|
Dugo se u polici sa knjigama sa
tvrdim povezom i ukrasnim slovima gurala jedna knjiga za koju nije sa sigurnošću
znala kako se našla tu. Bezimena knjiga, nepoznatog autora, čak ni godina
izdanja nije je joj bila poznata. Jedini razlog zašto je tu tako otrcanih prvih
stranica - zbog prve rečenice na stranici redni broj 8. i još nekoliko poglavlja
dalje?! Ali, nikad pročitana do kraja, jer je sve toliko u njoj ličilo joj na
njen zivot, kraj romana je jednako tako mogao da bude istovjetan njenoj životnoj
priči, zato ga nije željela pročitati; ostavljajući uvijek za neki drugi put.
Ta prva rečenica pročitana tko zna koliko puta uvijek je zvučala sasvim
drukčije, ali svaki puta izazivala bunt iz dubine stomaka, srca i svih mogućih
organa koji su fukcionirali u njoj sa ciljem borbe sa sopstvenom savješću, mada
se njoj činilo sa savješću svih njenih predaka, a i potomaka. Ako ovo ne riješi
odmah, sada, ne čakajuci nikakvo sutra preći ce genetskim kodom na sljedeće
generacije, uobičavala je misliti. Morala je naći odgovor, na pitanje koje je
rečenica, iako ne upitna, postavljala. “Nikoga ne možemo kriviti za sredinu iz
koje potjece.” Netko mora biti kriv za sve ono to je propušteno u njenom životu,
za nikad započete borbe onih koji su je trebali naučiti borbi za preživljavanje.
Kako razumjeti sva povlačenja sa životne fronte. Zar može biti dovoljno samo to
što su je voljeli? Kako se roditelj može zaustaviti samo na VOLJETI? Zašto mora
pamtiti najobičniju školsku svađu od prije dvadesetak godina samo zbog toga sto
je majka druge djevojčice sasula bujicu riječi, dok je njena majka stajala po
strani ne činivši ništa. Izgubljen odjevni predmet na nepravedan način, i
ostavljena gorčina, i ljutnja i rečenica: “Zasto se nisi borila?”. Vuku se k’o
kamenje u vreć,i za njom, sitni događaji kao onaj iz kasne jeseni 70 i neke, kad
je sa ocem stajala ispred susjedovih vrata, a on ih nije želio primiti. Ta večer
joj ostade u sjećanju kao najhladnija, u srcu najhladnija jesenja večer u
zivotu. “Zašto?”
Godine su prolazile bez odgovora na pitanje: Zašto? Sve te godine otkrivao joj
se život u svoj svojoj ljepoti, pun radosti i moći. Sve dok jednog jutra
telefonski poziv nije probo srce bolju od koje se ne može više živjeti; majka je
umrla. Umrla je u snu, blaženo. Susret s ocem tog jutra bio je tezak. Nisu ništa
govorili. Majčino tijelo je već bilo odneseno, rodbina i rijetki prijatelji
gurali su se po dnevnom boravku. Nije mogla da razumije ništa od izgovorenih
riječi, samo je gledala očeve ruke. Odjednom vise nista nije bilo važno,
prijatelji na važnim društvenim pozicijama odjednom su izgledali tako prozirni i
bjedni u odnosu na očeve ruke koje su sve ove godine radile stvarajući, stvarno
stvarajući. Ruke na kojima se vidio dugogodišnji teški rad, ruke koje su
zaradile svaku koricu kruha, svaki slatkiš za nju. Nikad do tada to nije
primjećivala, oči pune dobrote, i tog jutra pune suza. U jednom trenu, samo
jednom djeliću sekunde osjetila je majčinu smrt kao šamar sopstvenom egoizmu,
oholosti, poštivanju lažnih dostignuća uma. Ispraznost, sve je to bilo
ispraznost. Osjetila je potrebu skinuti ljušturu od lažne sigurnosti u kojoj je
živjela. Dan sahrane i još nekoliko poslije prošli su maglovito, jedino što je
zapažala bile su očeve ruke.Tih nekoliko dana u očevoj kući, bili su tihi, nije
razgovarala sa ocem, samo je bila tu. Njemu je to bilo dosta, zapravo je bio
sretan, što je izgubljeno dijete opet tu. Ni sam nije znao kako da je vrati,
kako da zaradi vrijednost u njenim očima. I opet je kao mnogo puta do sada
rekao: “Oče Nebeski, ona je više tvoje dijete nego moje. Daj joj da zna da je
volim svakim djelom mog tijela i duše. Nemoj je nikad prestati zvati u svoj Dom.
Oprosti i meni i njoj što učinismo tebi protiv. Neka bude volja Tvoja, a ne moja
Oče.” Osjetio je snagu Odozgo i bio je to odgovor, kao mnogo puta do sada kad je
molio u teškim trenutcima.
Uzeo je Bibliju, stari molitvenik i krunicu, dao ih kćerki: “Ovo je pripadalo
tvojoj majci, sada je tvoje.” Trebalo je mnogo hrabrosti, mislila je ona, to
učiniti. Dobro je znao da bježi od onog što joj je dao. Nakon mnogo godina
razgovarali su, zar je mogla odbiti. Tad nisu baš razmijenili mnogo riječi, ali
ipak razgovarali su i to je nešto. Tad više nego ikad imala je potrebu
razgovarati s ocem.
Trebali su proći dani prije nego je prvi puta otvorila majčinu Bibliju, duboko
je osjećala u sebi da je više nikada neće zatvoriti. I nije. Majčine bilješke uz
tiskani tekst, datumi kad je i za što molila, preporuke, misli, nade. Cijeli
jedan život, život njene obitelji isprepleten sa tiskanom riječi postajao je
jedno. Našla je i svoj odgovor, ODGOVOR od kojeg je bježala: biti malen nije
nizina, nego veličina u Božijim očima; biti ono što jesi usprkos riječi ljudi
koji postaju ono sto nisu, je hrabrost, a ne slabost. O, kako veliki primjer
ustrajnosti u vjeri davali su joj njeni roditelji, kojima nije uzvrati ljubav za
ljubav. Ljubav koja je jedina svrha života, to je ipak lekcija koju su joj dali
roditelji, najvažnija dakako. Ljubav koja voli sve do smrti na križu, sa nadom
uskrslog jutra.
Ova spoznaja joj dade hrabrosti “dolinom smrti proći” i ničeg se ne bojati, i
knjigu o nesretnom junaku napokon pročitati do kraja, bez straha da bi to mogla
biti i njena životna priča, ispod stabla zasađenog na dan njenog rođenja koje je
odoljelo i ovom nesretnom ratu, i sve godine progonstva zbog vjerske pripadnosti
jedne male obitelji. |
