|
Božić ... dugo željeni i očekivani Božić. Nije opet tako blizu da nam prijeđe u
rutinu, ali svake godine isto… kićenje bora, miris svih vrsta kolača, uživanje
uz kamin u dnevnoj sobi sa ukućanima, slanje čestitki bliskim prijateljima,
božićnica koja upotpunjuje radost, posjet baki, dobra šetnja po hladnoći koja
tjera naše brade dublje u zimske kapute. Sve već proživljeno stotinu puta, jedan
običan praznik. Ništa više. A onda me iznenadio telefonski poziv jedne meni
drage osobe. Moje bivše susjede koja je odselila. Zvala je da mi čestita Božić.
U jednom trenutku me upita: Jesi li bila danas na misi? Mala stanka, moje
zaprepaštenje i veliki sram. Kako joj reći da premda sam krštena i praktički
slavimo Božić, ja prakticiram ateizam. Ja Boga ne nosim u svom srcu već ga ne
priznajem .Val srama se oborio na mene kao tona kamenja. Ne ići u Crkvu na Božić
pa to rade svi, čak i oni koji nisu vjernici. To je postalo pitanje jesi li malo
kulturan ili nisi. Sram se udružio sa mojom grižnjom savjesti i počeo pritiskati
moju nutrinu već ionako presušenu, duhovno žednu.
To
jutro na dan Svete obitelji, nisam mogla spavati, probudila sam se već prije pet
i ležala u krevetu. Začula sam mamine tihe korake. Znam, spremala se na jutarnju
misu. Ona je jedina bila pravi vjernik i nije mi predbacivala moju nevjeru. Bio
je to moj izbor, ali znam da ju je pekla. Ustala sam i rekla: Idem s tobom na
misu. Uz malo iznenađenje rekla je mirno – Dobro.
Nisam više mogla izdržati,
godine nagomilanog grijeha tako su me pritiskale, tako su me oslabile, toliko
sam ožednila. Stala sam pred svećenika i rekla sve od moje posljednje
ispovijedi. Napokon pričest nakon toliko godina. Stala sam pred Njega, ni sama
ne znam kako, možda me on i zvao, ali ja se dugo nisam odazivala. Rekla sam mu:
- Gospodine, daj mi piti, ožednila sam! A on mi je rekao: - Kako da ti ulijem
vode kad posuda koju mi donosiš nema dno. Ako ti ulijem sva voda će ti iscuriti,
a da ni gutljaja nećeš popiti. Tada sam shvatila i odlučila sam sama napraviti
posudu. Ne onu glinenu koja se može razbiti nego onu vječnu iz koje ću uvijek
moći piti. Odbacila sam svoj ateizam, ako sam to uopće bila, jer premda sam si
dodijelila naziv – ateistica, ono zrno vjere je ostalo u meni. Samo je trebalo
raditi da zrno polako proklija. Doduše trebalo je puno topline, zalijevanja,
vremena, ponovnog okopavanja, ali zrno je proklijalo. Cijelo vrijeme ja sam bila
ta koja je napustila Boga, ali sam na kraju spoznala da cijelo vrijeme izbivanja
iz njegova doma on nije napuštao mene. Nisam ni znala ni osjećala da je on
uvijek prisutan, da me promatra i šuti. Pušta me da idem putem koji sam
odabrala. Put je bio krivi, bio je dug, kamenit, mračan, hladan, i išao je
uzbrdo. Kad sam došla do kraja prilično sam se izmorila, izranila, promrzla i
ožednila. Jedino što me cijelim putem nije napuštala je moja ustrajnost.
Odlučila sam tvrdoglavo stići do kraja puta kamo god on vodi pod svaku cijenu.
On me tu čekao i čekao. I pošto više nije bilo moguće vratiti se na početak
puta i krenuti novim putem lakše mi se činilo zakucati na Njegova vrata. I on je
otvorio. Očekivao me. Nije mu bilo bitno što me dugo nije bilo, što sam ukaljana
i prljava od puta, što nosim težak nepotreban teret, što ni pravu posudu nemam
da mi ulije okrjepljujući napitak. Dočekao me kao dugo očekivanog gosta. Ugostio
me kako se samo poželjeti može. Oprao me, nahranio me, dao mi prvo malo piti,
poslije i puno više, počeo je razgovarati sa mnom, zacijelio mi rane, ugrijao
me. Nakon toga sam nastavila dalje putem. Kad sam prošla jedan dobar dio puta
osvrnula sam se natrag i začudila koliko sam puta prošla bez da sam se umorila,
kao je put postao manje napornijim. U srcu sam bila nekako radosna, zadovoljna i
nisam mogla naći ništa loše što bi me bacalo u depresiju. Po prvi puta mi se sve
činilo u najboljem redu. Sad sam još uvijek na istom putu, penjem se, ali nisam
više sama na tom putu. Znam da ću uvijek imati nekoga kome ću moći doći kad mi
treba odmora. |
