Sedamdesetih
godina prošlog stoljeća u našem malom mjestu
izgrađena je nova škola. Imala je velike, lijepe
i svijetle učionice i za ono vrijeme, dobro
opremljene kabinete za stručne predmete. Imala
je i moderno opremljenu kuhinju u kojoj se za
učenike i nastavnike pripremao doručak, odnosno
marenda, kako se to kod nas u Primorju kaže.
Jelovnik se ponavljao po danima u tjednu.
Ponedjeljkom bijela kava, salama i sir, utorkom
kakao, kruh, margarin i marmelada, srijedom čaj,
kruh i jetrena pašteta a naredna tri dana opet
iz početka, Naime, u to vrijeme se nastava
održavala i subotom. Niži razredi su marendu
dobivali u učionice, a za nas iz viših razreda
bili su u hodniku postavljeni pultovi za kojima
smo jeli stojeći. Brzo bismo i pojeli i popili
tako da se ostatak odmora još stignemo i igrati
u školskom dvorištu.
I te srijede na
zvuk zvona istrčali smo iz učionica na marendu.
Bili smo šesti razred i svi smo imali oko
dvanaest godina, netko koji mjesec više, netko
manje, a imali smo i dva tri ponavljača. Uzela
sam svoj sendvič i odgrizla prvi zalogaj, a onda
sam primjetila da se oko mene nešto čudno
događa. Većina djece otvorili bi sendvič i kad
su vidjeli da je unutra pašteta vraćali su na
tanjurić govoreći: „Danas je Čista srijeda i ja
to neću jesti.“ „Neću ni ja,“ govorili su drugi.
Neki su popili čaj, a neki nisu ni to. Znala sam
da ta Čista srijeda znači nešto u vezi s Crkvom
i vjerom, ali nisam znala što. Iz našeg razreda
jedina ja nisam išla na vjeronauk i nisam tri
godine ranije bila na prvoj pričesti. Iz ostalih
viših razreda također su većina djece ostavljali
svoje sendviče, međutim bilo ih je, iz svakog
razreda po nekoliko, koji su ipak jeli. Ali iz
šestog razreda - nitko osim mene. Premještala
sam po ustima taj svoj prvi zalogaj ne znajući
što bih s njim. A onda sam i ja vratila svoj
sendvič na pult i izašla u dvorište. Zaključila
sam da je ta Čista srijeda nešto jako veliko i
jako važno kad nitko iz mog razreda taj dan ne
želi jesti meso unatoč tome što se nastavnici i
tete iz kuhinje ljute kad se hrana ostavlja.
Izašavši iz zgrade pridružila sam se
prijateljicama koje su već igrale graničara.
Nisam se usudila ni jednu pitati što je to
zapravo Čista srijeda i zašto se taj dan ne jede
meso. Bilo me je stid što one to znaju, a ja ne
znam.
Bio je to prvi
post i nemrs u mom životu, a moji školski
drugovi bili su moji prvi vjeroučitelji. Od
iduće školske godine srijedom i subotom imali
smo za marendu čaj i krafne. Ne znam je li to
bilo slučajno ili su se nastavnici zamislili kad
su vidjeli da je taj dan više od tri četvrtine
sendviča ostalo netaknuto.
Mnogo godina
kasnije išla sam na tečaj vjere za odrasle i
tamo sam od pravog vjeroučitelja saznala zašto
se na Čistu srijedu posti. Ali ni tada to nisam
otvoreno pitala već indirektno, zaobilazno i „u
rukavicama“. Nekako, kao da me je i tada bilo
stid što drugi to znaju, a ja ne znam.
