|
Jednom me put nanio u
Dolinu suza, i dok sam prolazio kroz nju, nailazio sam na ranjene i
izgubljene duše, koje su vapile za pomoći.
Ali, kako im pomoći?, plakalo je moje srce. Kako da im olakšam patnje i
muke, kada i ja sam imam svoje muke? Malo sam zastao, kada mi se nametnulo
pitanje mogu li ikako pomoći - jadnima, nemoćnima i napuštenima u Dolini
suza.
Na to moje pitanje iz daljine začuo se glas: “Stani, zašto si tako očajan,
zar ne vidiš da oni pate više od tebe i da trebaju tvoju pomoć?”
“Kako?” - odgovorio sam, “Kako da im pomognem?”
Nastala je tišina, a nakon toga je došao odgovor iz daljine: “Položi svoje
ruke u njihove ruke i svoje srce u njihova srce i reci da je Isus s njima.
Pokaži im put iz Doline suza, pokaži im svjetlo jutarnjeg sunca, pokaži im
izlaz iz njihove patnje. Ti to možeš, ako se potrudiš, jer njihove patnje su
veće nego tvoje. Kreni ... oni te čekaju, zar ne vidiš da te trebaju?”
Okrenem se oko sebe i pogledam u te jadnike i shvatim da moje muke i nisu
tako velike, jer ima i većih.
Krenuo sam prema njima i položio svoje ruke u njihove ruke i svoje srce u
njihova srca i poveo ih prema izlazu iz Doline suza.
Bila je to najteža odluka u mome životu. Osjetio sam, da sam ipak nekome
koristan. Moje misli, stopile su se sa željama toploga glasa iz daljine i
ispunile su moje srce toplinom i blagošću. Ta toplina davala mi je snagu da
idem dalje i pomažem jadnim i izgubljenim dušama, koje su vapile za
spasenjem i tražile su pomoć.
Krenuo sam od jednog do drugog i stavljao svoje ruke u njihove ruke, i svaki
puta sam osjetio njihovu zahvalnost, sa svakim dodirom budila se njihova
nada za životom, i osjećali su da nisu sami i napušteni, kao što sam i ja
osjetio da nisam sam kada sam začuo Njegov glas.
Poruka je bila jasna, moram ostati: malen, ponizan i pomagati nemoćnima i
izgubljenima i postati Njegov sluga. Shvatio sam da mi je On odredio takav
put. Na kraj sam se ipak odlučio pokoriti njegovim željama, jer smatram da
On najbolje zna što je dobro za mene. Moje srce kucat će samo za Njega i ići
ću tamo kamo će me On poslati.
Toga trenutka je započela moja Misija, pomagao sam jadnima i ispaćenima da
se izbave iz Doline suza, a za uzvrat sam dobio milost Njegovu.
Prošla je godina, a iz daljine se ponovno začuo onaj dragi glas:
“Idi prema svjetlu i izaći ćeš iz Doline suza”.
Poslušao sam Njegovu naredbu i krenuo prema svjetlu i pronašao prolaz iz
Doline suza. Ostala je Ona iza mene, a predamnom je bio dugačak put. Put pun
odricanja i patnje, ali i velike sreće, jer je On uvijek bio uz mene.
Svakoga trenutka sam osjećao da je On tu i kad bi posustao i ne bi znao kuda
krenuti On bi mi pokazao put i usmjerio u pravom pravcu. Postao sam pravi
učenik svoga Učitelja.
Dugo godina sam tako obilazio svijet i pomagao ispaćenim dušama. Dok nije
došlo vrijeme moga smiraja.
Ugledao sam veliko svjetlo i krenu prema njemu. Tada sam u dubini svoga srca
znao da je moja Misija završena. Došlo je vrijeme smiraja. Netko drugi je
morao krenuti iz Doline suza mojim stopama i postati Njegov učenik.
Blaženo sam se nasmiješio, dok sam odlazio prema svjetlu i osjetio sam mir i
spokoj u svojoj duši. Svakim korakom sam bio sve bliže, i bliže Njemu.
Dok su iza mene ostajali blijedi tragovi mojih koraka, jedan čovjek se mučio
u Dolini suza i tražio svoj izlaz. |
