo
uživanje u omiljenim zvucima zvonjave crkvenog
zvona što se miješala sa kokodakanjem kokoši.
Don Šime je
odlučio postaviti zasjedu. Strpljivo je čekao i
vrebao na počinitelja, ali bez uspjeha. Nagrada
za sav njegov trud i upornost izostala je, jer
se kradljivac ili kradljivci nisu odali, a jaja
su i nadalje netragom nestajala. Kada je don
Šimi dojadila igra lopova i žandara odlučio se
obratiti sa crkvene propovjedaonice svojim
(crnim) ovcama. Nije da ga boli nestanak jaja,
propovijedao je don Šime na nedjeljnoj misi,
nego ga boli što netko krši devetu zapovijed
božju, koja kaže «ne kradi». No ni to nije
pomoglo, jaja su i dalje nestajala.
Jednoga dana
seoski ribari darovali su don Šimi za doručak
svježe ulovljenu ribu, kao naknadu za nestala
jaja. Dakako da se tom daru obradovao. Frigana
riba na maslinovom ulju, zalivena domaćim vinom,
svakako je bolja i od najbolje kajgane. Don Šime
se odmah prihvatio posla. Čistio je ribu na
kamenom stolu koji se nalazio u vrtu ispred
župne kuće. Bio je pri kraju posla kad u kući
zazvoni telefon. Don Šime obriše ruke o pregaču
i pohita da se javi. Razgovor je potrajao duže
nego što je svećenik to želio. Sve njegove misli
za vrijeme razgovora vrtjele su se oko slasne
marende, i očišćene ribe koja se parila na
suncu.
Završivši
telefonski razgovor, pohitao je u dvorište po
ribu. U dvorište je zakoračio upravo u onom
trenutku kad se veliki galeb sa očišćenom ribom
u kljunu, uz veliki napor pokušavao vinuti nebu
u visinu. Don Šime zaprepašteno otvori usta kao
da će viknuti i time preplašiti ptičurinu, ali
je od neugodnog iznenađenja ostao bez glasa.
Galebu je uspjelo poletjeti sa teškom ribom u
kljunu, napravio je trijumfalno nekoliko kružnih
letova iznad župnog dvora i prije nego se
udaljio iz vida, don Šime ispruži prema njemu
ruku pa ispruženim kažiprstom zaprijeti:
«Iako si ptica, i
ti si Božji stvor i za tebe isto vrijedi božja
zapovijed – ne kradi!»
Galeb nije ni «trznio» na ovaj prijekor, već je
snažnim zamasima krila nestao sa vidika i
izgubio se iza obližnjih kamenih klisura, koje
su ga sakrile pred don Šiminim mrkim pogledom.
Tužan i razočaran što životinje i ljudi krše
Božju zapovijed, don Šime se toga dana odrekao
jela i zadubio se u čitanje svete knjige. Što li
će u nedjelju na misi reći svojim mještanima?
Kako da ih uvjeri da se drže Božjih zapovjedi
kad ni druga živa bića prirode ne poštuju
njegove zapovijedi? Ipak je odlučio da u svetoj
knjizi potraži prikladan tekst kojim će na
nedjeljnoj misi popratiti ove nemile događaje.
I zaista, u
nedjelju je na propovijedi srušio drvlje i
kamenje na grešno seosko stado, te kao usput
dodao, da nije čudo da se i životinje loše
ponašaju kad imaju loše uzore u ljudskim bićima.
Kokošja jaja i ribu nije spomenuo, iako ga je
pomisao na uskraćeni mu gurmanski užitak još
više ražestila.
Uzalud su bile sve
njegove propovijed, uzalud kolektivni ukor i
uzalud anatema na grešnika! Župnikove kokice su
i nadalje kokodakale i nosile jaja koja su i
dalje netragom nestajala. Don Šimu su već
spopadale crne misli o tome, kako će umjesto
jaja, ispeći i pojesti svoje kokice. Ipak im se
na kraju smilovao, jer nisu one krive što njih i
njega netko potkrada. Dani su odlazili tiho i
nečujno, kako su i dolazili, ako su more ili
nebo bili mirni. Don Šime bi ponekad u
kokošinjcu pronašao poneko usamljeno jaje, kojeg
bi čuvao do slijedećeg puta, kad bi mu se
posrećilo da pronađe još koje. Tako je bar
ponekad mogao marendati kajganu sa šunkom, dok
bi se ostale dane morao zadovoljiti s koricom
kruha i kriškom ovčjeg sira, jer mu ponos nije
dozvoljavao da od nekog seljana zaprosi nekoliko
jaja ili da ih kupi u seoskom dućanu.
A onda se zbio
događaj koji je temeljito preokrenuo ritam
života seoskog svećenika i njegovih seljana.
