|
Jose je volio svoje pikule.
Imao ih je čak pune tri staklenke. Stajale su na prozorskoj dasci tik do
njegovog kreveta da bi, kad se ujutro probudio, mogao gledati u njih. A imao ih
je svakakvih. Crvene, žute, bijele, zelene... I jednu veliku. Ogromnu, s plavim
perima. Ta mu je bila najdraža. Znao je u nju buljiti satima.
Stavio bi je na grlo dugačke,
prozirne boce i, jednostavno, divio joj se. Svjetlo bi prolazilo kroz nju,
zaustavljalo se u njoj. Širilo plavetnilo njenih pera unutar te savršene kugle.
Volio je tu pikulu najviše. A kako i ne bi?! Bez nje ne bi ni mogao imati
ostale. S njom je redovito pobjeđivao. Gotovo nepogrešivo je izbijala
protivničke pikule. Zbog nje je bio šampion pikulanja u ulici.
Znao je da je Pedro ljubomoran.
Koliko ga je samo puta molio da se zamijene. Joseova plava za Pedrovih dvadeset
manjih. Čak mu je nudio novac! Pravo bogatstvo! Pedrov je brat pobjegao u SAD i
nekim čudnim putem povremeno slao novac, pa se Pedro hvalio kako su oni
najbogatiji u ulici. Što je radio njegov brat, nije točno ni sam znao. Jednom je
radio kao učitelj plesa, drugi put kao automehaničar. Ali Jose je čuo, nije
prisluškivao, Pedrovu mamu kako se jada njegovoj majci, da njen Riccardo radi
noću kao konobar u nekom, vjerojatno sumnjivom baru, a danju se skriva od
imigracijske policije.
Pih, mislio je Jose, da je
pravi, poslao bi Pedru takvu pikulu! Ah, taj Pedro. I njegov brat, konobar u
sumnjivom baru noću, a danju lutalica i bjegunac. Naslušao se Pedrovih "moj brat
ovo, moj brat ono".
Još ga je uvijek boljela ruka od njihove zadnje tuče. Bogme, dobro ga je
odalamio. Iako je Pedro bio viši i jači, ali...
Pedro nije imao pikulu. Da,
Jose je sve pripisivao toj pikuli. Za njega je ona imala magična svojstva. Bila
je njegova amajlija.
Stajala je ponosno na grlu te
mršave boce i sjala na jutarnjem Suncu. Pogledao je staklenke s drugim pikulama.
Ni one nisu bile loše.
Uzdahnuo je, skinuo je s boce,
zamotao u papirnati rupčić i strpao u džep. Još malo će tako sjediti na rubu
kreveta. Gledati kroz bocu na iskrivljenu ulicu. A onda će krenuti...
Otac i majka sinoć su nešto
šaputali. Nije, opet, da ih je prisluškivao. Ispočetka je mislio da razgovaraju
o njemu. Ali, on nije ništa loše učinio. Nije se s nikim potukao, bar ne
posljednja dva dana. Nije bio najbolji u razredu, ali nije bio ni najlošiji.
Obećao je mami da će pokušati urednije pisati i da će paziti na rubove listova u
bilježnicama. Pa... Pokušao je.
Očev glas je povremeno postajao
razgovjetniji. O poslu su razgovarali. Polako je ustao iz kreveta pazeći da
parket ne zaškripi. Prišuljao se vratima. Sva sreća, bila su malo odškrinuta.
Otac je sjedio, spuštene glave, buljeći u šalicu kave. Majka je stavila ruku na
njegovu. Čuo je majčin glas: - Ma hajde, nekako ćemo se snaći. Ionako su te samo
tlačili! Osim toga, moj je posao koliko toliko siguran. A i Jose će pomoći preko
ljeta, raznosit će novine ili tako nešto. Brzo ćeš ti naći drugi posao!
Otac je i dalje piljio u
šalicu: - Uskoro će Joseov jedanaesti rođendan. Samo želim da on bude sretan.
- Brzo ćeš naći nešto, imamo i nešto ušteđevine, snaći ćemo se nekako - tješila
je i dalje majka oca.
Jose je stajao na vratima, na prstima, susprežući dah.
A baš je jučer, dok se pikulao
kraj trgovine (i izbio Pedru još dvije crvenperke i jednu porculanku), načuo
starog Jesusa kako govori da je situacija sve gora i gora. Puno će ljudi
izgubiti posao. I to baš sada kada dolazi Papa! Još je čuo da je opsovao Fidela.
Bilo mu je to čudno, jer Jesus je u svojoj trgovini, iznad police sa žaruljama,
imao uokvirenu sliku Fidela Castra. I jednu manju do nje, od Che Quevare. Jose
se pitao zašto uokviriti sliku nekog koga stalno psuješ. I još k tome u tako
lijep, zlatan okvir.
Stari Jesus je, ljuljajući se
na rasklimanom drvenom stolcu, u oblaku dima od cigare smještene u rupu između
dva preostala zuba, zaključio da bi Papa trebao malo smeškati starog Castra.
Tek je sad sinulo Joseu zašto
su u školi dijelili žuto bijele zastavice. Ma, znao je on tko je Papa. Pričala
mu je baka o čovjeku koji je hodao po vodi i nahranio tisuće ljudi s pet riba.
Ili tako nekako. Znao je da je Papa Isusov čovjek.
