|
Smještena u podnožju brda oko tri sata udaljena od
Rima, talijanska pokrajina Umbrija, poznata je kao "terra di santi" ... zemlja
svetih. Sveti Franjo Siški i sveta Klara dvoje su od dobro poznatih svetaca iz
ovog kraja prepunog brežuljaka i čudnovatih sela. Posljednjih jedanaest godina
putujem iz Rima na izlet u Castello, lijepi stari grad u Umbriji. Izvan starih
gradskih zidina nalaze se moderna zdanja, ali unutar njih uske ulice napravljene
od kamenih ploča izgledaju više kao uličice za pješake i konje iz
prošlosti.
U jutarnjim satima, prije nego
se sunce pojavi iznad vrhova krovova mogu osjetiti miris svježe pečenog kruha
zajedno sa mirisom dima iz vatre, naložene da se ublaži hladnoća u kućama. Dok
se stari grad budi, sestre žure na biciklima, dok im velovi lepršaju na vjetru
... djeca žure u školu noseći svijetlo obojene torbe na svojim ramenima. Pospani
trgovci otvaraju svoja vrata, dok trgovci na tržnici završavaju s postavljanjem
voća i povrća, jer kupci šetaju okolo promatrajući cijene i ponudu robe koju
mogu kupiti.
Na glavnom trgu, male frupe uglavnom starijih
muškaraca, skupljaju se međusobno razgovarajući, gestikulirajući rukama i licima
dok razgovaraju. Psi jurcaju okolo pozdravljajući se međusobno i dokazujući kome
pripada dorični teren.
Budući da su ulice tako uske, izgleda kao
normalno pozdravljati se prijateljski sa svima, "Dobar dan" skoro uvijek
popraćeno klimanjem glave kada se prolazi i pozdravlja trgovce koji stoje na
vratima čekajući kupce da kupe njihove proizvode.
Nedaleko glavnog trga nalazi se crkva svetog
Dominika, velika kamena građevina sagrađena 1426., koju su gradili dominikanski
očevi i braća nakon svog dolaska u taj kraj oko 1270. godine. Unutra izgleda kao
da se ništa nije promijenilo od vremena gradnje. Ulaz je malen s obzirom na
veličinu krova, koji izgleda da je oko sto stopa visok.
Iznad glavnih vratiju, oko sedamdeset stopa iznad
poda, nalazi se veliki okrugli prozor promjera oko sedam stopa. Ovo je glavni
izvor prirodnog svjetla, pokriven je mliječnim staklom koje mekša svjetlost dok
se probija u crkvu. Ispod prozora i iznad vratiju stoji sedam stopa visoki
drveni križ.
Tu je jedanaest vitrajnih prozora, svaki je oko
pet stopa visok, po četiri sa svake strane, te tri na prednjoj strani, jedan
jako veliki prozor širi od ostalih i dva sa svake strane alkovena. Prozori su
jako lijepi, obojeni jasnim svijetlim bojama, koji svijetle u slabo
osvijetljenoj crkvi. Svaki dio vitraja predstavlja nekog dominikanskog sveca u
prekrasnom svjetlu.
Na najvećem prozoru iza oltara prikazana je priča
o životu blažene Margarete iz Castella. Svaki komad stakla priča priču o njenom
životu. Tijekom dana, kada se sunce nalazi iznad vrha krova, zrake svjetla
prolaze kroz prozor pokazujući boje ... plavu, zelenu, žutu, a one čine da
Margaretina priča uđe ravno u naše srce. Naše oči promatraju svaki detalj
prozora i pomažu nam razumjeti jedan život, jedan mali život koji je pomogao
tisućama svojim primjerom milosrđa i svetosti.
Tko je ova dominikanka trećoredica, koja je umrla
u dobi od 33 godine i koja je imala čast biti pokopana unutar crkve?
Blažena Margareta iz Castella poznata je širom
svijeta kao zaštitnica hendikepiranih i neželjenih. Ispod kamenog oltara,
smješteno u staklenom kovčegu njeno je sačuvano tijelo, koje je preko šest
storina godina staro.
