|
U našoj velikoj tuzi
ponovno ćemo uskrsnuti za radost bez koje čovjek ne može živjeti
... A Bog postoji, jer Bog daje radost, to je njegova velika
povlastica.
F. M. Dostojevski: Braća
Karamazovi
-------
Priznajem da me je slučaj
o kome ću govoriti sjetio engleskog pisca, obraćenika na katoličku
vjeru, Evelyna Waugha (1903 - 1966) i njegovog romana The Loved
One (1948), koji bi u slobodnom prijevodu značio Voljeni
pokojnik. U njemu Waugh, na sebi svojstven i osebujan način,
iznosi neobičnosti pogrebnih poduzeća u Kaliforniji.
Dogodilo mi se to za
vrijeme prvog posjeta rodbini u Tacomi, u saveznoj državi
Washington, gdje su živjela dva brata moje pokojne majke i drugi
potomci obitelji Beritić. Moji su ujaci još prije prvog svjetskog
rata ostavili Vrbovsku na Hvaru i prihvatili poziv očevog brata
koji je već bio u Tacomi, da u Americi započnu novi, bolji život.
Tamo je već bila i njihova starija sestra, udata za našeg otočanina.
I tako je tih Beriticha, starijih i mlađih, bilo već toliko da bi
oni sami sa svojim obiteljima mogli napučiti našu opustjelu
Vrbovsku.
Moj stari barba Kuzma
bio je sretan da mi može pričati o svojim mladim danima u
Vrbovskoj. Čak i poslije pedeset godina provedenih u Tacomi on je
sanjao o Vrbovskoj. Svake bismo večeri ostali sami u toploj kuhinji
i razgovarali.
- Znaš ti, moj mali,
govorio je zamišljen i sjetan, mi nismo imali polja. Bili smo
ribari. Još pamtim mjesta gdje se kriju škrpine i druge ribe (on
ih je nabrajao kao pravi stručnjak). Mučan je to bio posao. Danas
pak svi žele što više uloviti, a što manje raditi. Kao i ovi
moji sinovi. Ni jedan ne želi biti daleko od kuće, a kad koji put
moraju do Aljaske, čini im se da idu u Japan ili Kinu. A ja ti ni
danas ne mogu bez ribarenja. Ova nesretna reuma prikovala me uz kuću,
ali sam ipak iz prkosa (dišpeta, rekao je on) kupio mali
motorni čamac da mogu bar koji put na more i da vidim ima li još
ribe u ovoj našoj luci. E, moj mali, kad sam ja stigao u Tacomu
nije bilo ni elektrike ni tople vode, ni svega ovoga blaga Božjega
koje uživaju naša djeca. Ali bilo je ribe, puno ribe. Ah, oni
salmuni (lososi) u uvali Tacome! Da si bacio zrno kukuruza, sigurno
bi palo na glavu nekog salmuna. Toliko ih je bilo. A danas ih nema
ni u oceanu. Polovili ih modernim mrežama, a što je najgore uništile
ih tvornice svojim otrovnim otpacima. Danas jadne salmune moraju
umjetno gojiti u mrijestilištima, a kad ponarastu, onda ih bace u
ocean. Sve je umjetno u ovoj Americi. I djecu hrane mlijekom iz
ljekarnice da im majke ostanu mlade. A meso drže u hladnjacima i po
dva mjeseca da omekša. Jadne ribe izgledaju kao bakalari kad ih
izvadiš iz hladnjaka. A meni riba ne prija ako nije friška.
Više nije išao u
ribolov ni iz dešpeta. To su činili njegovi već odrasli
sinovi, koji više nisu bili ribari od zanata, nego iz zabave. Bili
su đaci raznih zavoda, jer je bolje biti činovnik i imati stalnu
plaću nego lutati oceanom i ovisiti o nesigurnom lovu. Ipak bi
barba Kuzma bio sretan kad bi se sinovi odlučili koji put na
ribolov u luci. Dočekivao ih je u kasnoj noći da vidi što su
ulovili. Ako bi donijeli srdelica, znao bi me usred noći probuditi
vičući:
- Mali, siđi! Imamo friške
ribe!
I dok bih se ja spuštao
s gornjeg kata, on bi pržio ribu pjevušeći neku starinsku
vrbovsku pjesmu. Kad sam mu dao znak da šuti, jer da će probuditi
ujnu, on je odmahnuo rukom: Ah, pusti je! Neće se probuditi.
Amerikanke tvrdo spavaju. Pa vidio si je. Debela je ka' bracera.
Ali dobra mi je. Njezina je majka iz Milne na Braču. Ovo je prvi
put da se Brač i Hvar slažu - govorio je smijući se i
prostirao stolnjak.
Tako bismo ja i barba
Kuzma po drugi put večerali u kasnoj noći. Kadikad bi nam se
pridružio njegov stariji, oženjeni sin koji je govorio i naški.
Htio je čuti što razgovaramo o tom dalekom kraju gdje je tata
proveo svoju mladost. Nick se razlikovao od ostale braće jer je
volio more, ali njegovoj ženi to nije bilo po volji, pa je ostao na
kopnu i namjestio se kao činovnik u nekom poduzeću. A njegove
dvije djevojčice bile su najveća radost barba Kuzme, začudo, te
su mališanke razumjele njegov bodulski govor i bile sretne kad bi
ih nono stavio na krilo. Ne boj se! - znao bi im reći.
- Ovo su tek prve lastavice, a doći će gardelini (češljugari),
jer je raca Beritićâ uvijek bila plodna.
