Čim bi bjeličasta zora svojim snenim drhtajem zaposjela njen prozor i
razigrana burica pred njim počela njihati teške, obješene grane starog
čempresa, počelo bi njeno lagano protezanje. Odgađala je trenutak ustajanja,
jer je hladnoća, bar se njoj činilo, polako prijetila paljenjem peći, a i da
nije, njena cirkulacija bila je već toliko usporena, da je i za toplijih
dana redovito oblačila toplu vestu. Uvelo jesenje lišće započelo je svoj
šuškavi ples najavljujući žešće nalete vjetra, a Boni je, lijeno izvirujući
iz svoje kućice, polako pratio razvoj vremenskog slijeda, uznemiren
razbacanim oblačićima, pogledavao prema ulaznim vratima svoje gazdarice.
Odgurnuvši teški pokrivač, polako se pridigla iz razbacane postelje, pa
žmirkajući rastvorila škure. Uzdahnula je. Napokon jedan zdrav, buran dan!
Samo da potraje! Mogla bi oprati robu, već se dosta toga skupilo. Od ove
dugotrajne vlage ništa nije mogla i kao da je to gnjilo vrijeme djelovalo i
na nju samu. Po tom vremenu ništa joj se nije dalo, a i u dućan je odlazila
sve rjeđe. Nekad su je znale posjetiti one dvije bedaste susjede, pa su
mogle protresti aktualnosti njihovog malog mjesta, ali sada… Samo se nešto
ljute, prigovaraju joj da se odjednom drži finom damom i njih više ne
primjećuje, a možda ima i kakvog frajera…
Kad bi samo znale! Sigurno bi poludjele da znaju kako je njen udvarač,
njihov susjed Milan, uporno posjećuje već mjesecima i daruje je čokoladom za
kuhanje (kao da zna za njene probavne tegobe) i kako se raduje njegovim
posjetima subotom navečer…
Boja joj se vraćala u obraze pri pomisli na to kako je samo vragolasto gleda
dok joj priča o svojoj usamljenosti i o tome kako mu je ugodno u njenom
društvu, dok ispija duplu travaricu i gricka njenu orahnjaču.
Zaplesala je od sreće i posjela se za stol da doručkuje. Njen život dobivao
je novi smisao uz njega-dobrog i plemenitog udovca, uz kojeg i sama
zaboravlja na svoje godine samoće i tuge, od kako je njen Ivan otišao na
drugi svijet.
Da, istina je, mogla bi svojim prijateljicama priznati da uistinu više nema
vremena za njih iz razumljivih razloga, da postoji netko tko je čini
sretnom. Mudro će to izvesti, da ne izazove nevolje i ljubomoru, jer se
priča da i njih jadnice ponekad posjeti… No, to su možda samo bapske priče,
jer, što bi on radio kod donje Ančice, koja je jedva pokretna i u svojoj
jetikavosti i ogovaranju sasvim nepoželjna, a da ne govorimo o onoj drugoj
-gornjoj Ani, koja stanuje iznad nje; vječno snuždenoj i zlovoljnoj,
pakosna lica i kržljavih nogu koje odavno nisu vidjele sunca ni mjeseca…
Nakon što je odslušala nezaobilaznu jutarnju bio-prognozu i provjerila svoju
sinoć opranu i uredno složenu kosu, počela je sa planovima za današnji dan.
Bila je nedjelja; rado bi otišla na Svetu misu, budući da nema nikakva
važna posla i ne očekuje nikakav posjet. Njena kći Darinka opet je dežurna u
bolnici, pa će je vidjeti tek idući vikend. Mogla je dakle provesti dan po
svom guštu. Skoro da nije bilo nikakve zapreke za to, ali ipak, nešto ju je
počelo brinuti.
Milana nije bilo sinoć, ni prošle subote. Sjeća se, doduše, da joj je
nedavno spominjao nekakav liječnički pregled, nije točno upamtila o čemu je
riječ; nešto sa grlom ili zubima, neka neodgodiva operacija ga je čekala…
Sve lošije je pamtila, pa nije sigurna da li je već obavio ili to tek
slijedi. Nemoćno je slegnula ramenima - pa valjda će sve ispasti dobro! To
je rutinski zahvat i tu nema mjesta panici, nadala se Ane grickajući
sredinu kruha namazanu putrom i pekmezom. Mora priznati da joj je već
nedostajao… Pa nije se valjda nešto naljutio na nju! Čudno, ali i to je bilo
moguće.
