|
Poziv u novi savez Crkve i
umjetnika, što ga je prvo uputio papa Pavao VI., a potom papa
Ivan Pavao II. obrativši se pismom umjetnicima čitavoga svijeta,
u Hrvatskoj je konkretiziran dijalogom teologije i umjetnosti u
sklopu projekta »Pepelnica umjetnika«. Nakon prošlogodišnjeg
koji se bavio odnosom teologije i slike, novije dijalog posvećen
suvremenoj sakralnoj arhitekturi.
Povijesni
odnos Crkve i umjetnika, odnosno teologije i umjetnosti, o
kojemu u mnogim crkvama svjedoče brojna remek-djela, premda se
doima skladnim, bio je bremenit i nesporazumima. U tome
dinamičnom odnosu, u kojemu je Crkva stoljećima bila
najizdašnijim mecenom umjetnika, a oni plodotvornim
»sukreatorima« božanskoga svijeta, korist je bila obostrana. No,
njihovi pogledi i stavovi nisu uvijek bili usuglašeni. Crkva je
uvijek zahtijevala određeni red, a umjetničko stvaralaštvo je
snagom svojih kreativnih mogućnosti iz njega znalo iskakati.
Umjetničke vizije nisu uvijek bile u suglasju s teologijom, ali
je umjetnost u okrilju Crkve imala i zaštitnike koji su se nekad
više, nekad manje, uspjeli oduprijeti onim glasnogovornicima što
su u ime tradicije znali razapinjali i najveće autore.
U tome dugome suživotu taj je odnos bio u neprekidnoj mijeni,
uzrokovanoj i promjenama unutar same Crkve, a što se potom
odražavalo i na ulogu umjetnika u sakralnim prostorima.
Umjetnički stilski izričaji koji su u odnosu prema tromoj
tradicijskoj instituciji Crkve često bili revolucionarni, znali
su prouzročiti potrese u tom međuodnosu. Odmicanjem povijesti
posljedice takovih nesporazuma bile su sve više na štetu Crkve,
jer su umjetnosti otvorena i alternativna vrata opstojanja izvan
crkvenoga okrilja. Najdublji lom zbio se u 20. stoljeću, na što
su utjecale i povijesne i društvene okolnosti. Pa ipak, niti su
se umjetnici u potpunosti odrekli Crkve, odnosno sakralnih tema
kao izvorišta inspiracije, niti je Crkva odustala od traganja za
njima. Štoviše suvremena inicijativa krenula je upravo iz Crkve
prema umjetnicima. Prvo je papa Pavao VI. 1964. godine pozvao
umjetnike u novi savez sa Crkvom, a potom je 1999. papa Ivan
Pavao II., i sam umjetnik, uputio pismo umjetnicima čitavoga
svijeta, kojim ih, tumačeći njihovu sukreatorsku ulogu što im je
kao stvarateljima podario Stvoritelj, poziva na plodotvornu
suradnju, želeći tako pridonijeti ponovnom spajanju umjetnosti i
Crkve.
Taj poziv na novi savez Crkve i umjetnika, u Hrvatskoj je
konkretiziran dijalogom teologije i umjetnosti u sklopu projekta
»Pepelnica umjetnika« što ga je potakao dominikanac Frano
Prcela. Takav dijalog u nas je više nego nužan, jer gotovo pola
stoljeća kreativni potencijali umjetnika nisu bili usmjereni
sakralnim temama. A kada se početkom devedesetih godina prošloga
stoljeća, osamostaljenjem Hrvatske, naglo otvorio prostor za
gradnju i opremu crkava, dotadašnji jaz između Crkve i umjetnika
nije premošten, nego su se zbili i novi nesporazumi. Većina nove
sakralne arhitekture daleko je od umjetničkoga oblikovanja. U
mnogima su prostorni odnosi u posvemašnjoj disproporciji, a o
kontemplativnosti takvih mjesta, koja bi trebala biti
susretištima s Bogom, nema ni govora. Oprema tih interijera
također je upitna. Vrata kiču u njima su širom otvorena.
Nerazumijevanje je obostrano. Teolozi često ne prepoznaju
umjetnost, a umjetnici premalo znaju o teologiji i liturgiji s
kojima bi trebali biti u suglasju. Dijalog je, dakle, potreban.
Dominikanci, koji na zagrebačkoj Peščenici upravo grade novu
crkvu i samostan blaženoga Augustina Kažotića, suočeni izravno s
tim izazovom otvorili su dijalog teologije i umjetnosti. Taj
dijalog, koji su lani otpočeli teolog dr. Ivan Šaško i likovni
umjetnik Dimitrije Popović, a koji je obostrano otvorio brojna
pitanja, ove se godine na Pepelnicu, u srijedu 5. ožujka (u 18
sati), nastavlja novom raspravom u kojoj će sudjelovati teolog
prof. dr. Željko Tanjić, arhitekt prof. dr. Boris Magaš
(projektant nove dominikanske crkve blaženoga Augustina
Kažotića) i povjesničar umjetnosti prof. dr. Radovan Ivančević.
Dok se prvi dijalog bavio odnosom teologije i slike, tema
drugoga bit će suvremena sakralna arhitektura. Dakako, bit će
riječi i o povijesnom odnosu Crkve i sakralnoga graditeljstva,
ali težište će biti na suvremenom stvaralaštvu koje je također
uvjetovano promjenama liturgijskog programa nakon Drugog
vatikanskoga koncila. Crkva blaženoga Augustina Kažotića, gdje
će se voditi novi dijalog, možda je pravi okvir unutar kojega će
se krenuti u novu potragu za međusobnim razumijevanjem, odnosno
na put prema novom zajedništvu Crkve i umjetnika ili teologije i
umjetnosti. |
