|
Ušao je u njenu sobu sasvim spokojno, tiho na prstima. Dotaknuo je njeno srce
iako tada u tom trenutku nije znala za izlaz. On joj je pružio svjetlo, iako je
bila na kraju tunela, ali u mraku.
Sve što se tog dana dogodilo Manueli dogodilo se kao u magli. Dan je počeo kao i
svaki drugi... Bila je djevojka vedra lica, ali plašljivog pogleda. Voljela se
smijati, makar je ponekad plakala, dugo, dugo u noć. Voljela je pjevati
nedjeljom Gospodinu, primala je sakramente dostojanstveno, sa mnogo
privrženosti.
Mnogo je toga doživjela u svom mladom životu, mnogo puta je padala, patila je i
prolazila trnovitim stazama. Ali uvijek je nekako pronašla izlaz iz nemoguće
situacije, noseći svoj križ. Imala je vjeru, ali ponekad je zaboravljala koliko
joj ona znači, sve do tog dana, dana kada je primila neizbrisiv trag na svome
srcu.
---
Toga dana bila je obljetnica jednog velikog tužnog događaja, velike ratne patnje
u kojoj su poginule mnoge nevine žrtve. Iako Manuela nije živjela u području na
kojem je rat toliko bjesnio, proživjela je svoje djetinjaste dane u skloništima.
Nije razumjela zbog čega se taj rat vodi, zašto stradaju djeca, starci. Ponekad
se pitala: „Bože zašto se sve to događa? Zašto ljudi pate? Zašto nitko nije
sretan?“ Ali vjerovala je da je to sve put, put Njegove istine.
Na dan tog sjećanja ona je ponovno doživljavala krv prolivenu radi nečijih
bijesnih obmana, radi prisvajanja, radi mržnje. Manuela nije voljela mržnju.
Voljela je sve ljude, makar su joj ponekad prijetili, ismijavali je,
omalovažavali, makar je morala slušati bezrazložne svađe. Pored svega, bila je
sretna. Voljela je, iako ju je ljubav mogla uništiti. Voljela je i jednu mladu
dušu, toliko sličnu njezinoj, a toliko različitu. Osoba koju je voljela nije
znala cijeniti ono što joj je Manuela mogla i željela pružiti.
Manuelina ljubav bila je čista, nevina, iskrena, dana iz duše. Ona je predala
svoje srce na dlanu osobi koju je voljela, a ta osoba, taj dečko kose boje
jeseni, i očiju prodornih koje su govorile šutnjom, nije mogao prihvatiti to.
Nije to želio zbog drugih ljudi. Nije se mogao posvetiti nekome. Možda je i
želio, ali nije imao hrabrosti.
Manuela je znala to. Znala je da Marko želi viknuti: „Pustite me da ju volim!“
iz riječi poznate pjesme, ali ipak se nije to usudio. Znala je za njegovu ljubav
i on je znao za njenu, ali ju je odbacio, iako su bili najbolji prijatelji. I
njihova ljubav koja je bila prijateljska, ali i ta dublja ljubav koja je bila
obostrana nije bila ostvariva...
---
Manuela je imala različite snove vezano za svoju budućnost, ali i budućnost
svojih bližnjih. Bojala se toga. Bojala se da će izgubiti ljude koje najviše
voli, a to nikako nije željela. Bojala se da će ih ugroziti svojim snovima. Zbog
toga nije mogla spavati. Pitala se zašto joj je Bog namijenio taj dar. Nije ga
znala prihvatiti i živjeti s njime. Zbog toga je stalno bježala.
Ali san ju je jednog dana spasio. San koji joj je poslao Gospodin, spasio joj je
život i dao novu viziju sutrašnjice. Njezin san noć prije kobnog dana bio je
čudan. Nikada nije nešto tako sanjala. Sanjala je auto, Marka, sebe, njihovu
pjesmu „Sunrise“, tamu, mrak, samo su kapi kiše blještale na hlapljivoj suhoj
zemlji nakon vrelog sunčanog dana. Tada se u njezinom snu pojavio drugi osjećaj,
strah i odjednom, Manuela je vidjela lom stakla, krv, voljenu osobu u agoniji i
sebe, svoju ruku, kočnicu. I tada, samo svjetlo, ljiljane.
Odjednom se Manuela probudila sva u hladnom znoju. Bila je zora. Znala je
da je ovo nešto više od sna. Znala je da nešto neće biti u redu. Morala se
vidjeti sa Markom. Morali su pričati o svemu. Zbog čega ne mogu biti zajedno.
Morala je doznati, doznati istinu o njima.
Bila je nemirna cijeli dan. Znala je da će se navečer vidjeti. Ta sjećanja na
ratnu patnju stotine ljudi toga dana, ta krv koju su oni prolili, ta krv koju je
sanjala, koja su joj bila stalno pred očima, stvarala je užasan osjećaj sjete i
straha. Nestrpljivo je dočekala večer.
Marko je pokucao na njezina vrata. Ona je obukla njegovu najdražu haljinu,
stavila najdraži parfem. Bila je spremna. On je vidio da nešto nije u redu, ali
nije želio pitati. I on je znao da moraju razgovarati i da će to učiniti na
njihovom tajnom mjestu po povratku. Trebali su ići na prijateljičin rođendan u
poznati klub.