Jednog kasnog ljetnog popodneva don Šime se
ispružio na ležaljci u župnom vrtu u hladu stare
pinije. Ljetna omara, mir i miris ružmarina koji
se širio prostorom, omamili su svećenika do te
mjere, da je utonuo u lagan san. Knjiga koju je
prije toga čitao ispala mu je iz ruke i pala uz
ležaljku na kamenom popločenu stazu.. Nije to
bio čvrst san, već posve lagano dremuckanje,
tako da je don Šime čulno registrirao sve
zvukove koje su stvarali cvrčci ili galebovi
koji su povremeno nadlijetali župni dvor.
Vrijeme je stalo
ili se uopće nije pomicalo u ovom malom,
zabačenom dalmatinskom selu. Svećenik je tako
dremuckao možda sat vremena, a možda i manje,
kad ga iz drijemeža prene glasno karanje
galebova, koji su kružili iznad župnog dvora. I
prije nego li mu je uspjelo svojim sanjivim
očima pogledati u nebo, da vidi zašto su
galebovi tako glasni, uz njegovu ležaljku u
ružmarin žbun padne nešto dugoljastog oblika.
Don Šimina prva pomisao bila je, da netko
bacanjem kolca pokušava rastjerati bučne
galebove. Onako snen digne se iz ležaljke, pa
zaviri u žbun i potraži predmet koji je upravo
pao s neba. Nije trebao dugo tražiti. Iznenađen
nalaskom, trgne se tako naglo unazad, da je
zamalo pao preko ležaljke. U ružmarinu je
poskakivala velika duguljasta riba dugog, tankog
kljuna, koja je bila vjerojatno, tek pred
nekoliko trenutaka izvučena iz mora. Bio je to
lijep primjerak ribe iglice, težine oko pola
kilograma.
Don Šime zgrabi
ribetinu, zagleda se u nebo na kojem su još
uvijek kružili i glasno kliktali galebovi, pa
poviče tako glasno da su obližnje klisure
odzvanjale.
«Haleluja,
haleluja, hvala vam sinji galebovi! Hvala vam da
ste se pokajali za svoj grijeh i vratili mi ribu
za ribu koju ste mi ukrali pred nekoliko dana.
Hvala i neka vam je oprošten grijeh», povikne u
nebo i uputi se u župni dom da spremi dar neba.
Galebovi su i dalje glasno klikćući nadlijetali
župni dvor. Da li su se nastavili međusobno
svađati zbog ribe koju je netko od njih
maloprije ulovio i nepažnjom ispustio u župni
dvor, ili su kudili novog vlasnika ribe koji je
nestao u zgradi, to don Šime nikada ne će
saznati.
Nije potrebno
naglašavati da je slijedećeg dana don Šime
omastio brkove slasnim ribljim pečenjem. Već
prve nedjelje poslije tog događaja, održao je u
crkvici «povijesnu propovijed» u kojoj je
veličao ptice, koje su poštenije od nekih ljudi
i koje su spremnije pokajati se brže nego neki
grešnici ljudskog roda.
«Uzmite si za uzor
sinje galebove», grmio je sa propovjedaonice don
Šime, «ponosna i poštena stvorenja koja su se
pokajala za učinjenu nepravdu i otkupila svoj
grijeh darom. Neka vam je oprošteno», klikne
ushićeno don Šime, podigne glavu u vis i kroz
staklenu kupolu crkvice uputi pogled u nedjeljno
nebo.
Da li je u tom
trenutku želio, da poruka stigne do ušiju
kradljivca kokošjih jaja ili je podsvjesno
špekulirao? Može, ali otvoreno nije imenovao
lopova.
Nedugo poslije
ovog događaja u selu se dogodilo novo čudo. Iz
don Šiminog kokošinjca prestala su nestajati
jaja. Da čudo bude još veće, don Šime ih je
odjednom pronalazio više nego što je bilo
kokica. Seoski dušobrižnik počeo je sumnjičavo
promatrati svoje pernato kokošje jato, koje je i
dalje revnosno kokodakalo kao i do sada, samo
što se njegova «proizvodnja» udvostručila. Bilo
mu je jasno da je to po ovozemaljskim prirodnim
zakonima nemoguće i da to što se sada događa
graniči sa čudom. Čudo u ovom dalmatinskom selu?
Ne, don Šime je ipak bio dovoljno razuman da
stvori drugi zaključak. Zato je ponovno počeo,
sakriven u župnom dvoru promatrati kokošinjac.
Za razliku od
prijašnje promatračke akcije, ovoga puta, u
jednoj noći, don Šime je ipak imao malo više
sreće. Mjesec je bio pun i bacao je dovoljno
svjetla na župnikov kokošinjac. Don Šime je
razgovijetno vidio i prepoznao osobu koja se
ušuljala u kokošinjac i iz košarice, koju je
donijela sobom, vadila jaja i stavljala ih u
kokošja gnijezda. Bio je to, nitko drugi nego
zvonar Bepo, koji je stanovao tik uz župni dvor.
