|
Uplašim se spoznaje koliko
nismo svjesni našeg utjecaja na djecu i svijet oko nas.
Zašto ova hipokratska teza? -
upitao bi netko. Ovaj opet nekim teškim riječima govori i ne kaže ništa novo,
reći će drugi, i možda će imati za pravo (ali sam za razliku od njega rekao, i
bar na tren mislio na obitelj i na svijet, dok je on u dokolici ispijanja
jutarnje kave i nekih napornih razgovora uništavao tako dragocjeno vrijeme
podareno od Boga).
Da, nismo niti svjesni koliko utječemo rječima i djelima za koje mislimo da su
po strani i da ih nitko ne primjećuje, na našu djecu, govori mi prijatelj.
I dok ga slušam, u dušu mi
dolazi trenutak sjećanja koji se u potpunosti podudara s njegovom izjavom.
Radeći na zbirci pjesama Muka
Kristova, znao sam često puta pročitati napisano i o tome razgovarati s mojim u
obitelji.
Komentirali smo pjesme (to su
mi bili i ostat će najjači kritičari - i zasirugno najkritičniji), i razgovarali
o patnji Kristovoj.
Onda je jednog dana, moja kći
došla iz škole i donijela novost da je na satu hrvatskog napisala jednu pjesmu
koju je učiteljica pohvalila.
Zamolio sam je da nam pokaže.
Ostali smo zatečeni u jednom
trenutku, ali, kroz naše razgovore, bilo je logičan slijed događaja.
Da bar sam ptica, bila bih
slobodna
Letjela bih visoko
I bila daleko od svih MUKA
Tko bi bio čovjek?
Njega su izdali
Tko bi bio ptica?
Ona je daleko od svih nevolja,
Ona je daleko od zlih ljudi.
Nema tko izdati njenu dobrotu.
Ja bih bila ptica, a vi?
Bio sam ispunjen tolikim
ponosom, da i sada, kada ovo govorim, osjetim taj osjećaj sreće.
Prijatelj, kome sam govorio,
zastao je malo i upitao imam li ja svoje prste u tome, misleći zasigurno na
tekst.
Da, rekao sam, itekako, ali ne
kroz pisanje i dodavanje riječi.
Utjecaj moj i moje obitelji je
taj što radimo s njima i odvajamo vrijemne za njih.
Naš utjecaj je toliki da smo ih
upoznali s Bogom, s Mukom Krista. Da smo ih uputili u Bibliju, koju svakodnevno
iščitavaju. A to je, dragi moj, nešto nezamjenjljivo.
Koliko puta, od umora, koga su
izazvali drugi, zbog nervoze i teškog i napornog radnog dana, kada se vratimo u
toplinu doma, poslije obilatog ručka i pokoje teško izgovorene riječi, od tog
silnog umora, zelegnemo u udobnost kauča i odlutamo na trenutak iz stvarnosti
(jer, ipak smo se umorili).
Tih trenutaka mi je najžalije u
životu.
Kada sam se satima darivao za
druge, a kada sam trebao dati se svojoj djeci i supruzi, tada sam popustio i
uzeo si za pravo da ih ostavim same.
Da, dragi moj, nismo samoća -
mi smo odgovornost, pogotovo mi koji imamo obitelji i djecu. Mi nosimo u sebi
poseban zadatak odgoja te djece, a koliko ga puta ne izvršavamo.
Zašto je onda čudilo neke moje
poznanike i prijatelje, kojima sam govorio o ovoj pjesmi, njen sadržaj.
Pa, danima smo govorili o Muci
Gospodina našega, valjda je nešto ostalo i u njihovim glavama.
Dragi moj, svi smo mi svjetlost
koja snagu svoju crpi iz djela i misli naše duše.
Zapali u sebi i ljudima oko
sebe iskru vjere, Boga, ljubavi, prijateljstva, dobrote i znaj, svijet će
izgledati drugačije.
Ne vjeruješ?! Pokušaj!! |
