|
Bili su udaljeni možda dvije
parasange od zapadnih granica doline Gošen, dječak i njegov otac. Ipak, krajolik
oko njih bio je vrlo različit od njihove rodne zelene doline. Dječak nikada nije
bio ovako daleko u pustinji. Čuo je priče, iako to ni u snu nije mogao
povjerovati, da se pustinja prostire stotinama parasangi unaokolo. Golemo
pješčano prostranstvo u kojem danju vlada žarko sunce koje izvlači i posljednju
kap tekućine, a noću čudnovati vjetrovi koji premještaji pješčane planine i lede
krv u žilama.
Bio je petnaesti dan mjeseca
tišrija. Trebalo je prinijeti Adonaiu žrtvu paljenicu iako ova jesen nije bila
osobito plodna. No Nimrod ben Ami nije bio bezbožnik poput bezbožnih Misrajimaca
koji za sušu krive svoje bijesne Bogove. Niti znaju za pravoga Boga, niti za
njega žele čuti, a ipak su im usta puna kletvi i prijezira prema Hebrejcima.
"Vaš otac Josip u davnini je htio pomoći Misrajimu. Zašto to vi ne učinite? Meso
iz Misrajimskog lonca vam je zasjenilo bubrege? I vi mislite da mi Misrajimci
vjerujemo u vaša mrmljanja o nekakvom hebrejskom praocu koji savjetuje velikog
Misrajimskog kralja? Kakve li su to samo gluposti i besmislice? Spustili ste se
iz Kanaana jer su vam trbusi škripali od gladi, a usnice pucale jer ih niste
imali čime zaliti. A sada samo točite u sebe vino iz Misrajimskoh mješina, i
sitite želuce debelim Misrajimskim junicama?" Tako bi otprilike sricao svoje
monologe Enenanah prije negoli mu je otac zabranio da se druži s Nimrodom.
Veliko se zlo spustilo na ovaj velebni narod. Mnoge žene iz Gošena počele su
naricati su davno zaboravljene tužaljke. Svi su Hebreji počeli žaliti za
vremenom kada su njihovi praoci lutali pašnjacima obećane zemlje. Nimrodu je
otac pričao da je taj život bio mnogo teži nego njihov život u Misrajimu. Ne
jednom, Nimrod je čuo hvalu upućenu Bogu na ime njihova života u Gošenu sa
smočnicama punim meda, vina brašna i oborima u kojima bi uvijek skakala pokoja
ovčica ili kravica. No, u zadnje vrijeme abbine je hvalospjeve upućene
Misrajimskoj snazi i mudrosti zamijenilo gnušanje i tiha želja da se konačno,
jednom za svagda, oslobode misrajimske tlake.
Konačno su stali. Nimrod je
odahnuo. Skrivao je od abbe svoj umor, no osam teških kamenova koje je svezane
vukao po tlu koje je već bilo poprilično spaljeno i bez vegetacije pričinjavalo
je četrnaestogodišnjem dječaku velik teret. Otac je pustio svoj konopac, i
njegova četiri kamena koja su od ruba Gošena pa sve do njihova odredišta
ocrtavale široku prugu po pustinjskom tlu, i usput podizali golemu količinu
prašine. Tele koje su sa sobom vodili pokazivalo je i samo znakove umora. Nije
međutim znalo što ga čeka.
Žrtvenik su podizali u tišini.
Nimrod je znao zbog čega je žrtvenik trebalo načiniti od dvanaest kamenova.
Tradicija njihova naroda nije zamrla u Gošenu kako su to počeli pričati oni koji
su željeli podići ustanak, ali nisu znali kako.
Nimrod je šutio. Nije želio
ometati abbu. Znao je da žrtva bez svećenika nije prava žrtva pred Adonaiem, no
nitko se nije usudio s njima poći i obilježiti Sukkoth. Čekao je.
Dim se uskoro vinuo u nebo. Adonai je primio žrtvu naroda iz Gošena, iako mu je
žrtvu ponudio samo bijedni ostatak. Otac i sin su sjeli, i Nimrod je po tko zna
koji put osjetio drhtaj pred nadolazećom pričom o svojim precima.
Abba je počeo priču bez
posebnog uvoda. Onako kako su je već stoljećima pričali u Gošenu. Riječi su
rominjale kao kapi kiše po uzavreloj pustinji.
****
"Jesi li živ? …. Hajde brzo!"
čuo je riječi koje su ga, onako siktave zbog šapta, zaboljele poput udaraca
bičem po glavi koji su, činilo mu se, netom utihnuli.
Umoran od vuče kamenja i dugog
hoda kroz pustinju i pretučen, Nimrod se nije mogao niti pomaknuti. Ležao je
poput vreće i dopustio plećatom Misrajimcu da s njim tako i postupa. Uspio mu je
samo glavom pokazati kuda da ga nosi prije nego li je osjetio kako ga
preplavljuje nesvjestica.
Probudio se na ležaljci. Abba
mu je rekao da ga je pronašao kako leži na kućnom pragu. Na njegovu priču kako
ga je od bića mahnitog Misrajimca spasio drugi Misrajimac samo se nasmijao, i
odmahnuo.
"To iz tebe govori vrućica.
Hajde! Zapalit ću tamjan da njegov dim ublaži tvoje rane. Zahvalit ćemo Bogu što
si živ. Njegova će se pravda oboriti na počinitelja ovoga zla!"
****
Nimrod nikada nije nikome
pričao o plećatom Misrajimcu koji ga je oslobodio sigurne smrti pod bičem
Enanahovim. Učinilo mu se kasnije da ga je prepoznao u Božjem sluzi Mošeu koji
je njegov narod pod Božjim vodstvom izveo iz Gošena i cijelog Misrajima. No, ni
tada ništa nije rekao. Nije mu bilo previše čudno što njihov osloboditelj,
plećati Hebrejac, liči na njegovog osloboditelja, plećatog Misrajimca. Nimrod se
samo nadao da se Adonai smilovao njegovom osloboditelju, i da ga nije snašao
njegov bijes u mjesecima zala koja su se, na slavu Adonaievu, oborila na
Misrajimce.
Hodao je pustinjom za svojim
ocem. Sve mu je već bilo poznato. |
