|
Živio sam još u starom stančiću s roditeljima i nisam još imao brata. Imao sam,
dakle, manje od tri godine. Bilo je veče, ili mi se samo zbog davnine događaja
čini da je bio mrak. No svejedno. Sjećam se da sam izašao na balkon gdje su
majka i otac nešto tiho šaputali. Kad su me opazili, nasmijali su se. Usjekla su
mi se u pamćenje ta dva smijeha, muški i ženski. Ne znam kako su mi se obratili
i što su mi sve govorili, ali toga sam dana prvi put čuo za svetog Nikolu i
nekako ga se počeo bojati. Rekli su mi da sveti Nikola dobroj djeci daje
igračke, a zločestoj djeci šibe kojima ona dobivaju batine, i još, da svako
dijete, onu noć kad sveti Nikola dolazi, mora na prozor staviti jednu čizmicu da
u njoj završi dar ili šiba. Bojao sam se svetog Nikole jer sam mislio da možda i
nisam bio dobar, i nisam želio da me se tuče šibom. A ujutro, kad sam u svojoj
crvenoj čizmici našao kutiju punu drvenih kocaka raznih boja, mojoj sreći nije
bilo kraja.
Danas, dvadeset godina poslije, opet je sveti Nikola. Vedar je dan. Bura snažno
zavija u krošnjama borova i crnika, lomi ih i savija, a dolje na moru kovitla
valove. Evo, baš mi je vojnička kapa odletjela s glave i nestala negdje u
zavjetrini. Ne žurim se tražiti je. Puštam buri da me grebe po licu i vitla mi
robom dok gledam zapjenjeno modro more i razmišljam o svojem mladom životu i
prvim vojničkim danima. Ustvari, razmišljam o ljudima. Oni i inače najviše
zaokupljaju moje misli. Ohrabruje me što je većina mladića iz mog voda dobra,
iskrena i spremna na pomoć drugome. Dobrota me uvijek oduševi. Zato me se
doimlje i naš narednik. Čovjek se trudi biti grub, psuje, vrijeđa i sili lice da
mu bude mrko, no oči ga odaju, oči i neki trenuci kada mu na licu ipak zasja
smješak. On se tada obično prene, brzo namršti i izreda par psovki i uvreda, no
vojnici ga već vole i hvale. Uglavnom, razmišljam o pojedinim ljudima, ali ne
traje to dugo. Lica mojih vojničkih drugova i zapovjednika zamjenjujem licima
prijatelja, djevojaka, roditelja. Jednih se događaja vezanih uz njih prisjećam,
a o drugima maštam i želim da se dogode. I odjednom više ne mislim ni o čemu,
samo se divim snazi prirode. Dok bura onako puše i valovi šume, osjećam blizinu
Boga i zahvaljujem mu na svemu. Zatim se sjetim da mi je kapa odletjela s glave
i da je još nisam pošao potražiti. Silazim u zavjetrinu i odmah je nalazim
izvrnutu na jednom kamenu. Mislim u sebi:”Znao sam da ću je odmah naći.
Drugačije nije ni moglo biti.” |