Crkveno zvono oglasilo se još jednom, pa se podigla i pospremila stol.
Uputila se u sobu da izabere kakvu prikladnu odjeću za danas, no kad je
dobro pregledala ormar, ustanovila je da baš i nema nekog izbora… Još uvijek
je, već osmu godinu za redom, nosila crninu, i što god obukla, djelovala
je kao da je u istom.
Kad se nedugo iza toga isprsila u dugoj vunenoj haljini stegnutoj u struku,
zamišljeno se pogledala u trošnom, dugačkom zrcalu svoje spavaće sobe.
Približavajući se sedamdeset petoj bila je sasvim zadovoljna svojim
izgledom; vitka, ravnog držanja, uredna i još solidnog zdravlja - naravno da
je Milan sve to već zapazio i da su ga sve te njene kvalitete dobro
privukle! Još kad bi koji put kušao njene domaće specijalitete… Najbolje će
biti da ga jednom pozove na ručak, ili još bolje - večeru, jednom kad
se ne bude jako žurio…
Nije joj doduše bilo jasno, što je pak tražio kod njenih puno
starijih (i ružnijih) prijateljica, zašto ih je posjećivao… Ma, možda i
nije, moguće je da su sve to izmislile, brižne, pa gdje bi jedan takav
gospodin njih uopće pogledao… Uostalom, već se izjasnio da ga zanimaju
mlađe žene, a one su već debelo grabile prema osamdetoj…
Sunce se lagano probijalo kroz rijetke grane visokih stabala, bacajući na
pustu cestu njihove duguljaste sjene.
Zadovoljno je koračala prema crkvi, radujući se trenucima molitve i mira, a
možda vidi i njega. Sjela je kao i uvijek na svoje mjesto.
Kasnije, kad je crkveni zbor grleno zapjevao, spazila je da su se i one
jadnice ugurale u isti red… Svojim kreštavim glasovima nemilosrdno su
kvarile tihi pjevački sklad otkrivajući pritom svoje nove zubne proteze, pa
je Ančica gotovo prasnula u histeričan smijeh vidjevši ih tako silno
zanesene…
Odlučila je pretvarati se da ih ne vidi, stoga je obuzeta svojim mislima,
moleći se, razmišljala o sebi, svom životu, možda i svojoj novoj sreći,
ljubavi…¨Bože,ti koji sve vidiš i sve znaš, daj mi radost i ljubav za kojom
već dugo čeznem. Daj da budem nasmijana i vedra, kao nekad, molim te!¨
I one su molile, i one su čvrsto stiskale svoju krunicu, i dugo klečale
unatoč bolnim koljenima.
Kad je iza toga, već pred kraj mise, velečasni tiho zapjevao:
- Idite u miru - počeli su pozdravi, međusobna rukovanja sa susjednom
osobom u istoj klupi. Čin zajedništva i ljubavi ubrzo je ispunio čitav taj
mali prostor, kao i uvijek.
Učini joj se da baš u tako uzvišenom trenutku daleko ispred sebe, među
prvim redovima, vidi Milana. Da, to je bio on! Srce joj je zadrhtalo, i
poželjela je da joj je bliže, da su zajedno. Najbolje da se strpi još neko
vrijeme, neka se ljudi polako raziđu, pa će mu se javiti, ima vremena.
Sreća je sve više obuzimala, činilo joj se da će se ugušiti od te iznenadne
navale radosti, i kad je izašla napokon van u namjeri da ga pričeka,
spazila je i njih, svoje, sad već bivše prijateljice, kako joj puževim
korakom prilaze. Nije bila nikako raspoložena za njihova isprazna
blebetanja, no, njihovi ogromni nosevi već su grabili prema njoj i teško
da ih je uopće mogla izbjeći.
Trebala bi im baš sad okrenuti leđa, praviti se jednostavno da ih ne
primjećuje i ignorirati njihova namreškana, prijetvorna lica, pa nek
vide kako im nikad neće oprostiti sve zlobne psine kojima su je godinama
vrijeđale. Neka se dobro zamisle, ludače stare! Pokazat će ona njima još! A
tek kad ju vide s Milanom, ha, ha, pošizit će od muke. No, čini se da joj
neće dati mira i da su baš naumile da joj pokvare ovo nedjeljno jutro…
- Mir s tobun, Ane - prva joj je prišla gornja Ana i pružila
drhtavi dlan, a potom i donja. Sažaljivo ih je pogledala, pa im i sama
objema uzvratila snažnim stiskom ruke, nestrpljivo pogledavajući prema
crkvenim vratima.