Nakon što je
zvonar ispraznio košaricu, ogledao se na sve
strane, i istim se putem kojim je i došao,
potiho izšuljao iz kokošinjca, zatvorivši iza
sebe oprezno i jedva čujno vrata. Don Šime je od
iznenađenja zamalo pao sa stolca na kojem je
sjedio čekajući osobu ili osobe, koje su
podmetale jaja. Na sve je računao, samo ne na
zvonara. Zašto baš on? Nije mu zamjerao to, što
je sada donosio jaja, već to što ih je prije
krao, pa se tek sada, nakon poznate nedjeljne
prodike pokajao.
Don Šime nije odao
slijedećeg ni ostalih dana, da mu je osoba koja
je bila istovremeno grešnik i pokajnik poznata.
Strpljivo je čekao da zvonar Bepo dođe na
ispovijed. No sjetio se da Bepo već duže vremena
nije bio na ispovjedi. Sjetio se i toga, da je
nekoliko puta ukorio zvonara, jer je kasnio
zvoniti. Jednom je to bilo u podne, drugom
zgodom navečer za Ave Mariju, a jednom čak za
poziv na nedjeljnu misu. Zvonar se ni jednom
nije ispričao, niti se opravdao, na prijekor se
samo mrštio i time odavao svoje loše
raspoloženje. To bi mogao biti razlog za njegovu
«osvetu», odnosno krađu jaja iz kokošinjca,
zaključio je seoski dušobrižnik.
Don Šime je danima
čekao da se seoski zvonar Bepo ispovijedi.
Uzalud. Kao što se noću skrivao pri ulasku u
kokošinjac, tako je zvonar i danju izbjegavao
susret sa župnikom. Na kraju don Šimu napusti
strpljivost i on jednog dana zaskoči zvonara i
na njegovo veliko čuđenje, pozove ga da drugog
dana zajedno marendaju.
Marenda se
sastojala od kajgane i bijelog kruha. Za vrijeme
jela nisu razgovarali. Kajgana je bila ogromna i
jedva su ju pojeli. Prije nego je zvonar
napustio župni dvor, don Šime ga pozove da
slijedećeg dana opet dođe na doručak. I ovaj
puta je kajgana bila ogromna, a zvonar je nanovo
bio pozvan da i slijedeći dan dođe na doručak.
Prilikom tih jutarnjih gozbi, don Šime bi vješto
glumio suzdržljivog domaćina, nagovarajući svog
gosta da pojede veći dio kajgane. Tako je to
trajalo nekoliko dana za redom, dok Bepo više
nije mogao izdržati i zamoli don Šimu da ga
ispovijedi.
Odmah su se
uputili u crkvicu. Don Šime se zatvorio u
ispovjedaonicu, a zvonar Bepo je kleknuo ispred
prozorčića i tiho prozborio:
«Časni oče,
sagriješio sam.»
«Znam, znam što
ćeš reći», prekine ga svećenik povišenim glasom.
«Pomoli se za svoj grijeh i prestani izluđivati
kokoši i mene silnim jajima. Ja kajganu više ne
mogu ni vidjeti, a kamo li jesti. Ako još jednom
zakasniš ili zaboraviš zvoniti, za pokoru nećeš
se morati moliti, već jesti kajganu dok se ne
raspukneš.»
Od tog dana kokice
su u župnom kokošinjcu legle jaja po ustaljenom
«voznom redu», zvonar Bepo nije više kasnio
zvoniti, a don Šime je sa seoskim ribarima
mijenjao jaja za morske plodove. Iskonski mir
spustio se na ovo malo zabačeno dalmatinsko
selo. Ponekad bi galebovi nadlijetali župni
dvor, kružili oko njega i iz visine promatrali
dvorište. No na kamenom stolu u župnom dvorištu
više nije bilo ribe. Don Šime nije vjerovao
galebima, jer ako prilika čovjeka čini lopovom,
zašto to ne bi vrijedilo i za životinje. Zato je
ribe čistio na seoskom molu bacajući glave i
iznutrice u more. Za njima su se grabile ribe,
raci i galebovi koji su «usidreni» na morskoj
površini u blizini mola, čekali na «kruh bez
motike», riblje ostatke.
Don Šime je
prikrajkom oka motrio njihovu međusobnu borbu za
zalogaj ribljih otpadaka, pa kad se sjetio da je
zaslugom ovih ptica ponovno došao do kokošjih
jaja, darežljivo bi im u more bacio poneku manju
ribicu. Ruku na srce, u kajanje ptica i namjerno
vraćanje ribe nije vjerovao. Bio je svjestan da
je to bio puki slučaj. Ali se ravnao po načelu –
podijeli svoju radost sa drugima, pa će tvoja
radost biti još veća! |
