|
I tako dođe taj dan. Velik i slavan.
Došao je Gospodin da otkupi ovu zemlju. Posljednji dan ove naše
povijesti. A ja se bijah uputio u crkvu da izmolim pet Očenaša za
zadovoljštinu za uvrede naše Bogu. I baš sam počinjao moliti kada
dođe veliki čas. Nasta svjetlo, ljudi oko mene se uskomešaše,
istrčaše vani, povici, mrmorenje. Ogledah se, zapitah - što se to
dešava? " - Gospodin je, Bog! - Došao je da otkupi zemlju! -
Došao je! - Ostvaruje se obećanje! - Pohitimo! - Brže! - Iziđimo
mu! ". Strka, uskomešali se osjećaji, duh naš, duša i tijelo bivaju
zahvaćeni. Smelo me. No, skupih sve svoje sile i nisam se dao. Sav
sam se skupio i sav trud svoj uložio da nastavim moliti pet Očenaša
svojem Bogu. "- Daj, iziđi! - Idimo vani! ". Nisam se dao. Nije
bilo lako, sve je bilo protiv mene, eto već su i svi izašli, svjetlo
biva sve jače, huka i bruj izvana i iznutra. Ali mojih je tih pet
Očenaša.
Najzad iziđoh i pohitah. Vrata su se
već zatvarala! Bez daha stadoh pred vrata. Rekoh Bogu: " Evo me !"
A On me zapita: " Gdje si bio dosad
?"
A ja odvratih: " Molio sam ! "
A On me zapita: " Kome ? "
A ja odvratih:
" Bogu ... " |
