|
Zagreb,
27. siječnja 2004. (IKA) - Prvo predavanje na Teološko-pastoralnom
tjednu održao je dr. Mirko Jozić s Franjevačke
teologije u Sarajevu o temi odnosa Crkve i
umjetnosti. Ograničivši se samo na 20. st. i zbog
veličine tematskoga polja, dr. Jozić svoje je
predavanje objasnio kao iznošenje skica.
U
procesu sekularizacije došlo je do razlaza između
Crkve i umjetnosti pa Crkva gubi ulogu središta
umjetnosti i okupljališta umjetnika, dok s druge
strane razlaz s Crkvom za umjetnost nije bitno
značio i napuštanje velikih religioznih pitanja.
Govoreći o tome raskolu, predavač je pojasnio
pojam staroga ikonoklazma i nastanka kršćanske
umjetnosti u kojem je pobijedila teološka
argumentacija budući da se spor oko slika tiče
također same biti umjetnosti, jer postavlja
pitanje o mogućnosti predstavljanja
nepredstavljivoga. Sinodom u Niceji 787. godine
praktički je dopušteno štovanja slika, pa je Crkva
umjetnosti širom otvorila vrata. Pojavom, kako ga
je predavač nazvao, "novoga ikonoklazma" za
crkvenu se umjetnost pojavljuju i novi problemi.
Citirajući Friedricha Nietzschea koji je pisao o
ludom čovjeku koji je svijećom usred bijela dana
tražio Boga, apostrofirao je njegov pojam
"ubojstva" ili "smrti Boga", što je ozbiljna
dijagnoza stanja epohe koja dijeli 19. od 20.
stoljeća, a koja snažno utječe na projekt
"sekularne civilizacije" 20. st.
Umjetnost je
tako krenula putem autonomnog razvitka, a Crkva
nije mogla prihvatiti umjetnost koja neće biti
naviještanje Evanđelja, odnosno koja će
prenaglašavati subjektivni doživljaj umjetnika.
Ilustrirajući taj odnos i gotovo jaz, predavač je
na više primjera pokazao kamo je on vodio i što je
bio njegov rezultat. Tako James Ensor (1886),
prikazujući raspeće, zapravo prikazuje svoj
vlastiti lik, a umjesto INRI naprosto navodi svoje
prezime: ENSOR. "Posred svijeta umjetnosti
otvorila se nova pukotina koja će ubuduće
razdvajati religioznu i crkvenu umjetnost.
Dvadeseto stoljeće stvorilo je vrhunska umjetnička
djela koja predstavljaju najistaknutija
svjedočanstva subjektivne vjere, ali ta djela nisu
našla svoje mjesto u crkvama", rekao je dr. Jozić,
navodeći primjer i prikazujući neka djela Emila
Noldea, Lovisa Corintha, Georgesa Roualta i
Willelma De Kooninga. U to vrijeme nedostajalo je
dijaloga oko kojega se ni Crkva sa svoje strane
nije dovoljno trudila. Nešto je više uspjeha bilo
na polju vitraila, u čemu su uspjelija djela
Georgesa Roualta i Marca Chagalla.
Nakon
"Božje smrti" nastaje razdoblje kada umjetnost na
sebe preuzima odgovornost za utemeljenje "nove
duhovnosti" bez koje nisu mogući ni ljudski život
ni umjetnost. Predstavnici toga razdoblja osobito
su Alexej Jawlensky, koji je cijeli život
istraživao tajnu ljudskog lica da bi na kraju
izjavio kako je "umjetničko djelo vidljivi Bog, a
umjetnost čežnja za Bogom", zatim Wassily
Kandinsky, koji se borio za "duhovnost umjetnosti"
tražeći Uskrsloga i njegovo Kraljevstvo istine,
pravde i ljubavi, te redom Kazimir Maljevič, Piet
Mondrian i Josef Albers. U tom razdoblju nakon I.
svjetskoga rata nastaje kritika društva i kulture
te se umjesto klasičnoga realizma sve više ponire
u duhovnost lišenu (crkvenih) okvira i usmjerenu
na Krista. Takvi su bili Kathe Kollwitz, Max
Beckmann, Otto Dix i meksički umjetnik Joze
Orozco. U poetici novog realizma predstavljanje
religioznih sadržaja ponekad poprima ekscesne
oblike, ustvrdio je dr. Jozić, koji je zatim naveo
i treću točku svojega predavanja: Umjetnost kao
sekularnu religiju.
Javna kultura tretirala
je neke važne religiozne probleme, ali je to
činila izvan crkava, dok su predstavnici religija
odgovorili nepovjerenjem prema umjetnosti javne
kulture, dovodeći u pitanje njenu autentičnost. U
to se vrijeme pojavljuje pravac religioznosti kao
poetike koju posebice predstavlja Mark Chagall,
jedan od najvećih majstora biblijskih tema.
Religiozno tako nije prešlo u profano već u
poetsko u najširem značenju pa je možda Chagall
likovno predstavio posljednji veliki san kršćanske
civilizacije Zapada - kako je to bilo moguće u
stoljeću nakon "Božje smrti", rekao je predavač.
