Oko pola devet ujutro je vrijeme kad bolnički odjeli blistaju u svom najboljem izdanju. Medicinske sestre su napravile krevete, okupale i presvukle nepokretne bolesnike, a spremačice su iznijele smeće i obrisale podove. Nakon toga mlađe sestre dijele doručak, a starije lijekove. Oko devet kreće vizita.
  

Majda je u bolnici deset dana. Ima šezdeset i pet godina i prvi put u životu je ozbiljno bolesna. Kao dijete, tamo kasnih četrdesetih, ležala je u bolnici zbog upale pluća i dva puta u rodilištu kad je rađala djecu. Pet godina je u mirovini i sve do prije tih deset dana radila je sve kućne poslove, kuhala za svog supruga i četveročlanu sinovu obitelj, čuvala unuke, odlazila  u toplice i na penzionerske izlete. A tog jutra suprug Jure je došao iz kupovine i našao je kako leži u nesvijesti na kuhinjskom podu. Zvao je hitnu pomoć, odvezli su je u bolnicu, tamo se probudila ali se ničeg nije sjećala. Nekoliko tjedana prije toga nije se baš dobro osjećala, ali je odgađala odlazak liječniku za vrijeme kad sin i snaha budu na godišnjem. Smatrala je da je briga o unucima važnija od njenih zdravstvenih tegoba. U bolnici su joj rekli da ima visok šećer u krvi, da će morati doživotno biti na dijeti i uzimati lijekove. Osim toga, bolest je već uzela toliko maha da je oštetila bubrege pa mora i na dijalizu. U venu ispod klučne kosti stavili su joj plastični kateter preko kojeg joj aparat za hemodijalizu čisti krv umjesto njenih bubrega. Dijaliza je svaki drugi dan po četiri sata i ona je teško podnosi. Svaki put povraća i ima neke čudne bolove u cijelom tijelu. Dvokrevetnu sobu dijeli s nagluhom i senilnom gospođom osamdesetih godina s kojom gotovo uopće ne može razgovarati. Suprug, sin i snaha redovito je obilaze i donose joj tisak i čisto rublje. Liječnici su zabranili da joj donose hranu. Smije jesti samo ono što dobije u bolnici. Također su je posjetili brat i šogorica, prijateljice iz kluba penzionera i kolegice iz škole u kojoj je nekad radila. Posjetili su je i dvije medicinske sestre i jedan liječnik s drugih bolničkih odjela. Njima je nekad davno bila učiteljica. Razmišljala je kako je to lijepo kad te se ljudi sjećaju nakon toliko godina.

Nakon vizite u sobu je ušao mlađi čovjek s aktovkom u civilnoj odjeći što znači da nije liječnik.

«Gospođa Majda?» upitao je.
«Da, ja sam,» odgovorila je.
«Ja sam bolnički kapelan. Dobio sam poruku da želite da vas posjetim. Pretpostavljam da želite ispovjed i bolesničko pomazanje...»
«To je točno, ali osim toga želim još nešto.»

Mladi svećenik je upitno pogleda. Već je počeo iz aktovke vaditi ljubičastu stolu.
«Želim se vjenčati» rekla je.

Sad ju je gledao još više upitno. U svom kratkom stažu bolničkog kapelana ovako nešto još nije čuo. Da nije gospođa malo skrenula, pa priča gluposti?

«Gospođo, koliko vam je godina?»
«Šezdeset i pet.»
«I niste udati?»
«Jesam, velečasni, udata sam već četrdeset godina, ali nisam crkveno vjenčana.»
«A tako» sad su mu stvari postajale jasnije.

