|
Lijepo je sjetiti se nekih trenutaka
koji nas uvijek drže raspoloženim. Kadikad je takvih trenutaka prilično mnogo, a
kadikad upravo nedostaju u našim životnim spoznajama. U mom davnom djetinjstvu
bilo je lijepih i onih drugih trenutaka, a tako silno želio sam da se oni lijepi
trenutci pojave u snovima i zbilji jednoga drugog dječaka koji tek počinje
živjeti.
Mislim da sam djelomice uspio vlastitom djetetu usaditi ljubav spram Stvoritelja
i vlastita života. Pa ako nas čuje i vidi Stvoritelj, zna da sam se trudio
unatoč svim mojim slabostima.
Za ovu priču zaslužna je nesvakidašnja prirodna mijena koju nikada neću
zaboraviti. * * *
- Je li Bog uz nas?
Eto! Kad vam dvogodišnje dijete postavi takvo pitanje, onda se baš pošteno
morate potruditi, e da bi pronašli dobar odgovor. Teško je biti roditelj koji
baš sve znade. No, trudio sam se.
- Bog je uvijek uz nas i ponekad iskušava našu ljubav i strpljivost.
Primijetio sam da se je moja supruga bezglasno osmjehnula. Ona, vjerojatno poput
svake majke, uživa u razgovorima između mene i našeg djeteta. Pronašla je, eto,
zabavu. Tako se mirno opušta i osjeća potrebitu roditeljsku bezbrižnost u našoj
maloj obitelji.
Postajem svjestan da će naš dječak postavljati sve više nemogućih pitanja i,
dakle, uvijek moram biti spreman. Tako je mnogo godina pred nama, pa neka
potraje što duže moja roditeljska "neukost".
- A hoće li nas kazniti ako smo bili zločesti?
Na njegov upit nisam pronašao odgovor. Niti mogu, niti smijem, lagati vlastitom
djetetu, te se pokušam obraniti protupitanjem:
- Zašto misliš da smo bili zločesti?
- Paaa ... Ako nešto loše učinimo, nešto glupo. Ti kažeš da on sve vidi.
- Bog sve vidi i sve čuje, ali ne mora nas nužno kazniti ako griješimo da bi se
obranili od zla ili gluposti. Može nas upozoriti na neki način.
Neko vrijeme je šutio, ali osjećao sam da će naskoro smisliti sljedeće pitanje
na koje neću moći odgovoriti. On je odlučio iskušati moje znanje. Uzdahne kratko
te se ozbiljno zagleda u mene:
- Tata, vjeruješ li da će biti rata?
Tko bi znao odgovor na takvo što. Samo što rat nije započeo i tek što nisu pale
prve žrtve, a tako je mnogo teškog oružja na ovome malom prostoru, toliko
bijesnih pogleda i govora mržnje, da je ponekad bolje šutjeti o tome. No, kako
šutjeti pred vlastitim djetetom? Možda će jednog dana misliti da sam se bojao
rata. Namjesto da se ozbiljno pripremim za poziv i, bude li trebalo, za odlazak
na branik domovine sa svojim znancima i prijateljima, dokono sjedim s mojim
sinčićem i njegovom majkom na balkonu našeg doma jedne tihe proljetne večeri
1990. godine.
Ipak, tako mnogo je bezbrižnosti u
nama. More se ljeska pod mjesečevim bljeskom i bezbrojnim zvijezdama na nebeskom
svodu. Zapuhnuo je topli južni povjetarac. O, kad bi vječno trajalo to prekrasno
doba i naši dokoni osjećaji da ništa nije ljepše od toga! Naš sinak smjestio je
glavu mami u krilo, a bose nogice pružio je k meni. Ne želi zaspati, a njegove
živahne oči sve žele vidjeti. O, dragi Bože, i misli su mu takve.
- Tata, nisi mi odgovorio. - iznenadno postane uporan. - Reci mi.
- Možda ne će biti rata ukoliko ... - porazno sam se osjećao. - Prestat će.
- Ti uvijek kažeš da sve znaš. Osjetio sam razočarenje u njegovu glasu
- Znam, ali rat je prokleta stvar. Tu je sotona umiješao svoje prste i moramo
biti jaki.
Još je premalen da mu objasnim kako Rat, Glad, Bolest i Smrt žanju u svojim
poljima kad im se mi ljudi baš najmanje nadamo. Naš dječak tek po našim
riječima, po boji naših glasova i različitosti naših pogleda možda već razlikuje
dobro od zla. Bojim se da će vrlo rano, prerano spoznati zabrinutost.
- A gdje je sad sotona? - upita on.
- I sotona je svugdje i sve zna, vidi i čuje.
Tada naš dječak raširenih očiju pogleda oko sebe, osjetio sam njegov djetinji
strah, te spustim ruku na njegove noge dajući mu do znanja da sam tu i da nema
razloga za strah.
- Ako nam dođe taj sotona, dat ćemo mu kacot! - odgovorim tiho da ga ohrabrim.