Religioznost se, međutim, pojavljuje sasvim
izdvojeno i kao kreativnost, što je osobito
isticao Josef Beuys. Polazeći od teze da je Krist
realno i aktualno svuda nazočan te da od te
nazočnosti trajno dolaze impulsi, Beuys je
ustvrdio kako je "svaki čovjek potencijalni
umjetnik", a do aktiviranja svoje kreativnosti
mora proći kroz etapu samoće. U tom pogledu Crkva
čovjeku ne može pomoći pa taj umjetnik
bespridžajno pristaje uz Krista i odbacuje Crkvu.
Religioznost je i kontemplacija, kako je to
zastupao Marc Rothko, a slikar ima zadatak
prodirati u tajnu svijeta te se njegova
imaginacija zaokuplja metafizičkima
tajnama.
Nastao na tome jazu, te paralelnim
i autonomnim putovima, odnos Crkve i umjetnosti
20. st. karakterizira s jedne strane gradnja
crkava iz kojih često umjetnici bježe i s druge
strane gradnja "hramova umjetnosti - nove religije
sekularnog društva". Crkva se ne bi smjela
pretvoriti ni u hram umjetnosti, ni u kuću poezije
i glazbe, ni u mjesto kontemplacije, jer je ona
više od svega toga – ona je sveto mjesto u kome se
zajednica vjernika okuplja na slavlje Boga koji je
u njoj nazočan, rekao je zaključno predavač,
ističući kako liturgijski prostor predstavlja
velik, težak, važan i skoro neiscrpan zadatak za
umjetnost. Zbog te veličine i uzvišene zadaće
moraju se postaviti i najviši kriteriji za
umjetnost u sakralnome prostoru u kojem nitko neće
imati monopol, nitko od zajednice vjernike ne bi
smio biti isključen u davanju svoga mišljenja, a o
čemu su pozvani osobito progovoriti
najkvalificiraniji stručnjaci. Ti prostori,
nadalje, ne bi smjeli biti ispod dostignutih
standarda već bi, dapače, trebali postavljati nove
standarde, što ne znači da izvedeno djelo treba
biti rađeno najskupljim materijalima i s najvišim
cijenama.
Govoreći o nestanku sakralnoga iz
umjetnosti, kao drugi predavač na TPT-u, prof.
Zdenko Rus, muzejski savjetnik na Likovnoj
akademiji u Zagrebu, prvi je dio svoga izlaganja,
također popraćenog slikovnim materijalima,
posvetio problematici koju je iznio francuski
pisac i mislilac Andre Malraux u svojim trima
knjigama "Preobrazba bogova". Tisućama je godina,
prema tim tezama, razlog postojanja umjetnosti bio
oličavanja bogova, a pojavom novoga doba sredinom
19. st. pojavila se i zagonetka moći koja
sjedinjuje u zajedničkoj prisutnosti kipove
najstarijih faraona s kipovima sumerskih glavara,
kipove koje je klesao Michelangelo i one koje su
klesali majstori iz Chartresa, freske iz Assisija
i one iz Nare u Japanu pa suvremeni tragač za
umjetnošću ne polazi na put i ne traži muzeje zato
jer je kršćanin ili budist - već zato što je
tragač za svetim u umjetnosti. Tako "prva
agnostička civilizacija kakva je naša, uskrisujući
sve ostale, uskrisuje i sakralna djela", rekao je
predavač. Danas je svijet umjetnosti Olimp na
kojemu se svi bogovi, sve civilizacije, obraćaju
svim ljudima koji čuju govor umjetnosti. S pojavom
realizma i impresionizma u umjetnosti nestaju
veliki vjerski prizori, rekao je prof. Rus, pa
kršćanske religiozne teme svoje mjesto ustupaju
mjesto beznačajnim sižeima kao što su krajolik ili
mrtva priroda. Umjetnost, a posebice slikarstvo,
stječe svoju potpunu autonomiju, da bi zatim
kubizam prekinuo s renesansnom perspektivom, a
apstraktna umjetnost nečuvenom konzekventnošću
napušta fizičko-optički svijet u ime više istine
stvarnosti. Neka nova, umjetnička religioznost,
stupa na scenu, a veliki utopijski projekti
avangardne umjetnosti postavljaju se u položaj
neke vrste zamjene za religiju. U tom kontekstu
predavač se zapitao: Je li time nestalo
sakralnosti u umjetnosti? Njegov je odgovor
niječan. U svojim neprestanim transformacijama
umjetnost na manje vidljiv način snažno izražava
suptilne veze sa sakralnim, religioznim i
tajnovitim. Čak tvrdi kako je među suvremenim
umjetnicima mnogo "hodočasnika prema apsolutnom".
Ponavljajući činjenicu da je između svijeta
umjetnosti i umjetnika te Crkve s druge strane
nastao jaz, prof. Rus je ukazao i na mišljenja
kako ne postoji niti jedan pravac ili umjetnička
tendencija koja bi bila nespojiva s kršćanstvom. U
tom je smislu naveo mišljenje katoličkoga teologa
Otta Mauera, koji se zalagao za kreativno
kršćanstvo: Isus na križu bio je ekstaza ljubavi
iz koje je proistekla Crkva, a pokazivati rane na
neki je način i zadatak umjetnosti i zadatak
Crkve.
Dopodnevni dio zaključen je
euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj
crkvi na Šalati predvodio zagrebački nadbiskup
kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s biskupima i
svećenicima sudionicima na TPT-u. |
