|
Tko nastoji naći tragove
transcendentnoga u suvremenim umjetničkim djelima, kreće se po
miniranom« zemljištu. U mnogim suvremenim umjetničkim djelima
ostvaruje se zabrana slike.To znači da se transcendentalni
»smisao« ili religijska »veća vrijednost« tu ne oslikavaju, ne
pokazuju i ne otkrivaju, nego su samo skrovito »prisutni«.
Prazna mjesta u djelu označavaju mjesto religijskoga. U tom
smislu, dakle, predstavljaju »tragove«
Tko
se odluči govoriti o tragovima transcendentnoga uvijek dolazi
prekasno - bez obzira kako pravodobno započeo jedan takav
projekt. Zašto? Poslušajte o tome jedan odlomak iz Svetoga
pisma, točnije iz Knjige izlaska : »Pokaži mi
svoju slavu«, zamoli Mojsije (Gospodina). »Dopustit ću da ispred
tebe prođe sav sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje
ime Jahve ... A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne
može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje
uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! Dok moja slava bude
prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom
zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš
me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« (Izl
33,18-23). Samo s leđa, dakle, samo od traga je transcendentno
vidljivo. Tek kad je On, Bog Jahve, prošao, kad je sve već
prošlo, kad je takoreći prekasno, onda se nešto vidi.
Po mome mišljenju iz toga proizlazi da mi »sav sjaj« (kako piše
u Knjizi izlaska) ne možemo vidjeti. Ostaje fragmentarnim
shvaćanje slike, posebice shvaćanje religioznoga u slici. Što
vidimo - ako to pak vidimo - jest ono što je unazad (stražnje);
jesu odlomci, razvaline i ruševine. Naše ograničene mogućnosti
shvaćanja slike opet imaju za posljedicu da tragove
transcendentnoga u umjetničkom djelu možemo pronalaziti samo
via negationis. Duhovni smisao nije odmah vidljiv nego se
može skupljati - ako uopće - samo u pukotinama i međuprostorima,
kao marginalnost na rubu i otvorena prazna mjesta. Ako je to
tako onda nam je u umjetničkim djelima tražiti prazna mjesta:
prazna mjesta u kojima se, možda, dadu izvidjeti tragovi
transcendentnoga.
Nestanak slike
Tragovi se dadu naći samo između sličnoga i nesličnoga, dakle,
različitoga. Tko nastoji naći tragove transcendentnoga u
(suvremenim) umjetničkim djelima, kreće se po »miniranom«
zemljištu. Inače, kao vrlo malo stvari slike su izazvale žustru
raspravu u Crkvi i teologiji. Razlog tome bilo je pitanje
čovjekove istosličnosti Bogu.
Što kaže teologija o temi čovjekove istosličnosti Bogu? U
početku - prilikom stvaranja - čovjek je gledao Boga licem u
lice, u smislu odnosa sličnih, koji se zasnivao na poslušnosti i
oponašanju. Čovjek je bio imago Dei - slika Božja. Tako
je bilo na početku. S istočnim grijehom sve je postalo drukčije:
imago Dei - slika Božja se razbila. Prvobitna sličnost
postala je nesličnost. Slika je nestala i čovjek se opet našao,
da upotrijebim riječ sv. Augustina, u »zemlji nesličnosti«.
I gdje je ostala slika? U svom djelu Summa theologiae
Toma Akvinski objašnjava da slika »prema onome što se sve u svoj
nabijenosti u njoj nalazi« svoje mjesto dokazuje u središtu
čovječje duše, i to upravo tamo gdje duša ima »sposobnost Boga
ljubiti i spoznati«. Inače svugdje - u vidljivome - slika je
razbijena, pojavljuje se samo još fragmentarno, upravo kao
razvaline i odlomci. Te komadiće slike sv. Toma Akvinski naziva
vestigia. U svojoj teološkoj Sumi on objašnjava:
»Dok se u svim stvorenjima nalazi nekakva sličnost s Bogom (aliqualis
Dei similitudo), dotle se samo u razumnim stvorenjima nalazi
sličnost s Bogom na način slike (per modum imaginis) ...
