|
Noćas, kad luči minuše, kad
duše iscrpiše svoju snagu nakon napornog dana, kad galebovi utihnuše u mislima
pođoh Majci svojoj ispruživši ruku prema krunici, dotaknuvši bijelu maramicu
Njegovih suza prepustih se miru kao nikada prije.
Tko to kuca na vrata moje duše?
Da li grijesi prošlosti, problemi sadašnjosti, neizvjesnost budućnosti? Na tren
zastadoh i prepoznah čežnju koja nađe svoje mjesto gdje je prije nije bilo i ona
počne šaputati mojoj savjesti.
Ti letiš dušo moja, ti poznaješ
visine, u slobodi satkana, u dlanove Njegove urezana. Prebirem, prebirem, molim,
tonem u dodir Mira i galebovi postaju moji suputnici.
Ni trnje, ni mreže mržnje, ni
požari u ljudskim dušama, ni valovi nemira ne dotiču moje putove, jer ja se
uzdam. Ne zovem strah svojim saveznikom.
K Tebi vapijem, Majko moja, k
Tebi uzdižem sve što imam, jer te poznajem, Majko, jer osjetih tvoju dobrotu.
Ima li nekog tako milog kome mogu doći takva kakva jesam i taj mi nježno govori:
„ Ti nisi sama, ti nisi ostavljena, ta zar ne znaš da si dragocjena?“
Molim, i vrata se otvaraju, led
se topi, svjetlo osvaja tmine, ja se uzdam, ja se prepuštam, dopuštam da me
dotakne najljepši cvijet, najljepša zora.
Pozivam, probudite se,
udahnite, podignite pogled, otopite led, osvojite vrhunce, jednostavno zažmirite
i prebirite dok ne uniđe Kralj slave, jer od njega je sve i svi smo njegovi,
bili čisti ili prljavi, bili kukolj ili pšenica. Ljubite i one koje možda ne
želite ljubiti, ne zbog zapovijedi, već zbog toga što će jednog dana biti
mjereno koliko ste ljubili i što mislite kojom će se mjerom vama mjeriti? Tko će
tada stati i svjedočiti za Vas? Zar ne znate, rečeno je: „Ljubite jedni druge
kao što sam ja ljubio vas“ – nije rečeno ljubite samo one Vama slične, već sve i
one koji su pšenica i one koji su kukolj.
Galebovi i danas marljivo lete
nad gradom, a ja samo želim da nastavite tamo gdje ste stali i da Gospodin
obasja Vaše lice najljepšim zrakama, zrakama koje donose mir. |