Rođena je 1287. godine u dvorcu Metola, od
plemićkih roditelja, koji su je se sramili jer je bila slijepa i izobličena.
Roditelji male Margarete toliko su se bojali što
će ljudi reći kada saznaju da imaju deformirano dijete da su svima rekli da je
Margareta umrla, te su je držali skrivenu u podrumu svoga dvorca sve do šeste
godine starosti. Kada su promislili da će biti otkriveno da skrivaju dijete,
odnijeli su je u šumu i zazidali u malu ćeliju, koja je bila naslonjena na
crkvu. Margareta je tamo ostala četrnaest godina. Mjesni svećenik ju je
podučavao o Bogu.
Kada je započeo rat između gradova Urbina i
Castella, koji se vodio na brežuljcima oko dvorca Metola, Margaretini roditelji
su pobjegli iz dvorca, vodeći Margaretu sa sobom u Castello. Čuli su za jednog
franjevca koji je umro i za brojne uslišane molitve na njegovu grobu. Nadali su
se da će se milošću Božjom dogoditi čudo i da će Margareta biti izliječena.
Kada se čudo nije dogodilo, napustili su
Margaretu u crkvi i vratilisu se u svoj dvorac i više nikada nisu vidjeli
Margaretu.
Da bi preživjela Margareta je postala
prosjakinja. Kasnije ju je posvojila jedna seljanka, koja je imala brojnu
obitelj. Margaretina prirodna ljupkost i dobrota su se uskoro pokazali, te je
uzvratila za primljenu ljubaznost. Margareta je imali veliki utjecaj na djecu.
Prekidala je njihove svađe, podučavala ih Katekizmu, pričala im priče, učila ih
psalme i molitve. Zaposleni roditelji su je ubrzo molili da čuva njihovu bolesnu
djecu ili da uspostavi mir u kući.
Pročulo se za Margaretinu svetost te ju je
zajednica sestara u gradu molila da postane jedna od njih. Margareta im se
radosno pridružila, ali na žalost u kući nije bilo žara. Djevojka koja je toliko
molila i bila pokorna bila je suprotnost njihovu ndiscipliniranom životu.
Margaret je vraćena u obitelj, koja ju je radosno prihvatila.
Nekoliko godina kasnije, Margareta je postala
dominikanska trećoredica i obukla je reovnički habit. Obiteljska kuća postala je
mjesto uznemirenih duša koje su došle tražiti Margaretine molitve. Znala je
psalter na pamet, a njene molitve su imale učinka u vraćanju mira u srca onih
koji su bili u nevolji. Iako je bila slijepa, Margareta je imala dar vizija. "O,
kad biste samo znali što mi je u srcu!", često bi govorila. Otajstva Krunice,
posebno radosna, bila su tako živa da bi se sva ozarila kada bi opisivala
prizore. Često je bila u ekstazi, i, usprkos velikim radostima i milostima u
molitvi, često je bila pozvana da trpi osamljenost i nutarnje kušnje, ali ih je
pobijedila.
Blažena Margareta je učinila brojna čuda. Jednom
prilikom, dok se molila u gornjoj sobi, obiteljsku kuću je zahvatio požar i
zvali su je da siđe. Htjeli su baciti njen ogrtač na vatru. Ona je to učinila i
plamen je utihnuo. Drugi put je izliječila sestru koja je gubila vid.
Iako je Margareta bila slijepa, dobro se
snalazila hodajući ulicama grada kada je odlazila u posjet zatvorenicima i
pomagati siromašnima. Zabilježeni su brojni izvanredni događaji koji su se
dogodili preko Margarete. Mnoga čuda koja su se dogodila ne mogu se objasniti
drugačije nego kao milosti koje je dobila ova mala duša, potpuno predana Bogu.
Pokazivala je veliku hrabrost i vjernost u pomaganju drugima, mada je sama bila
odbijena.