On bi još rado i dugo
pričao, ali ja sam morao rano ustati, pak sam ga prekinuo:
- Barba
- to ćemo sutra nastaviti, jer ja moram u krevet - govorio sam dižući
se sa stolice.
- Još nije ni ponoć, a
već ideš spavati. Ja ti zaspim u zoru, ako uopće zaspim, jer me
bole kosti. Blago vama mladima!
- Moram u Aquinas
School radi svete mise. Časne nemaju kapelana, pa su sretne što
mogu rano pribivati misi i poći na posao. A i susjeda Mary, koja me
odvede autom do samostana, mora u College na nastavu.
- Ovu sam kuću zapravo
otkupio od njezina ujaka.
- Dobro, dobro, barba! -
prekinuo sam ga, jer sam znao da ne bi prestao do zore pričati o
svim potankostima otkupa kuće. - To ćete mi sutra ispričati, a
sada vam želim laku noć!
- Laku noć, laku noć!
- govorio je dok sam se penjao uz stepenice.
Aquinas School bila
je zapravo High School, naša srednja škola, a vodile su je
sestre dominikanke. Nju su pohađali svi moji rođaci. Gospođica
Mary je dolazila svako jutro točno u šest i pol da mene i ujnu
odveze do samostanske kapele. Mary je također imala hrvatske krvi u
sebi, jer joj je majka bila rodom iz Staroga Grada na Hvaru.
Razumjela je ponešto hrvatski, ali ga nije govorila. Njezin je tata
bio pretestantske vjere. Dobar i pošten čovjek. Obitelj je živjela
u slozi i ljubavi. Kad sam jednom Marynoj majci čestitao na toj sreći,
nije se baš mnogo razveselila. Čak su joj se i suze pojavile u očima.
- Da, oče! Moj je muž
odličan suprug i otac, ali ...
- Što, ali? - zapitao
sam znatiželjno.
- Željela bih da i na
drugom svijetu budemo zajedno.
- Pa zašto ne? - rekao
sam dosta odlučno.
- On ne vjeruje što ja
vjerujem. Svi mi kažu da sam sretna, čak i župnik, s kojim se moj
muž sprijateljio. Herb me svuda prati, pa i u crkvu. Rekao je župniku
da bi želio nešto učiniti za crkvu, a ovaj mu je predložio da
skuplja milostinju za vrijeme službe Božje. Šalio se misleći da
će Herb odbiti, ali on je to prihvatio. Tako vam on svake nedjelje
sakuplja milostinju. A vjernici su darežljivi, jer znaju da on nije
katolik.
- Pametan župnik! -
rekoh smijući se - Nije uzalud Irac. -
Nasmijala se mojoj
dosjetki.
- Ja se ipak nadam da će
mi Bog ispuniti želju i da ćemo biti jedno ovdje i u vječnosti.
- U to ne sumnjam -
rekoh.
Njezina me kći jednog
jutra upoznala sa sakristankom sestrom Edith. Ova je poznavala sve
moje rođake i pokojnu rođakinju Tinu, umrlu u cvijetu mladosti!
- Bila je pravi, pravi
anđeo - rekla mi je jednom poslije mise.
- Šteta što nisam i ja
- nadodadoh šaleći se.
- Svi to možemo biti s
Božjom milošću. Na zemlji smo da se čistimo i postanemo bijeli
kao anđeli.
- Ta ja već imam bijeli
habit.
- Kao i ja - prekine me
dobra sestra. - Ali zato još nisam anđeo. Osim toga ja sam
Irkinja. A Irci, kaže se, ostaju dugo u čistilištu.
- Irci su dobri
katolici, zar ne, sestro?
- Kad ne bi imali nekih
mana, i oni bi bili anđeli.
- Na primjer?
- Previše vole whiskey.
- Pa to je dobro za
optok krvi, pogotovo starijim osobama, rekoh.
Zašutjela je. Na
njezinu naboranu licu pojavila se tuga. Uzdahnula je duboko. Tko zna
koje su uspomene uskrsle tog časa u njezinoj duši. Došla je kao
mlada učiteljica iz daleke Irske i svoj život darovala Bogu i
Americi. Kad više nije imala snage poučavati, prihvatila je mjesto
sakristanke da bude bliže oltaru i anđelima, kako mi je sama
izjavila.
Jednog jutra, poslije
svete mise, pozvala me poglavarica da bih jednoj sestri koja je bila
na umoru dao bolesničko pomazanje i odrješenje. Prepoznao sam
odmah sestru Edith. Bila je sasvim smirena i pobožno odgovarala na
zazive i molitve. A onda je sklopila oči s osmijehom na usnama. Možda
je sanjala o svojim anđelima.
Drugog me je jutra opet
potražila starješica da bih s ostalim sestrama molio uz odar
sestre Edith. Poslije obavljenog obreda nagnuh se nad kovčeg da
posljednji put vidim sestru. Nisam je prepoznao. Na njezinu licu
nije više bilo bora, a na usnama opazih crvenilo.
- Da li je to sestra
Edith? - zapitah starješicu. Na njezin potvrdni odgovor zapitah:
- Pa tko ju je tako
pomladio?
- Pogrebno poduzeće -
odgovori starješica mirno kao da je to neka najobičnija činjenica.
Dalje nisam ispitivao.
Nisam znao da se i časne sestre prepariraju da budu lijepe
za drugi svijet. Zato postoje stručnjaci pogrebnih poduzeća.
A postoje i posebne, lijepo uređene dvorane gdje odlože pokojnika
do spovoda. Tu rodbina i prijatelji mogu uživati u lijepoj klasičnoj
muzici, tihoj i smirujućoj.
Sjetio sam se Evelyna
Waugha.
|