Šutjeli su dok nisu pokupili ostatak ekipe, a onda je krenula zafrkancija, sve
do kluba. Tamo su se zabavljali, plesali sa prijateljima cijelu noć. Manuela i
Marko nisu se odvajali jedno od drugog. Bili su kao stvoreni jedno za drugo. To
su im svi njezini prijatelji govorili, ali oboje su samo mahnuli glavom i
nastavili svoj ples. Nisu ništa pričali.
Došao je i trenutak rastanka. Ekipa je odlučila još ostati, ali Marko je radio
drugi dan, pa je želio biti odmoran. Manuela je iako iscrpljena današnjim
osjećajima i prošlonoćnim snom, i iako se bojala, odlučila je da mora otići s
Markom. Nešto joj je govorilo da mora ići i ona. Bila je umorna.
Krenuli su. Kiša je počela padati. Dan je bio sunčan, ali eto sada je kiša
rominjala. Suha zemlja upijala je velike kapi. Šutjeli su. Nisu željeli muziku.
Bilo im je dosta. Sada im je šutnja bila dovoljna. Razumijeli su se.
Bilo je već gluho doba noći, mrak, magla, samo su svjetla automobila obasjavala
poznatu cestu. Neki dečki su se ganjali ispred njih i Marko nije mogao vjerovati
kako su neodgovorni.
Odjednom, svjetlo njihovog automobila je nestalo. Cesta je bila skliska. Marko
je izgubio nadzor nad automobilom. Automobil je izletio iz zavoja. Manuela je
vrisnula. Sjetila se sna. U tom trenutku, Markova strana udarila je u tvrdo,
tvrdo drvo. Vidjela je krv, poznato lice, agoniju. I tada se sam od sebe upalio
radio. Svirao je „Sunrise“. Manuela nije mogla vjerovati.
Mislila je da je kraj. Poslužila se svojim snom. Uhvatila je ručnu. Auto je
sletio, ali se zaustavio. Manuela je lupila glavom jako, bolno, tupim udarcem u
staklo, ali bila je još pri svijesti. Marko je ležao sav u krvi. I tada, u tom
trenutku, rekao je svoje zadnje riječi: „Manuela, uvijek sam te volio, i
uvijek ću te voljeti! Molim te, oprosti mi što ti to nisam znao pokazati! Bog to
zna, a sada znaš i ti...usudio sam ti se reći. VOLIM TE! VOLIM“
Manuela je u bunilu uspjela progovoriti pogledavši ga u njegove prekrasne oči:
„I ja tebe volim...volim zato što si ti ti! Uvijek ćeš biti moj prijatelj, i
moja najveća ljubav“ Marko je zaklopio svoje oči. Smrt je došla po njega.
Manuela je u tom trenutku pala u komu...
---
Manuela se nalazila na nekom neobičnom mjestu. Oko nje je bio mrak. Nalazila se
u nekom tunelu. Daleko daleko ipred nje bila je nekakva sićušna svjetlost.
Manuela je hodala. Osjećala je umor. Pitala se gdje je, gdje su svi, što se
dogodilo. Hodala je prema svjetlosti. Mislila je da nema kraja.
Ali odjednom, svjetlost je postajala jača. Došla je do kraja tunela. Pred njom
se nalazila posebna svjetlost. A pored svjetlosti koračao je Marko. Bio je poput
sjene, ali bijele sjene. Nije micao usnama, ali ona je čula:„Manuela, volio
sam te, voljet ću te zauvijek. No nije tvoje vrijeme. Imaš poseban dar od Boga
dan. To je tvoja dužnost i tvoj poziv. Moraš ići za njim. Moraš pomagati
ljudima. Mi ćemo se sresti. Ali ne još sada. Vrati se, osluškuj i dalje kako
kapi kiše padaju na zemlju. Slušaj ono što ti govori zemlja, po kojoj hodaš. Sve
što je oko tebe, Gospodin stvori. Tako i tebe, i ja te takvu volim. Posebna si.
Moraš slušati snove. Jer to je tvoj trag srca. Kojeg ti sada predajem. To je
znak. Volim te. Ali okreni se od svjetlosti. I koračaj. Sa Njim, ali u svojoj
sadašnjosti. U životu koji će biti nov. Sa znanjem da vječnost je prekrasna, ali
ti moraš učiniti još mnogo toga. Volim te i bit ću uvijek uz tebe, pazit ću te.
Ali vrati se. Jer ponovno ćemo se vidjeti u vječnosti.“
---
Zora. Manuela se prenula. Sada je oko nje bilo svjetlo, ali to je bio sjaj sunca
koje je prodiralo kroz njenu bolesničku sobu. Okrenula se prema zidu zaklopivši
oči. Ali osjetivši poznati miris otvorila je ponovno svoje teške vjeđe i vidjela
ljiljane na ormariću. Sada je bila svjesna, svjesna svega. Znala je da je
izgubila voljenu osobu, ali znala je da je Marko uz nju. Osjećala je to. Znala
je da je nov život za nju počeo. Znala je koji je novi poziv. Znala je da će
nakon oporavka krenuti novim stazama, koračajući Njegovim stazama, pomažući
drugima. Snovi su postali java, ali ona ih više nije sanjala. Noći su postale
mirne, spokojne. Slušala je trag svoga srca, koje je postalo Njegovo. Upravo
zato što je poslušala poruku iz sna, koju joj je donio Gospodin. Upravo zato što
se usudila živjeti život, dobila je svog anđela čuvara. Dobila je novu šansu i
postala sretna sestra karmeličanka, sestra Margita. Sa tragom ljubavi na svome
srcu. |