Nasmijao se je zbog mojih riječi, ali i moja supruga se osmjehne u potpunosti
zaigrana našim razgovorom. Ona se nije namjeravala miješati. Čitavo vrijeme
njezin pogled bio je prikovan za površinu Kvarnerskog mora.
- Ja ću ga s jedne, a ti iskoristi priliku pa ga mazni s druge strane!
Zatresao se je od smijeha te povuče ruke na prsa, a ja nastavim:
- I mama će ga.
- Kako će ga mama? - upita on veselo.
- Kad se sotona pojavi, ona će ga maznuti vazom za cvijeće po glavi!
Nakon toga skoro je prasnuo u još veći smijeh, ali sam ga odmah utišao zbog
susjeda koji su se vjerojatno u to vrijeme odlučili na počinak. Zatim je ponovno
ušutio, ali osmijeh mu nije silazio s malenih obraza. Pogleda svoju majku:
- Mama, tata je smiješan!
Da, pomislio sam u sebi, volio bih uvijek biti tako smiješan da mu nikada
osmijeh ne silazi s lica. No, u jednom trenutku se ponovno uozbilji i zagleda se
u nebesa.
- Tata, vidio sam je! Evo, još jedna je pala!
Supruga i ja zagledali smo se gore u iščekivanju da i mi vidimo nebeske iskrice
koje su najavili. Narod ih od davnina naziva padajuće zvijezde. Neobična pojava
o kojoj nemam pojma. Znadem samo da su nekoć naši stari govorili da će nakon
pojave Repatice započeti rat. Tako je bilo i l971. godine kada sam ja bio
dječak. Šteta što ne poznam baš ni jednog zvjezdoznanca koji bi mi dao odgovor.
U novinama je vrlo kratko objašnjena pojava nebeskih iskrica koje će se ove
večeri moći promatrati.
- Evo opet jedne! Dvije, tri. Tata, mama, mogu li pasti na nas?
- Ne boj se. Odmah sam ga pokušao umiriti. To su maleni meteori koji
jurcaju nebesima i sagorijevaju od velike brzine. Gledaj i uživaj!
Zatim sam se opružio pored njega te smo zajedno promatrali čudesne nebeske
iskrice. Tako mirna i lijepa noć nad Kvarnerom. Pomislim tako da sam mnogo puta
propustio nešto u svom životu od silne žurbe i truda kako bi mi bilo dobro na
zemlji. Kadikad nam treba stati, odmoriti dušu i tijelo, prepustiti se
osjećajima duhovne slobode. Bog nam je dao mnogo važnih obveza, ali i potrebitu
mirnoću. Možda je to najvažniji osjećaj u ljudskom životu.
Možda smo uistinu vidjeli sto tisuća lepršavih iskričavih zvjezdica koje su
prošarale jednu davnu proljetnu noć. Ta noć donijela nam je tako mnogo
obiteljske ljubavi unatoč svim brigama prije i poslije toga.
* * *
Oni neželjeni crni žeteoci zajahali su svoje bijesne konje i divlje se sjure
prema
nama. Uvijek jašu i nemilosrdno žanju u svojim poljima kad im se ljudsko biće
najmanje nada. Život je trebalo još više voljeti unatoč svemu što slijedi. Samo
malo ljubavi potrebno nam je da ...
Koju godinu kasnije, kad su već padale brojne žrtve u nametnutom ratu i posvuda
bio je posijan strah pomiješan s mržnjom, napisao sam haiku pjesmu koja
najsuvislije govori o našim roditeljskim osjećajima iz tog vremena.
- To nisi ti napisao, prijatelju moj! - rekao mi je
prilično ozbiljno jedan znanac
te mi odmah pojasni. Bog je ovo napisao tvojom rukom. Samo On može takvo što
napisati!
Uspio me je oraspoložiti barem za trenutak. Već sam pomislio da je negdje takvo
što pročitao i da će me optužiti za krađu stihova. Bilo mi je drago kako je
prosudio, ali nisam mu rekao da sam na čudesno lak način došao do meni najdražeg
trostiha. Molio sam se da mi Stvoritelj podari još takvih čuda tijekom života,
molio sam da mi podari još više hrabrosti i potrebite uljudbe kad bude najteže
za moju obitelj i mene, molio sam da me nikad ne napusti. Ali potrajalo je za
sve nas ono vrijeme mraka na Zemlji.
Napisao sam taj haiku podsjećajući se na jednu predratnu proljetnu noć ispunjenu
tisućama, tisućama nebeskih iskrica koje su u meni pobudile osjećaj
kratkotrajnosti ovozemaljskog života i stoga se moramo još više poštovati i
voljeti:
Ne boj se, i noć je dio dana. - Kažem djetetu.
Ako je Stvoritelj uistinu želio da to napišem, onda je poslušao sve moje molitve
i zahvalan sam Njemu svim svojim bićem. |