- . u ostalim stvorenjima samo kao trag (per modum vestigii).
(...) Razlog za to može se jasno spoznati kad se uoči način na
koji predstavlja trag (modus quo repraesentat vestigium)
i na koji predstavlja slika (modus quo repraesentat
vestigium, et quo repraesentat imago). Slika
predstavlja po sličnosti u vrsti. ... Naprotiv, trag predstavlja
učinak. (...) Tako utisnuta mjesta (impressiones) što ih
ostavljaju u zvijeri zovu se tragovima. Isto tako pepeo je trag
ognja, i opustošenje zemlje trag je neprijateljske vojske.«
Pozivajući se na riječ vestigium sv. Toma se pokazuje kao
oštrouman mislioc, jer latinska riječ vestigium ima u
sebi dvostruko značenje: vestigia - su razvaline, ali
vestigia - su također i tragovi (i s tim smo opet "kod naše ...!
). Dočim, dakle, razvaline upućuju na izgubljeno: označavaju
nepovratno prošlo, dotle trag više znači trajanje: otisak noge
na tlu svjedoči o prošlome i uprisutnjuje taj pokret u
materijalnom otisku. Vestigium - trag, otisak - nalazi
se, dakle, između odsutnosti i prisutnosti, između izgubljenog i
postojećeg, između unutarnje slike i izvanjskog traga slike,
između sličnosti i nesličnosti.
Zabrana slike, čuvarica teologije
U
mnogim suvremenim umjetničkim djelima ostvaruje se zabrana
slike. Uputio sam se izvidjeti tragove transcendentnoga u
suvremenoj umjetnosti i to sam Vam obećao. Sada doduše treba još
dodati otežavajuću okolnost. Naime, uvijek ako imamo posla s
teološkom estetikom, dakle, ako se radi o odnosu religioznoga i
umjetnosti - susrećemo biblijsku, starozavjetnu zabranu slike.
To nalazimo u Knjizi izlaska (Izl 20, 4) i Ponovljenom
zakonu (Pnz 5,8): »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega
što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod
zemljom.« (Izl 20, 4) ; (Pnz 5, 8)
Njemački egzegeta Staroga zavjeta Christoph Dohmen kaže o
tome: »Stvarna činjenica zabrane slike povezana je (...)
najtješnje sa zabranom stranih bogova (...). Po njezinoj zadaći
moglo bi se zabranu slike nazvati 'Čuvaricom teologije'.«
Zabrana slike s ulogom zabrane stranih bogova prosvjeduje gdje
slike žele nešto odrediti i tipizirati. Time postaje jasno da se
zabrana slike ne može općenito tumačiti kao zabrana umjetnosti.
Židovski filozof Theodor W. Adorno poznavao je estetski razornu
snagu starozavjetne zabrane slike. U okviru svoga dijalektičkog
razmišljanja Adorno je kritizirao svaku plitku teoriju točne
ponovne izvedbe slike. »Preslikavajući način mišljenja bio bi
bez razmišljanja, nedijalektičko proturječje«, kaže Adorno. U
njegovom spisu Dijalektika prosvjetiteljstva primjereno
tome stoji: »Bit će spašeno pravo slike na vjernu izvedbu
njezine zabrane.« Ovaj oblik mišljenja Adorno označava pojmom
preuzetim iz Hegelove Fenomenologije duha - kao
»definirana negacija«. Zabrana slike se ostvaruje u umjetnosti.
Tek u umjetničkom djelu, »koje je u sebi bez slike«, pojavljuje
se »druga« slika. U obliku određene negacije, umjetnička djela,
kvalificirana kao »slike bez slika«, čvrsto čuvaju »smisao« (i
time ga drže »otvorenim«).
Moja teza dakle glasi: u mnogim suvremenim umjetničkim djelima
ostvaruje se zabrana slike. To znači da se transcendentalni
»smisao« ili religijska »veća vrijednost« tu ne oslikavaju, ne
pokazuju i ne otkrivaju, nego su samo skrovito »prisutni«.