Milan je zastao i polako krenuo u njenom smjeru. Nešto joj je reklo da
malo pričeka, pa je još malo stajala tako u neizvjesnosti… Držeći za ruku
nepoznatu i dotjeranu ženu, probijao se prema uskom izlazu ka cesti,
svečan i ozbiljan, uopće je ne primjećujući. Kad su im se pogledi ipak
sreli, samo je kratko klimnuo, zagrlio ženu u svečanom kostimu i žurno se
udaljio od sve manjeg skupa vjernika..
Ančica i Ankica pogledaše jedna drugu, pa prva reče:
- Ste videle, drage moje! To je izgleda ta njegova nova!
- Molim, koja nova? - zabezeknuto će Ana, ništa ne shvaćajući…
- Pa ta - viš, kako se lipo drže za ručice.., ča, ti nisi znala, šempija? To
mu je nova frajla, brzo će se ženit!
Nastao je tajac. Njena nada odjednom je počela kopniti. Činilo se da će se
srušiti istog trena, baš tu, pred svima…
- Ča je pokvarena!- stisla je svoje male, sitne oči druga žena - samo će mu
brižnemu zet šoldi, a onda - baj,baj, bedačino!
Ane je stala grozničavo razmišljati; možda je opet zafrkavaju, bit će da mu
je to neka rođakinja, tako mlada - pa može mu po godinama biti kćer, to
ne može biti istina! Možda je riječ o zabuni, govore li one o istoj osobi, o
njenom Milanu…
Njen svijet počeo se rušiti, nešto ju je počelo gušiti visoko u grudima, ali
polako se pribravši, samo je tiho rekla:
- Ako vi tako kažete, valjda je ...
Zabrinuto su i zamišljeno ispratile pogledom dragog gospodina Milana, koji
više uopće više nije bio zavodljiv; sad se jasno moglo vidjeti njegovo
šepanje, sijeda i proćelava glava klatila se nezgrapno, a i sav je bio
nekako nagnut na jednu stranu. Onako krupan, gegao se poput pingvina… Šarmu
ni traga.
Najstarija od njih odmahnula je rukom i procijedila:
- Ah, ti muški, ča su bedasti, ko dica…
- I ne samo oni, drage moje … - gorko je pomislila najmlađa Ane.
-Kad bi samo znale kako ih je mrzila zbog njega, i bila ljuborna na njih -
na svoje dobre, stare prijateljice. Gotovo da je pokvarila to lijepo,
dugotrajno prijateljstvo, a sve zbog nekoliko bezazlenih i uljudnih posjeta
jednog običnog prolupalog starca. A još strašnije je to što su joj pružile
ruku nakon Svete mise, nakon što ih je i dalje prezirala htijući im okrenuti
leđa. Sjetila se riječi Velečasnoga da je i Krist došao iz ljudskog srca
iščupati zlo što smeta prijateljstvu i otjerati mržnju koja nam ne da budemo
sretni. A ona se upravo maloprije molila za svoju sreću…
- Bože, oprosti mi - zavapila je u sebi - što sam bila tako lakovjerna i
zlih misli i što nisam prije spoznala prave vrijednosti! Za to ću se iskreno
pokajati već na sljedećoj misi. -
I odjednom je progledala; njene prijateljice su bile tu, uz nju, i u dobru i
u zlu i već se osjećala puno bolje…
Kad je neobičan par odmakao, primila je svoje susjede pod ruku, svaku sa
svoje strane i naglo se razvedrivši rekla :
- Gremo kod mene, na bićerin ..… Dugo se nismo videle!
- Kakovi bićerin, znaš da ja pijen medicinu!
- Na bićerin razgovora, to se tako kaže, Anči moja - vikne ona.
- To san i ja baš otela reć, jedan žmujić ne more škodit!- gotovo
istovremeno izusti ona druga Ana, pa prasne u sitan, kozji smijeh…
Zagrljeno su se, kao tri pijane vrane, raširile po uskoj uzbrdici ne mareći
za rijetke automobile i prvi put nakon dugo vremena, opet bile nasmijane….