«Eto, stara sam i bolesna i vjerojatni mi nije ostalo još mnogo života. Prije smrti htjela bih se pomiriti s Bogom da mogu mirno umrijeti. Vidim da se vi tome čudite. Vjerojatno ne susrećete često šezdesetpetogodišnju udavaču, zar ne? Nemojte se previše čuditi. Takva su bila vremena. Prije četrdeset godina između karijere socijalističke učiteljice i crkvenog vjenčanja ja sam izabrala karijeru. Moj muž je bio srednjoškolski profesor i uskoro je trebao postati ravnatelj. Ni on nije puno dvojio između Boga i karijere. Bila sam siromašno dijete  koje je dobilo priliku za školovanje i time za bolji život i nisam je htjela propustiti. Da mi je sad ova pamet, a one godine, sigurno bih izabrala drugačije. Prve godine kad sam se zaposlila, kolegica i ja otišle smo na Božićnu ponoćku. To je saznao naš ravnatelj i skoro smo dobile otkaz. Dobile smo takvo «pranje glave« da nakon toga godinama nisam bila u crkvi. Voljela sam svog muža,  volim ga i dan danas i nije mi žao ni jednog trenutka provedenog s njim. Ali žao mi je što djecu nisam odgojila u vjeri. Krstila sam ih potajice kad sam bila na ljetnim praznicima kod mojih roditelja na selu. Srećom, u školi gdje sam tada radila to nitko nije saznao. A ni oni sami, godinama to nisu znali. Umjesto Svetog Nikole oni su imali Djeda Mraza, a umjesto prve pričesti i krizme slavili smo primanje u pionire i omladince. Ja nisam svoju djecu učila da navečer mole «Anđele Čuvaru».»

Počela je plakati, a kad se malo smirila nastavila je:

«Stotine druge djece učila sam i čitati, i pisati, i računati i pjevati... A svoju nisam naučila ono najvažnije... Voljela sam svoj posao ali danas se često pitam je li bio vrijedan toga? Kad se moja kćer udavala pitala sam je hoće li se u crkvi vjenčati. Ona se počela smijati i pitala me tko sam ja da je to pitam kad se ni ja nisam u crkvi vjenčala. Ima trideset i pet godina, dva puta se udavala i razvodila i sad s trećim živi nevječano. Srećom, sin se oženio dobrom i pobožnom ženom koja svoju djecu odgaja onako kako sam ja trebala svoju, a nisam. Znam da ne mogu vratiti prošlost, ali želim u ovom sadašnjem kratkom vremenu koje mi je preostalo učiniti ono što mogu. I zato sam vas zvala da vas pitam možete li nas vi vjenčati jer ne znam hoću li živa izaći iz bolnice.»

«Naravno da vas mogu vjenčati» rekao je svećenik. «Doduše, to mi je prvi slučaj vjenčanja u bolnici, ali zašto ne? Ja sam ovdje na raspolaganju za sve vjerske potrebe bolesnika. Recite vašem mužu da i on dođe na razgovor i da donese potrebne dokumente. Morate mi donijeti iz župa u kojima ste kršteni krsne i slobodne listove. A morate imati i kumove, odnosno dva svjedoka i onda se možemo dogovoriti za datum.»

 

Jure je došao u posjetu za vrijeme ručka. Rekla mu je svoju želju i ispričala mu razgovor sa svećenikom. On ju je gledao još više upitno i začuđeno nego svećenik. Izletio je iz sobe gotovo bez riječi.

Tri sata kasnije, za vrijeme posjeta došla je snaha. Smiješila se, poljubila ju je i rekla:

«Djed Jure mi je sve rekao. Drago mi je što ste se na to odlučili. Ma drago je i njemu, ali je iznenađen i zbunjen i zato je onako brzo otišao od vas. Ali ništa ne brinite, ja ću sve srediti. Već sam telefonirala u vaše župe da vam pošalju dokumente, a njega sam poslala kod vaših brata i šogorice da pita hoće li biti kumovi. I napravit ću vam svadbenu tortu bez šećera, ima recept u časopisu «Doktor u kući».»

 

Dogovorili su se da vjenčanje bude u bolničkoj kapeli, jedne nedjelje ujutro kad na odjelima nema gužve. Jure, sin, snaha, brat i šogorica došli su svečano odjeveni, a njoj su donijeli sivi kostim i bijelu bluzu. Donijeli su i kolače za bolničko osoblje i naravno, svadbenu tortu bez šećera za slavljenike. Bila je preslaba da hoda do kapele pa joj je sestra pomogla da sjedne u kolica. Htjela ju je ona odvesti, ali Jure je rekao da će on. Ostali su otišli stepenicama u kapelu koja je kat niže, a njih dvoje liftom. Kad su ostali sami Jure će:

«Majdo, sjećaš li se one pjesme Miše Kovača «Odvest ću te na vjenčanje»? Bila je moderna kad smo mi bili mladi»

«Kako se ne bih sjećala! Kad smo kupili gramofon bila je to jedna od prvih ploča koje smo imali:»

«Znam, mnogo puta sam pjevušio tu pjesmu i mislio na tebe, ali nisam ni sanjao da ću te na vjenčanje voditi ovako... Ali nije mi žao!»