Prazna mjesta u djelu označavaju mjesto religijskoga. U tom
smislu, dakle, predstavljaju »tragove«.
Shodno tome treba dakle u umjetničkim djelima tražiti područja
»bez slika«. Jer tek tako, u odsutnome možemo pronaći tragove
transcendentnoga unutar »artefakta« - tragove koji su, više nego
li religijsko-pedagoški, željene u sliku »ugurane« Božje
transcendentnosti. Ne! Trebamo tražiti međuprostore u slikama,
ono što iritira, što ne odgovara i što je oprečno lijepom sjaju.
Tražim pukotine koje bole i otvorene rane.
Bolna mjesta praznine
Umjetnost i Crkva trebaju novu poniznost. Teološki promatrano od
vremena Tome Akvinskog religijska slika može biti samo slika
čovjeka. Papa Ivan Pavao II. je bio taj koji je početkom 80-ih
godina prošlog stoljeća s katoličke strane tražio uspostavljanje
novoga mosta prema umjetnostima i umjetnicima. Polazeći od
Drugog vatikanskog koncila, posebno od pastoralne konstitucije
Gaudium et Spes, spoznao je zajedničko Crkvi i
umjetnicima u brizi oko čovjeka. »Tema Crkve i tema umjetnika
jest čovjek, slika čovjeka, istina o čovjeku, 'Ecce homo',
gdje pripadaju njegova povijest, njegov svijet i okoliš, kao i
društveni, ekonomski i politički kontekst.«
Slika čovjeka je upitna. Danas je upitna više nego ikada. U
najboljem smislu riječi upitno je: Što je čovjek? Još jednom
neka bude citiran papa Ivan Pavao II.: »Premda se mi između
ostalog nalazili na različitim obalama, uzajamno se susrećemo
kod pitanja čovjeka i njegova svijeta. To činimo u situaciji
povijesti čovječanstva, u kojoj je budućnost čovjeka radikalno
ugrožena.«
Što je prethodno izrečeno s crkvene strane to s pozicije
umjetnika potvrđuje njemački teoretičar umjetnosti i prireditelj
izložbi Lothar Romain: »Što su se dulje umjetnici moderne bavili
slikom čovjeka, to je upitnijom postajala slika čovjeka. Kako
načiniti sliku netaknute osobnosti, kad za to u konačnici ne
postoji više uzorak?«
Budući nam nedostaje konačna slika čovjeka, u konačnici se našoj
spoznaji također zatvara i Bog. Želim podsjetiti ni na koga
manjeg nego na dominikanskog mistika Učitelja Eckharta. U svojoj
9. propovijedi Quasi stella matutina ... piše: »Tko tu
vjeruje da je spoznao Boga, i da bi pri tom išta spoznao, taj ne
bi spoznao Boga«.
Također bi se moglo uzeti Tomu Akvinskog kao svjedoka: »Krajnje
je u čovjekovoj spoznaji Boga znati da Boga ne znamo«, piše Toma
Akvinski i nastavlja »Bog se časti šutnjom, ne stoga jer nismo u
stanju o njemu ništa reći ili spoznati, nego zato jer znamo da
smo nemoćni, slabi njega shvatiti«.
Čitav kršćanski govor - a time i dijalog Crkve i umjetnosti -
mora biti svjestan da ljudski jezik, uključujući i govor slika
kao kulturno djelo, nikada ne može potpuno izraziti onoga, s
kojim smo mi kršćani »kao s Nepoznatim« povezani. Što iz toga
slijedi? Jednostavno: Ni predstavnici Crkve niti umjetnici ne
mogu se tako ponašati, kao da su pronašli sliku - ni sliku
čovjeka niti sliku Boga! Naprotiv: umjetnost i Crkva trebaju
novu poniznost, kako bi sa svojom umjetnošću kao i sa svojim
naviještanjem držali otvorenima bolna mjesta praznine. |