Na crkvu svetog Dominika priljubljen je stari
samostan gdje su dominikanci živjeli i vrt po kojem su šetali u tišini moleći
se. U sredini vrta nalazi se fontana s vodom koja curi iz ukrasa blizu vrha
postolja na kojem je lonac s cvjetovima. Voda pada u fontanu gdje zlatne ribice
plivaju. U loncu se nalaze prekrasne ruže, velikih pupoljaka raznih boja, od
kojih se neki upravo počinju otvarati, dok su drugi već izgubili većinu svojih
latica, koje su pale i obojile travu. Oko četvrtastog vrta nalazi se klaustar,
koji je prolazom povezan s gornjim klaustrom.
Mora da su dominikanci proveli mnoge sate
šetajući oko klaustra u tihoj molitvi. Ako možete osloboditi svoju maštu, još
uvijek ih možete čuti kako mole Časoslov u crkvi svetog Dominika, što se može
čuti u vrtu; prvo jedna strana, pa zatim druga.
Nekoć svijetlo-zlatna boja samostanskih zidova
sada blijedi. Dijelovi kamena su otpali od starosti. Slike koje prikazuju
Margaretin život, a nalaze se visoko na klaustarskim zidovima, isto tako
blijede. Vrijeme, ta stvarnost koje se moramo čuvati, prolazi tako brzo
ostavljajući samo prašinu iza sebe. Vrijeme nema svoje odabrane. Ono nikoga ne
čeka.
Velika zvona crkve svetog Dominika zvone; ptice
plašljivo bježe na sve strane, njihova krila mašu i njihov zvuk odzvanja
klaustarskim zidovima, i ponavljaju se iz stoljeća u stoljeće. U crkvi svetog
Dominika, također pokopane u samostanu i dole niže u istoj ulici u starom
dominikanskom samostanu, gdje kuće sada zamjenjuju nadgrobne ploče, leže kosti
dominikanaca koji su vjerno ostali do kraja, koji nas podsjećaju na one koji
nisu nikada poklekli u teškoćama. Njihov život je sigurno bio naporan kada
promislimo da nisu imali grijanja, niti perilica za rublje, samo konje i svoje
noge za putovanja iz sela u selo, dok su išli propovijedati o Bogu.
Tijelo blažene Margarete je često samo u crkvi
svetog Dominika. Ova crkva nije posjećivana koliko druge crkve u ovom kraju, ali
ono što je čini živom su mlade slijepe djevojke i žene koje žive u oviom starom
samostanu. One šetaju, često u tišini, oko vrta, a da ne mogu vidjeti
staru građevinu koju su nekoć nastanjivali brojni dominikanci. Ali mogu čuti
curenje vode u fontani i mogu osjetiti miris ruža dok prolaze pokraj njih. Mogu
čuti zvona crkve svetog Dominika i ptice koje lete u blizini.
Novo ime starog samostana je "Škola za slijepe
blažene Margarete", a vode je sestre "Službenice Marije Pomoćnice", talijanske
kongregacije koje promoviraju život blažene Margarete brinući se o slijepima.
Sve ove godine dolazim na ovo mjesto da bih
sjedila u klaustru, slušajući vodu kako polagano kaplje u fontanu, čekajući da
zvona crkve svetog Dominika zazvone. Osjećam duh dominikanaca, pokušavam ih
zamisliti u bijelim habitima, kako se polagano kreću prema klaustarskom vrtu i
pod lukovima, osvijetljenim mjesečevom svjetlošću i svjetlošću treperavih
svijeća. Sjedim ovdje razmišljajući o životu blažene Margarete iz Castella, o
njenom trpljenju, njenoj hrabrosti i njenoj nadi.
Ranije sve ovo meni ne bi puno značilo, jer nisam
imala cilja. Život blažene Margarete pomogao mi je pronaći svoj cilj, tako sam
došla ovdje u stari samostan razmišljati, pokušati razumjeti tajnu svega toga.
Život blažene Margarete nošen je Duhom, donosi
nadu i hrabrost ljudima širom svijeta. Njena priča je i na ruskom jeziku,
poljskom, španjolskom, i brojnim drugim jezicima. Možda će i drugi sjediti u
starom klaustru, kao i ja, slušati zvona i onda razmišljati o maloj dominikanki,
blaženoj Margareti iz grada Castella, koja se okrenula drugima, mada i sama u
bolu i u tuzi. |
