|
Sjećam se srijede 20. 12. 2000
godine. Bio je prohladni prosinac. Vraćajući se sa nećakinjom sa sprovoda svoga
bratića, već nas je u Mariboru zatekla noć. Iako smo planirale krenuti ranije,
odmah poslije Mise zadušnice, susret s rodbinom, pokoja riječ, pa onda rastanak,
zadržala nas je dulje od prvobitnog plana.
Na izlazu iz Maribora počela je
padati kiša. Vjetar, kiša…., oči naotečene od suza, dodatno su nam otežavale
povratak u Ljubljanu.
Kad smo krenule, spontano smo
počele razgovarati o teti, koja je bila jako bolesna.
Teta Marija rodila se je 1933 godine, na radost cijele obitelji.
Pošto je vrijeme prolazilo sve
više se je potvrđivala spoznaja da s malom Marijom nešto nije u redu da u nekim
momentima, mentalno ostaje na razini djeteta.
U to vrijeme na selu nije ni
bilo liječnika, a posebno ne specijalista, koji bi se bavio s djecom koja imaju
smetnje u razvoju. Danas takva djeca imaju posebnu izobrazbu, te se mnoga
osposobe za samostalan život.
Kao najstariji sin, tata je
osnovao svoju obitelj, (i po majčinoj odluci), poštivajući vrednote obitelji,
ostao je na »gruntu« . Djed i baka, oboje izcrpljeni teškim radom, a poslije
bolešću, umrli su relativno mladi. Naravno, teta je živjela u našoj obitelji.
Moj otac je kao i većina
muškaraca (a poslije skoro cijele generacije), zbog ekonomske ekzistencije
otišao na rad iz Međimurja.
Svoje mladosti gotovo da se ne
sjećam bez tete. Kao i sva djeca znali smo biti okrutni i grubi, ne svaćajući
one koji su bili drugačiji od nas. Usprkos svim problemima, Bog je teti dao
veliko srce za djecu. Oštećena za vlastitu djecu, voljela je svu djecu, a
naričito nas, a još više poslije našu djecu.
Opraštajući se od nje prošlog
vikenda, kod našeg posljednjeg susreta u Međimurju rekla je:« Zbogom, već me
nate vidli živu«. Kao da je već tada osjetila da nam je to posljednji susret.
Drugi dan nam je mama javila da
je teta primila posljednju pomast i da odklanja hranu. Jedino što je još
zanimalo bila je moja kći, koja je tada izgubila svoje prvo dijete, te se
poslije operacije kod kuće oporavljala.
Te dane nas je tješilo
uvjerenje da preko Velikog petka dolazi Uskrs, a do njega se dolazi noseći svoj
križ.
Razloga za smijeh nije bilo, no
razgovarajući o teti, počele smo se natjecati koja će se sijetiti ljepših i
veselijih preživjelih trenutaka. Neopisiv je bio osjećaj njene prisutnosti na
stražnjem sjedalu. Gotovo sam osjećala njezin dah, njezin smijeh i bodrenje ako
smo slučajno što zaboravile. Tako smo u pola sata još jedanput preživjele gotovo
sve lijepe trenutke koji su bili vezani uz tetu.
Smijući se, nisam odmah bila
svjesna zvonjenja telefona. Napokon sam se sjetila stvarnosti i prihvatila
poziv. Na drugoj strani linije je bila kći, koja je zabrinuto provjeravala gdje
smo i naručila da svratimo do nje. Ostatak vožnje potekao je u mješavini smijeha
i zabrinutosti.
Napokon, svrativši do kćerke,
saznala sam, da je teta napustila ovozemaljski život.
U tim trenucima čovjek ne osjeća umor, jednostavno nam Bog da snage da idemo
naprijed.
Spakirala sam na brzinu
najnužnije stvari i ujutro krenula u Međimurje.
U mrtvačnici, u lijesu
ukrašenom cvijećem, nasmiješenog lica, ležala je teta.
»Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti…i naći
ćete pokoj svojim dušama…« (Mt 11,28)
Gledajući je spokojnu i
nasmiješenu, bila sam sigurna, da je držeći svoju upaljenu svijeću njena duša,
oprostivši se od nas, našla put k svijetlu. |
