|
Teologija i umjetnost u dijalogu su prirodno bliske, a ono što u
ovome razgovoru pomalo ostavlja dojam nedorađenosti, određene
oporosti i neizbrušenosti jest odnos prema umjetnosti za
liturgiju. Taj dijalog je najteži i njemu valja pristupati s
puno osjetljivosti, znanja i određene poniznosti
Dijalog
je uvijek spremnost na traženje. Volio bih da osjetite kako su
teologija i umjetnost u dijalogu prirodno bliske, a ono što u
ovome razgovoru pomalo ostavlja dojam nedorađenosti, određene
oporosti i neizbrušenosti jest odnos prema umjetnosti za
liturgiju. Taj dijalog je najteži i njemu valja pristupati s
puno osjetljivosti, znanja i određene poniznosti. To je ostala
otvorena tematika koja postaje scandalum, kamen spoticanja i na
praktičnoj razini.
No, uz sve to, veseli me što je umjetnost sve više prepoznata i
od strane teologije kao dragocjena suputnica, a da se pri tome
ne izgubi u postmodernističkome estetiziranju, ali je istodobno
prepoznata i teologija koja s umjetnošću nema nipošto poteškoće
kakve pokazuju žalosni primjeri čudne razine isključivosti. Baš
suprotno, mislim da bi u Hrvatskoj umjetnosti mogla pokazati
koliko je teološki govor i promišljanje potrebno društvu.
I jedan i drugi su drukčiji govor i govor o drukčijemu, prepun
sposobnosti, otvorenosti za iznenađenje, nove početke, a loša
umjetnost je baš kao i loša teologija: svi misle da se mogu
baviti i jednim i drugim, a i jedno i drugo takvim stavom
završava u kiču. Loša teologija oslonjena samo na neprimjerenu,
samostojnu, čak i dobronamjernu pobožnost, prema receptu Do it
yourself, bez poznavanja teološkoga mukotrpnog puta i dubine
koja rađa poniznost, nalik je na lavirani tuš s kojeg se od
prevelike razvodnjenosti cijedi prljava voda.
Govor koji bježi od kiča
Kao što se može pitati teologe o razlozima moguće loše ili
nepoznate slike teologije u društvu, jednako se tako može pitati
i umjetnike za lošu umjetnost u Crkvi, a nerijetko se događa baš
zamjena smjerova. Moram priznati da je teško biti teologom u
ozračju u kojemu se i među učenim ljudima postavljaju prilično
smiješna pitanja o tome je li teologija znanost, što za sobom
jasno povlači i pitanje o tome kakav se dijalog može ostvarivati
u takvome ozračju. Mi smo ga pokušali da bismo otvorili poziv
drugima, da bismo širili taj drukčiji govor koji bježi od kiča.
Smatram da je umjetnost jedan od govora vjere i da teologija kao
govor o Bogu ne može zanemariti tu činjenicu, no kada se
uzajamno upućeni i uvelike neodvojivo vezani u međupripadnosti
ne razumiju; kada se među njih uvuče nevjera i razdor do mjere
izgubljenosti traga pokušaja povratka; kada se najveće ljubavi
rastanu, baš je njih i najteže vratiti u plodonosnu razumljivost
i na put zajedničkog traženja.
Teologija i umjetnost imaju predivnu zajedničku prošlost i
baštinu, tako snažno ukorijenjenu da se svaki pokušaj
udaljavanja, nanošenja rana nesporazuma osjeća kao čupanje
vlastita bića i kao oštri rez samokažnjavanja bičem koji je
kupljen na jeftinoj tržnici nametnutoga suprotstavljanja. I
premda i dalje vlada diktat isključivosti posjedovanja istine od
strane određenoga tipa znanosti, lijepo i dobro pripadaju
religiji i umjetnosti koje imaju zadaću tzv. znanstvenu istinu
upotpuniti u cjelovitu istinu koja ne može bez dobroga i
lijepoga. Zato je neprimjereno religiju i umjetnost promatrati
kao »privatnu stvar«. Raščovječenja i nečovječnosti moguće su na
različite načine. Kristovo utjelovljenje, očovječenje jest
objava koja spaja informaciju i inspiraciju. Sintagma »kršćanska
umjetnost« je danas ne samo upitna, već po mnogo čemu
besmislena, jer zvuči kao propaganda. Umjetnik, arhitekt, slikar
ili glazbenik ne trebaju nužno biti kršćani da bi se moglo
razgovarati i zajedno djelovati, već prije svega trebaju biti
dobri umjetnici koji poznaju jezik kojim govore, a jezik je
sredstvo izričaja i sporazumijevanja, a ne razdora i sukoba.
Otajno prisustvo zajedništva
Evanđelje jedva da govori o umjetnosti, a Isus pokazuje
ljiljane, cvijeće u polju koje je ljepše od sjaja umjetničke
Salomonove odjeće. I kada su učenici bili udivljeni ljepotom
jeruzalemskoga hrama, on je govorio o njegovu razaranju. Pa
ipak, i sam je bio umjetnik, a nadasve umjetnik života s Bogom.
Ne zaboravimo da je učenicima o svemu govorio u prispodobama »i
bez prispodoba im ni o čemu nije govorio« - kaže evanđelje.
Estetsko nam je iskustvo dragocjeno, jer daje okus življenju.
Ipak: »Estetsko se iskustvo izriče kao imanentno iskustvo sreće;
religijsko iskustvo kao transcendentalno iskustvo izvorišta. U
estetskome iskustvu svijet pojedincu konačno dolazi ususret. U
vjerskome iskustvu on se pokazuje kao beskonačno različit od
svijeta« (Willhelm Grab).
I istinski je razgovor umjetnost, u kojoj se pokušava puno toga
reći, biti iskren i istinoljubiv, a da se ne probije opna
poštovanja, nužnoga odmaka i ljubavi. Svugdje gdje bi se mogao
osjetiti tonalitet sukobljenosti, ne gledajte nepomirljivu
razdvojenost niti u dodirnim točkama određeni konkordizam.
Između svega postoji otajno prisustvo zajedništva koje progovara
različitošću poput providne opne. |