Baš mu je tako nekako želudac
javljao da je vrijeme ručku. A ne bi više ni mogao čuti Jesusove zaključke jer
su cure iz kuće do trgovine navile glazbu do daske i počele plesati na sred
ulice smijući se. Sad mu je bilo žao što nije ostao još malo. Možda bi stari
Jesus imao neku ideju gdje bi se njegov tata mogao zaposliti.
Znao je da su siromašni i da ne
može imati tenisice kakve ima Pedro. Znao je da mama želi one male naušnice od
sedefa, u obliku suze. Znao je to, jer svaki put kad bi prošli pokraj trgovine s
nakitom, ona bi uzdahnula. Rekla je da je jednom imala takve, napravljene od
nutrine neke posebne školjke čijeg se imena nije mogao sjetiti.
Jose je to rekao tati, a tata
da će ih jednom dobiti ponovno. Samo da stanu na noge. Jose se začudio, pa je
rekao zbunjeno da oni stoje na nogama.
Sjetio se, tata se nasmijao: -
Da sine, ali oni gore izgleda hodaju po oblacima.
Bilo mu je žao tate. U ormaru
je držao smoking, zaštićen u posebnoj vreći. Pričao mu je kako su on i mama, kad
su bila bolja vremena, išli na ples gotovo svake subote. On bi odjenuo smoking,
a mama onu prekrasnu haljinu boje ciklame i iste takve cipele na visoku petu. I
male, naušnice od sedefa koje bi mijenjale boju upijajući svjetla plesne
dvorane. Plesali bi, plesali do jutra. A onda bi tata morao obavezno nositi mamu
doma jer bi je cipele toliko nažuljale da nije mogla hodati. Ah, ta bolja
vremena...
Iz razmišljanja ga je prenuo
zvuk prekidača. Mama je ugasila svjetlo. Jose je još jednom provirio kroz
odškrinuta vrata. U mraku, na stolu prekrivenom žutim stoljnjakom, ostale su
dvije šalice.
Legao je u krevet i pokrio se.
Zijevnuo je buljeći u bijeli plafon. I onda se sjetio!
Teško se probudio jutros.
Svašta je noćas sanjao. Baku, mamu, tatu... Stari Jesus je govorio o revoluciji
i kasinu koji je prije bio u njegovoj trgovini. Fidel je vikao iz slike, dok se
na ruletu vrtila velika plava pikula. Pedro i njegov brat vikali su: -
Osamnaest, osamnaest crveno!!!
Ispred svog improviziranog
oltara s kipom Majke Božje baka je palila svijeću, puštajući da joj topli vosak
klizi po ruci. A Papa je stajao i molio.
E, baš se dobro nasanjao noćas.
Sunce je ulazilo u sobu. Staklenke su sjale. Tri staklenke od davno pojedenog
pekmeza. Pune čarobnog sjaja. Jose je zbilja volio svoje pikule. A veliku plavu,
najviše. Bolje da odmah krene...
Put do trgovine izgledao mu je
dug kao vječnost. Bilo je neobično tiho tog jutra. Nije treštala glazba niti su
djevojke u šarenim haljinama cupkale u ritmu rumbe. Sa zgrade je pao komad
fasade mrveći se u prašinu od udarca u tlo.
Pedro i ekipa bili su tamo.
Pedro je, kao i obično, bio najglasniji. Ovaj put, za ozbiljno, brat se vratio.
Jose je znao da ovaj put ne laže. Pedro je imao nove Nike tenisice i šiltericu.
Uzdahnuvši, pozvao ga je u stranu i iznio mu svoj plan. Pedro ga je slušao, s
rukama u džepovima, stružući vrhovima tenisica po prašini. Nije mu trebalo dugo
da otrči po novac. Gledajući kako nestaje u mračnom stubištu, Jose je odlučio
zadnji put zaigrati sa plavom pikulom. Oproštajno mu je pribavila još četiri
pikule.
Htio je još jednom puknuti, ali
Pedro je zadihan već stajao kraj njega cupkajući novim tenisicima, vjerojatno od
straha da se Jose nije predomislio.
Ali, on je digao ogromnu plavu
pikulu s pijeska, obrisao je i mirno pružio prestrašenom Pedru. Uzeo je novac
drugom rukom. I začudo, nije bio tužan. Bio je sretan. Sad će pomoći mami i
tati. Učiniti da oni budu sretni.
Ostao je još malo da vidi kako
će se pikula prilagoditi Pedru. Ispočetka mu je išlo, a onda se odlučio
udaljiti, jer je Pedro počeo gubiti.
Krenuo je po naušnice. Stajale
su izlogu, dvije sjajne suze na crnom baršunu. Prodavač ih je stavio u šarenu
kutijicu, smiješeći se zamišljenom dječaku koji je bio tek malo viši od pulta.
Jose je razmišljao o ostatku novaca. Stavit će ga kraj kutijice s porukom da
mama i tata već slijedeće subote odu na ples. Osjetiti malo od onih boljih
vremena.
Kad je sve tako uredio, otišao
se malo prošetati. Otišao je do obale i legao na pijesak. Sunce ga je milovalo
po nosu dok je dlanovima prebirao po svilenkastim zrncima. Zapuhao je nekakav
čudan vjetar. Jose je, tonući u san, sretan, čuo kroz to šuštanje:
- Cuba, amigo, Papa est contigo! |
